TREBA LI DANAS ĆIRILICA U HRVATSKIM ŠKOLAMA 1.dio

O zločinima nad hrvatskim narodom puno toga nije rečeno jer je o njima bilo zabranjeno govoriti, a školske udžbenike i povijest pisali su nam velikosrpsko-komunistički vlastodršci. Mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni da su i školski udžbenici današnje povijesti Hrvatske napisani pod nadzorom velikosrpskog ideologa Željka Jovanovića, Milanovićevog ministra obrazovanja Hrvata, koji mrzi sve što je Hrvatsko i što je stvoreno u Domovinskom ratu. Rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pokreće inicijativu i misli da bi učenje ćirilice trebalo vratiti u škole, kao što bi trebalo glagoljicu ponuditi kao izborni predmet. Rektor navodi da ćirilica pripada našoj povijesti, hrvatsko je pismo i rabila se stoljećima. Neosporno se trebamo složiti s gospodinom Borasom o ćirilici o kojoj on govori. Uz to, rektor Boras misli da bi se uvođenjem ćirilice u školske programe smanjile postojeće tenzije koje su prisutne u svim segmentima društvenog života na ovim hrvatskim prostorima. Međutim, zbog mlađih naraštaja i onih koji ne poznaju dijelove stvarne hrvatske povijesti i razloga zbog kojih postoje velike nacionalne tenzije u Hrvatskoj, potrebno je podsjetiti da tenzije nisu nastale zbog ćirilici o kojoj dobronamjerno govori Rektor Boras. Ovdje se radi o Novosadsko-Vukovarskoj ćirilici. Uvođenje te ćirilice u školske programe, a posebno u Vukovaru, Škabrnji i ostalim mjestima gdje je ćirilica ostavila krvave tragove, ne bi smanjili već naprotiv povećali postojeće tenzije. Prisutne tenzije potvrđuju da ćirilica u Hrvatskoj nije samo pismo, ćirilica simbolizira sva moguća stoljetna zla jedne politike koja je započela na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu 5. prosinca 1918. godine, masakrom nad Hrvatima i trajala pune 22 godine do 1941. godine, do raspada Kraljevine Jugoslavije. Ta velikosrpska politika nastavljena je i tijekom Drugog svjetskog rata i 1945. uspjela stvoriti novu Titinu i Rankovićevu Jugoslaviju. Tada su se spojila dva bitna interesa. Velikosrpski generali, reorganizacijom Jugoslavenske armije, 1. ožujka 1945., uspjeli su zavladati i tom drugom Jugoslavijom. Tu im je dobro došao Titin komunizam koji je egzistirao na principu demokratskog centralizma, a nije bio suprotan velikosrpskim interesima i zajedništvu jugoslavenskih naroda. Dakle, nastavljena je velikosrpska ideologija koja je bila i u Kraljevini Jugoslaviji, ali sada potpomognuta jugokomunističkim ideolozima, i trajala do 1990. godine. Ta ćirilica simbolizira masovne zločine nad hrvatskim narodom, obespravljenost hrvatskog naroda po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju i stoljetnoj pljački Hrvatske. Ta ćirilica, odnosno njeni velikosrpski ideolozi i jugokomunisti koji su služili toj velikosrpskoj ideologiji cijelo stoljeće pisali su Hrvatima školske udžbenike za povijest. Radi jasnoće, treba reći da i današnji školski udžbenici i povijest Hrvatima, napisani su pod patronatom velikosrpskog ideologa, Milanovićevog ministra obrazovanja Hrvata, Željka Jovanovića mrzitelja svega što je hrvatsko i svega što je stvoreno u Domovinskom ratu. Taj velikosrpski ideolog, hrvatske udžbenike nosio je u Beograd srbočetničkom vojvodi na verifikaciju. Međunarodna podrška programima Velike Srbije Nažalost, mnogi međunarodni moćnici, na čelu s Velikom Britanijom, predlagali su Hrvatima – „zaboravite ono što je bilo i okrenite se budućnosti“. To su isti oni moćnici koji su, radi svojih interesa, još od 1915. godine Londonskim ugovorom komadali Hrvatsku i dijelili fašističkoj Italiji. Ti isti su 1945., zarobljene Hrvate na Bleiburgu izručili Titinom zločincima na masovna smaknuća. Ti isti gospodari u Europi, 1991. godine su podržavali srbočetničku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ta agresija proizvela je masovne zločine i genocid u Hrvatskoj i u B i H. Posebno će u povijesti hrvatskog i bosanskog naroda ostati zapisana zvjerstva na Ovčari i Srebrenici. Ta velikosrpska zločinačka politika, od istih međunarodnih mentora, nagrađena je sa 49% teritorija B i H. Podrška međunarodnih moćnika uspjela je dokazati svoju moć ignorantskim odnosom prema slobodi hrvatskog naroda tako što su ispred velikosrpskih ideologa imenovali Vuka Jeremića predsjednikom Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Ni jugokomunistički ideolozi iz