Zašto je Milorad Pupovac spreman prihvatiti Vukovar kao mjesto posebnoga pijeteta?

Zahtjevi ljudi koji upravljaju prkosom Vukovaraca upravo zbog goleme senzibilnosti hrvatskoga naroda prema stradanju Vukovara, ne mogu biti zahtjevi lokalnoga značaja, već prvorazredna nacionalna pitanja. A tako ih treba onda i definirati. Definicija prije svega znači i odabir prepoznate politike koja će ostvariti te ciljeve i zahtjeve. To ne smiju biti prosvjednici, niti mogu.

Treba li Vukovar biti mjesto posebnog pijeteta kako se spominje u hrvatskoj javnosti nekoliko godina, pogotovo od kada je dio dragovoljaca Domovinskog rata odlučio u slučaju ćirilice reći dosta galopirajućem krivotvorenju temeljnih nacionalnih vrijednosti?

Niti treba, niti smije u ovakvom obliku kakav je manje više predložio Josićev stožer, brojne braniteljske udruge, a gotovo prihvatili i najzadrtiji protagonisti velikosrpske politike u Hrvatskoj. Naime, velikosrpska politika je devedesetih godina zorno pokazala da je spremna žrtvovati stotine tisuća Srba za ostvarivanje svojih ciljeva, pa nema nikakve sumnje da bi njen glavni protagonist u Hrvatskoj danas, Milorad Pupovac, uz dobru cijenu bio spreman prihvatiti Vukovar kao mjesto posebnoga pijeteta. Kao što je velikosrpska politika prihvatila u Bosni i Hercegovini Srberenicu, istodobno nastavljajući ozakonjivati ne manje zločine i genocid diljem cijele Republike Srpske i ostatka Bosne i Hercegovine. To bi mu istodobno bio trgovački ulog za razvoj velikosrpske politike i ciljeva diljem Republike Hrvatske pod zaštitom hrvatske države ali i europskih institucija. O toj cijeni govorim.

Josić i njegove kolege su bez ikakva okolišanja, od kada je ova koalicija na vlasti, dali snažan doprinos senzibiliziranju hrvatske javnosti prema smišljeno zaboravljenim i(li) gurnutim u ćošak vrijednostima Domovinskog rata. To vrijedi i za njihove kolege u Savskoj 66 koji su snažno utjecali na nekoliko izuzetno važnih problema u hrvatskom društvu i politici, iako danas analitičari, prije svih na hrvatskoj navodnoj desnici, zbrajaju rezultate njihovog prosvjeda i zaključuju kako nisu ni vidljivi ni dostojni tolikoga truda i žrtve. Jer, eto Matić je još uvijek ministar. Ja svakako ne prilazim stvarima tako banalno, a prosvjednike i u Vukovaru i u Savskoj daleko više cijenim. Kao što protiv njih ne bi cijelo režimsko oružje rigalo vatru mjesecima i godinama, da su ti ciljevi i efekti – banalni. Važno ja da ne postanu banalni a to je uvijek moguće.

Najbolje Matić i njegovi mentori znaju što sve nisu smjeli provesti u djelo zbog tih prosvjeda.

Josić bi morao javno zastupajući izrazito političke ciljeve, baš kao i Klemm i Glogoški, koliko god srca unosili u svoje akcije, prije svega shvatiti da ni Domovinski rat, ni žrtva Vukovara, ni Ovčara, kao ni njihova osobna žrtva ništa ne bi vrijedili više od svakodnevne osobne žrtve, križa, svakodnevnog osobnoga junaštva i časti, da nije bilo jasnih političkih ciljeva koji su stotine i tisuće takvih žrtava i ciljeva ujedinili u jedan. Samostalna i slobodna Republika Hrvatska, zemlja slobodnog hrvatskog naroda. To je bio cilj koji je svim tim žrtvama, patnjama i osobnim izborima dao nacionalni značaj. Zbog toga i jesu vrijedni. Sve ostalo je privatna stvar svakoga od njih.

