Zdenka Bilobrk: Skalini fra Zvonimira Radoševića

 

Skalini fra Zvonimira Radoševića

 

Nisu svi dani tako ni sivi,

kad svrnem pogled na prošlost...

Mladost je krasio duh i bili smo živi,

a, sudba stopama našim, veliku dijelila milost.

U njezinom krilu i mjeseca četvrt, ponizno dužila lice,

kada bih stazom vrh sela, bunovne budio ptice...

U to oskudno doba, kad sela zjapila pusta,

u brazdama njiva, neumorna počivala nada.

Kruh naš svagdašnji kojega željno molila su usta,

milostivi unosio mir, u te dane od čemera i jada.

Blagoslivljajući polja, fra Zvonko je posvećivao i naše mrtve;

u najcrnjem mraku Bleiburga, Očenaš je uskrisivao sve hrvatske žrtve.

Za njegovih propovjedi, dobijali smo više od duševne hrane;

sa napuklim glasom čije riječi u samilosnom prelamale se šaptu,

nezacijeljene blažio rane

neisplakanih, kojih ih je dio, nestao u ratu.

I samom je očinskom pojavom dodjeljivao i utjehu i zaklon;

zbog njega, bili smo dio nečeg višeg, i Njegova Riječ bijaše Zakon.

  *  *

Znali smo sve o pobijenim župnicima, i o fra Stanki Bradariću,

i fra Metodu Veziliću koji je s mukom prikupljao pržinu i kamen,

i skupa s mještanima izgradio novu i ljepšu crkvu u Bajagiću.

Partizani su mu svukli habit i onako ponižen,

bisage s pržinom prtio je na Vrdovo, sve do njihovoga štaba;

tu, u jednoj jami, fra Metod je dopao i svoga groba.

Iza njega, ostao je drveni, nedovršeni zvonik,

sa svodom na kojemu nedostajale freske,

i sličnost koju niz crkvu, tajanstveno pronosio lik,

dok u hodu iza oltara, anđeoske širio je ruke..

Sa prilikom koja po Križnom putu, posrće i kleca,

i ženom u crnini što nad praznim grobom obnoć, bugari i jeca.

 

*   *

Skaline od dasaka fra Zvonki sam napravio u nekoliko dana,

i vodile su iz njegove kužine, ravno do spavaće sobe.

Više nije morao noćivati u Bilobrka, niti navečer kružiti okolo svoga stana,

i predati kad će ga kamenjem iz mraka, zasuti one komunističke rugobe.

Srećom mi je njihova odbornica Ika uvijek dojavljivala kuda ću okrenuti kući,

pa mi je bilo lakše, preko Gajina zamesti trag i umaći.

 

*   *

Život je prohujao, al' želje naše pobijene braće, danas su ostvarene;

Hrvatska je tu, ta suza slana, naša zemlja sveta!

Njihove duše i Njezina povijest čvrsto isprepletene,

na Nebu će ogledati se, sve do svršetka svijeta!

Ovu podižem čašu Njima u čast, neka im je na vječnu hvalu,

i klanjam Gospodinu koji mi je dao, Njegovu dočekati slavu!

Fra Zvonka više nema i jedin i spomen, ova mi je slika,

a sad da je vratit me unatrag, sve bih ponovio isto!

Zbog naše ljubavi spram nje, zemlja je bila velika,

i uvijek će trebati one, koji će je voljeti iskreno i čisto!

U zemlji koja nas rađa, ljubav ne umire nikada!

Mirujte, mirujte braćo, spavajte, spavajte sada...

 

Fra Zvonimir Radošević

Dugopolje 21.II.1915.-Vancouver 18.VIII.1988.,

župnik u župi Bajagić-Obrovac od 1943.do 1958.

Fra Stanko Bradarić župnik od 1941. do 1943.

Fra Metod Vezilić župnik od 1933. do 1941.