Hrvatski nisu zaboravljeni. Tako je gospodin Ivan Šimonović imenovan pomoćnikom glavnog tajnika UN-a za ljudska prava. Šimonovićeve „zasluge“ su u tomu što se aktivno uključio u velikosrpsko-komunistički program detuđmanizacije Hrvatske. Naime, Ivan Šimonović i Ivo Josipović napisali su zakon o progonu hrvatskih branitelja, službeno nazvan Deklaracija o suradnji sa sudom u Haagu, koju je, za vrijeme Račanove vlasti, donio Hrvatski Sabor 14. travnja 2000. godine. Rezultate te antihrvatske Deklaracije najbolje su osjetili hrvatski branitelji. Ivo Josipović ništa manje ne mrzi Tuđmanovu Hrvatsku od Željka Jovanovića, pa je, uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju otišao u posjet Velikoj Britaniji, gdje ga je kao izuzetnog gosta primila engleska kraljica. Tada je izjavio da je sklopio strateško partnerstvo između Velike Britanije i Hrvatske te da je dogovoreno kako će Hrvatska tijesno surađivati s Velikom Britanijom ne samo u provođenju regionalne politike na Balkanu nego i u Europskoj uniji. Da je toj ugovor jedna od važnih točaka detuđmanizatora Hrvatske o tome profesor Zdravko Tomac kaže da je Britanska politika smrtni neprijatelj hrvatskih interesa. Taj isti Ivo Josipović ne može bez Srbije i četničkih ideologa. To je dokazao na dan prijema Hrvatske u članstvo EU, kada je na proslavu pozvao četničkog vojvodu Tomislava Nikolića. Ne mislim da gospodin Boras spada među te antihrvatske ideologe, njegove su želje dobronamjerne, ali tragovi zločina su tako duboki da su neizbrisivi i ne mogu se zaboraviti pa ni oprostiti. Da bi uopće krenuli u neku iskrenu pomirbu, potrebno je činjenično utvrditi tko su stvarni zločinci na ovim hrvatskim prostorima u proteklih stotinjak godina. Da li su zločinci oni koji su cijelo stoljeće napadali, pljačkali i ubijali po Hrvatskoj, ili oni koju su se cijelo stoljeće branili i poklicima „za dom spremni“ pozivali hrvatski narod na obranu svog Doma i svoje Domovine. To je očito pogrešno što jer i najnovija povijest od 1991. dokazala je da su Hrvati griješili jer su se branili. To je potvrdio i sin tog režima drug Ivo, kad je u Sarajevu izjavio da su politike 1991. bile pogrešne. On je izjednačio politiku agresora Miloševića i politiku dr. Franje Tuđmana koji je pozvao hrvatski narod na obranu od srbočetničkih koljača. Uloga i uspjeh velikosrpsko-komunističke antihrvatske propagande Puno i previše opravdanih razloga ima da agresorskoj, srbočetničkoj ćirilici, još dugo nije mjesto u programima hrvatskih škola. Prethodno je potrebno riješiti mnoga pitanja kao preduvjete da bi ta zamisao uopće bila prihvatljiva za raspravu. Potrebno je samo površno analitički proći kroz stvarnu povijest hrvatskog naroda da bi vidjeli drugu stranu medalje koja je bila skrivena i o kojoj se nije smjelo ni znati, ni govoriti, a kamoli pisati o ogromnim zločinima. Ta antihrvatska politika uspjela je svojom propagandom u Europi i svijetu optužiti hrvatski narod da je zločinački i genocidan narod. Rezultati te antihrvatske propagande poznati su u cijeloj Europi, pa sve do Australije, Kanade i Amerike. U opisivanju zločina ustaša takmičili su se u uvećavanju broj žrtava. Tako je hrvatski nogometaš Šimunić kažnjen od Fife samo što je izgovorio „za dom“, kao simbolom stoljetnog poziva Hrvatima na obranu od raznih agresora i pljačkaša. Vuk Drašković kaže da su ustaše poubijali milijun, milijun i pol, pa možda i dva milijuna Srba, Židova i Cigana. Jedan velikosrbin reče da od vremena Đingis Kana svijet nije vidio takvih zločina. Zločini ustaša – Hrvata bili su sastavni dio velikosrpskih programa i na beogradskim fakultetima. Tako, tadašnji student Ante M. navodi kako profesor Rade Vukosav, Crnogorac, na katolički Božić u jesen 1972. godine, na satu marksizma, govori o logoru Jasenovcu. Kaže Ante, Božić sam doživljavao kao blagdan mira, opraštanja, prijateljstva, obitelji i radosti, pa sam sve teže podnosio krvavu priču Vukosava o logorima. Zašto je to Vukosav činio na Božić, nije jasno, kao što nije jasno zašto je iz godine u godine umnožavao žrtve… U jesen 1972. godine, prvi put slušao sam profesora Vukosava kako govori da je u jasenovačkom logoru ubijeno 700 tisuća Srba, Židova i Cigana. Druge godine žrtve su se umnožile za sto tisuća, a treće godine brojka je skočila na 900 tisuća. Na kraju stravične priče o grozotama mučenja i ubijanja, točno na Božić 1975. profesor Vukosav reče: Čovjek čovjeku treba oprostiti, obitelj obitelji, narod narodu, ali teško je da Srbi oproste Hrvatima za mrtvi grad Jasenovac u kojem leži 900 tisuća pobijenih, 600 tisuća Srba, 100 tisuća Židova, 100 cigana i 100 tisuća drugih naroda, koji su živjeli u zloglasnoj i takozvanoj NDH. Dok Vuko širi laži sjetio sam se Matoša: Srbi lažu, to im je od Boga. (H slovo 20. 