Drugim riječima, ne može se nikako zaštiti dignitet branitelja niti istaći trajni pijetet prema Vukovaru ako se Domovinski rat javno naziva, i to sa službenih mjesta u Hrvatskoj, građanskim ratom, ako se problematizira Oluja i sve oslobodilačke akcije kao zločinačke, ili ako se utemeljitelja nacionalnog pokreta za uspostavu slobodne države, pokojnoga predsjednika Tuđmana naziva – zločincem.

Izboriti pijetet koji to bez ultimativno zaštićene i afrimirane istine o Domovinskom ratu nikada neće biti, makar koliko vijenaca, svijeća i kolona svakodnevno dolazilo na stratišta hrvatskoga naroda, biti će prazan pojam, prazna fraza, jednako kako je priča o Domovinskom ratu danas, iz usta Predraga Matića – prazna priča. Čak da nikada ni jedno ćirilično slovo ne bude postavljeno bilo gdje u Vukovaru.

Pijetet Vukovara nalazi se u Zagrebu, u Hrvatskom saboru, na Markovom trgu, s jedne i s druge strane, nalazi se na Pantovčaku i u svim hrvatskim institucijama, počevši od akademskih na kojima i danas otvoreno divlja velikosrpska i neojugoslavenska ideja i njeni protagonisti, sve do HAZU, koja, očito je, nema nikakav odgovor na te događaje.

Suverenost jedne države počiva na zakonodavnoj vlasti.

Zbog toga je dignitet, zbog toga je dostojanstvo, zbog toga je svaka zaštita najvažnijih vrijednota, ciljeva i u konačnici istina moguća i jedino opravdana u Saboru.

Vukovar je strahovito stradao jer je bio hrvatski, kao što je cijela Hrvatska bila žrtva brutalne agresije. Umiralo se od Vukovara do Konavala, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini upravo zbog hrvatskih nacionalnih ciljeva koji su – nedjeljivi. Koliko god državnih granica među njima postojalo, što nikako ne omeđuju državne granice, već na činjenicama spajaju države i narode.

Točno onako kako bi državna granica između Srbije i Hrvatske spajala dva naroda i dvije države kada bi njihovi odnosi počivali na činjenicama i neupitnim istinama.

Popuštati Srbima u Hrvatskoj u njihovom evidentnom i sve drskijem provođenju nove faze velikosrpske politike iz Beograda, nije izraz poštivanja europskih konvencija i standarda, već upravo suprotno. Niti je ovakva politika koju danas Hrvatska vodi prema njima politika prema nacionalnim manjinama. To nema veze s tim. Josić ili Glogoški to ne moraju znati. Imaju pravo to ne znati jer su dovoljno nacionalno veliki i bez tih znanja, ali ako izlaze s nacionalnim ciljevima i u ime nacionalnih inetersa, moraju znati pronaći odgovore na svoja pitanja i dobiti vrlo precizna uputstva kako ih ostvariti. Pri tome je važno istaći da zastrašivanje, kako njih, tako i kompletne hrvatske javnosti i nacije, nekakvim nedodirljivim paragrafima, zakonima i načelima Europe, koji nigdje ne pišu, a nitko ne provjerava, nije izraz snage ili utemeljenja njihovih protivnika i neprijatelja, već izraz prije svega slabosti prije svega tisuća intelektualaca u Hrvatskoj, ali i hrvatskih nacionalnih institucija i politika. Evo primjera.

