Zdenka Bilobrk: HRVATSKA PRIČA

HRVATSKA PRIČA (Han-1943.) Lijepe su noći kod nas na Hanu, al ove ljetne najviše volim. Kad vjetar pirne, okrene stranu, Ivanjske vatre po nogon golim. Makar i za kratko, samo smo djeca, dok bodro i čilo skačemo u zrak- Dobro da ima baš ovog sveca, da može vatrom rasvjetlit sumrak. Pa nemam straha kad preko gumna idem put kuće, jer zove majka; Rožine pružam, koraka žurna, za svaki slučaj, onom iz mraka. Ljuti se mater što stižem kasno, večera već je odavno bila; preda me stavlja puru i maslo- za me bi uvijek, komadić skrila. Šuljam se tiho, liježem pod klašnje, u slamnjaču staru, toplu i šumnu; u drugoj sobi, otac mi kašlje- danas je žito vija na gumnu. Strahovit prasak iz sna me budi, Iskače krakun i sve se ruši! Ulaze vičuć nekakvi ljudi, u svakog puška u rukon strši! Mater i otac ustaju žurno, Pomažu iz škrinja vaditi robu; lice sa zvjezdom, mračno je, strvno; premeće bučno i drugu sobu. Deru se na njih, tjeraju vani, Žito ukrcat, napunit vreće; Kroz prozor vidim, nebo se dani, i oblak dima niz progon kreće. Buktinja huči i oganj plamti, a svjetlost žarka kroz prozor viri... Zločinačkih ruku putanju pamti i miris smrti mrakom se širi. Navlačim klašnje gor preko glave, i čujem srce kako mi tuče... U meni nema ništa do strave, dok slušam vapaj iz druge kuće. Tutanj i prasak! Bombe i puške, pa potom, krici, samrtne muke... Dječje, ženske, muške... Na bolne uši pritišćem ruke! Podižem glavu, ulaze otac i majka. Gotovo je Bože, otišli su. Sad će ti sestre sa bakom. Kuće po selu gore, ne izlazi vanka! Žurim za njima kradom, a vonj spaljenog mesa, vjetar razlaže zrakom... Iz nekih kuća još uvijek suklja; Pronose žene u sićin vodu. Mirkelina bez krova, zjapi ko duplja... A pred njom tijela, leže po podu! Za bombu ubacit, javio se dobrovoljac, a poslije je s puškom vreba iz prikrajka. Sakrito, mučki, spreman ko kobac, da ne bi kogod uteka vanka! Iznose zadnje tijelo, pokrito, malo, polažu brižno kraj majke njene... Mala Iva, materina mezimica-šapuću tronuto skupljene žene... Cijelo je selo plakati stalo... Još jučer smo skupa vršili žito kod njenih... Kad nitko gledao nije, dala mi je svetu medaljicu. Najljepša curica u Bilobrka, očiju velikih, snenih... Vadim je iz džepa i ljubim... Jenjušinu mezimicu. U kući ništa ostalo nije. Sve su nam oteli... I cursku robu i slaninu i žito... Nabraja baka, tužna ko nikad prije. Našli su čak i maslo u ravi skrito! Kolika su kola na Vrdovo ošla, sa robom, mesom, sirom, brašnom! Da bar ostaviše ovce, lakše bi prošla i jad i bijeda što nas je snašla. Ovako nešto se nije upamtilo, a jako sam stara... Pobiše ljude na spavanju, otraše ovce... Ja nisam mudrac, nemam tih dara, da priči ovoj povežem konce... Odlazim vrh kuća, penjem na Glavičinu. U duši čemer, steže me, davi. Vidim svoje spaljeno selo, Svilaju nepomičnu, Dinaru i njene obronke mrke. Cetina sveudilj teče, ne sluti ništa, i samo se jedna ptica sućutno javi. Liježem na zemlju i puštam suze da teku... Za moje Bilobrke... Zdenka Bilobrk