03. 09. Str. 24). Na temu zločina o žrtvama u Jasenovcu, hrvatski povjesničar Mladen Ivezić, 2014. godine piše u objavljenoj knjizi „Titov Jasenovac“. U toj knjizi, objavljeni su podaci, koje je na traženje samog Tita, podnio general JNA, visoki rukovodilac OZN-e Jefto Šašić. U tom izvješću stoji da je u Jasenovcu od svih uzroka smrti tijekom NDH život izgubilo 262 zatočenika u Staroj Gradiški i 141 zatočenik u Jasenovcu. Dakle, ukupno u ova dva logora umrlo je 403 zatočenika. Do danas nitko, pa ni, najbolji poznavalac ustaških zločina, Slavko Goldstein nije demantirao taj podatak. Ali je Goldstein među prvima u antihrvatskoj propagandi optužujući sve one Hrvate koji su protiv njegove partizanštine i koji ne vole druga Tita. Ne zabrinjavaju ga srpske laži u kojima i on aktivno i velikodušno učestvuje. Srbočetničko komunistička zvjerstva S druge strane, o srbočetničko-komunističkim zločinima nije se smjelo ni govoriti ni pisati. Međutim, Novosadsko-Vukovarska ćirilica ima duboko korijenje ukopano, u do sada istraženih 1700 masovnih stratišta i grobišta Slovenije i Hrvatske. Da bi se donekle stekao dojam o tim zvjerstvima nad hrvatskim narodom treba se upoznat sa sadržajem knjige o Hudoj Jami u Sloveniji. Tu je bivši rudnik u koji je natjerano oko 3000 zarobljenika, pretežno civila, žena i djece, koji su živi zazidali s devet raznih pregrada da smrt dočekaju u stravičnim mukama. Kakvi su to bili zločinci to se vidi po djevojačkim pletenicama, jer kosa ne trune. Tu su i mnogi neistraženi i neobilježeni pojedinačni grobovi na križnim putevima diljem cijele Jugoslavije. Samo, po izjavi velikosrpskog krvoloka Aleksandra Rankovića, da su od 1945. do 1951. godine, likvidirano je 586.000 narodnih neprijatelja, od čega preko 500.000 Hrvata. To znači, da od ukupnog broja likvidiranih 85% su Hrvati. Na tu je temu krčki biskup Valter Župan, 15. kolovoza 2007. izjavio da je Titin režim likvidirao 1.129.000 narodnih neprijatelja. Ako tu primijenimo Rankovićevu formulu po kojoj je 85% Hrvata, tad vidimo da je taj režim likvidirao preko 960.000 Hrvata. Zlotvori su hrvatske domoljube tražili i po svijetu gdje su, dokazano, likvidirali 69 Hrvata, za što su imali specijalne odrede smrti, a recidivima tih zločina, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću, danas se sudi u Njemačkoj. O zločinima nad hrvatskim narodom puno toga nije rečeno jer je o njima bilo zabranjeno govoriti, a školske udžbenike i povijest pisali su nam velikosrpsko-komunistički vlastodršci. Mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni da su i školski udžbenici današnje povijesti Hrvatske napisani pod nadzorom velikosrpskog ideologa Željka Jovanovića, Milanovićevog ministra obrazovanja Hrvata, koji mrzi sve što je Hrvatsko i što je stvoreno u Domovinskom ratu. Činjenice govore da su velikosrpski zločinac, prvi masakr nad Hrvatima izvršio 5. prosinca 1918., i to u centru Zagreba na trgu bana Josipa Jelačića. Od tada su Hrvati totalno obespravljeni po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju, proganjani i masovno likvidirani tijekom pune 22 godine. O progonu, likvidacijama Hrvata i obespravljenosti hrvatskog naroda u Karađorđevoj Jugoslaviji i ogromnim zločinima danas imamo puno objavljene literature. Te zločine dobro je prikazao gospodin Ivan Gabelica u knjizi: „Blaženi Alojzije Stepinac i Hrvatska država“. Ta ista velikosrpska ideologija, u punom osvetničkom pogonu nastavljena je 1. ožujka 1945., kad velikosrpski generali ponovo preuzimaju vlast na tlu cijele Jugoslavije. Hrvatski jugokomunisti, od Bakarića na niže, vjerno su služili tom velikosrpskom režimu i zajednički činili zvjerstva nad hrvatskim narodom, a Hrvatsku sistematski pljačkali. Glavne karakteristike tog vremena opisano je u Sivoj knjizi: Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te literaturi o Bleiburgu i križnim putevima. Tu je ukratko prikazano intenzivirano četničko klanje, palež i progon svega što nije srpsko od istočne Bosne do Hrvatske. nastavlja se....   Ivan Runje