„Po Europskome sudu, jedno demokratsko društvo može poduzeti potrebne mjere kako bi se zaštitilo protiv aktivnosti koje imaju za cilj rušenje prava i sloboda (navodim ciljano na slobodu hrvatskoga naroda što je temeljni preduvjet svih sloboda u Republici Hrvatskoj – p.m.lj ). Članak 3. Protokola br. 1, koji ustanovljuje sposobnost građanina da utječe na sastav zakonodavnog tijela, ne isključuje mogućnost da restrikcije nad glasačkim pravima budu dosuđene pojedincu, koji je na primjer počinio tešku zlouporabu u vršenju javnih služba, ili zločine i prekršaje, ili čije je ponašanje prijetilo pravnoj državi ili temelju demokracije. Sud u Strasbourgu ne smatra nelegitimnom težnju države da provjeri postojanje dovoljno uskih ili trajnih veza sa zemljom, ili da pojedine osobe očituju stanovitu pažnju prema njoj. Međutim, isključenje bilo koje skupine ili kategorija pučanstva, treba uvijek biti sukladno načelima na kojima se temelje odredbe članka 3. Protokola br. 1. (Marc Gjidara: Općenito o pravu glasanja i o biračkom pravu iseljenika Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 52, 2/2015., str. 279.- 309)

A zatim slijedi:

„Kada je uopće riječ o procjenjivanju određenih ograničenja u vršenju osnovnih sloboda i bitnih političkih prava, Europski sud ne odbija uzeti u obzir posebne prilike u kojima se nalazi dotična zemlja: primjerice, prilike svojstvene zemljama u demokratskoj tranziciji, izašlima iz komunističke ideologije i totalitarnog režima. (Marc Gjidara: Općenito o pravu glasanja i o biračkom pravu iseljenika Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 52, 2/2015., str. 279.- 309)

Istina, sud u Strasbourgu uzima u obzir i stupanj formalnih europskih ili euroatlantskih integracija, koje upravo Milorad Pupovac i Srbija svakodnevno koriste kad već nisu uspjeli spriječiti, ali neopozivi je argument koji Republika Hrvatska može korisititi u planiranju svoga zakonodavstva i uravnoteženog društvenog uređenja naslijeđe oslobodilačkoga rata koji je svojom presudom verificirao ICJ, a jasno određuje okupacijske i agresivne namjere Srbije prema hrvatskom teritoriju i narodu. U tom konteksu treba gledati upozorenje profesora Gjidare: „Ali, Sud smatra također, da su učlanjenje u NATO i, štoviše, ulazak u Europsku uniju, događaji koji označuju kraj razdoblja demokratske tranzicije“.

Hrvatska je u te integracije ušla kao suverena država i slobodan narod, pa upravo u njima ima dodatnu snagu i riješiti se destrukcije, nasrtaja i zla iz neposredne i one dalje prošlosti.

Može li dakle velikosrpska agresija danas u Hrvatskoj, koju ni slijepac ne može osporiti razumnim argumentima, imati uporište u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, ili navedenoj presudi Suda za ljudska prava u Strasbourgu?

Nikako, ni u ludilu.

Upravo na toj konvenciji, na presudi ICJ, na presudama ICTY , ali i na presudi ICJ o sporu između Etiopije i Eritreje, kada je sud presudio da jedna država radi očuvanja stabilnosti svog nacionalnog društvenog i državnoga poretka, slijedom tragičnih sukoba iz neposredne povijesti kao opravdano posljedicu toga rata ima pravo spriječiti povratak više od milijun izbjeglica i prognanih.

Ovo je složeniji kontekst od običnoga zahtjeva za ozakonjenjem „mjesta posebnoga pijeteta“. To bi ljudi koji upravljaju prkosom Vukovaraca morali znati, jer njihovi zahtjevi, upravo zbog goleme senzibilnosti hrvatskoga naroda prema stradanju Vukovara, ne mogu biti zahtjevi lokalnoga značaja, već prvorazredna nacionalna pitanja. A tako ih treba onda i definirati. Definicija, uz pravce na koje sam upozorio, prije svega znači i odabir prepoznate politike koja će ostvariti te ciljeve i zahtjeve. To ne smiju biti prosvjednici, niti mogu.

Jasno je tko to u Hrvatskoj danas, uoči izbora, sigurno ne može biti. Jasno je tko bi mogao s obzirom na snagu i svojevrsni dug naciji, ali i svojim političkim korijenima, samo je pitanje – hoće li. A upravo bi to morali javno testirati i Vukovarci i prosvjednici u Savskoj.