Kako su hrvatski zrakoplovci iz Osijeka dostavljali sanitetski materijal opkoljenom Vukovaru

Kada kopnena pomoć nije mogla stići

U jesen 1991. Vukovar je bio odsječen od slobodnog hrvatskog teritorija. Pokušaji dostave kopnenim putem bili su iznimno rizični, a bolnici i braniteljima nedostajali su lijekovi, krvni pripravci, sanitetski materijal i druga nužna oprema. Zadaću dopreme preuzeli su pripadnici Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, postrojbe ustrojene od vojnih i civilnih pilota, padobranaca, tehničara i drugih dragovoljaca.

Vod nije djelovao s osječke zračne luke. Zbog opasnosti od napada koristio je improvizirana uzletišta u okolici Đakova. Među njima je bila Gajgerova pustara, odakle su polijetali prema Vukovaru. U uporabi su bili manji sportski zrakoplovi, ali je za nošenje većeg tereta osobito važan bio poljoprivredni dvokrilac Antonov An-2.

Od zapovijedi do prvog uspješnog leta

Datum 24. listopada 1991. u ratnoj se dokumentaciji povezuje s angažiranjem voda za noćnu opskrbu opkoljenoga grada. Prvi let za Vukovar zabilježen je u noći s 1. na 2. studenoga. Tako se razlikuju datum dodjele zadaće i datum prve uspješno provedene dostave.

Četveročlanu posadu prvog uspješnog leta činili su piloti Josip Hrgović i Marko Živković te padobranci Ante Plazibat i Rade Griva. Poletjeli su s Gajgerove pustare u zrakoplovu An-2. Let se odvijao noću, bez satelitske navigacije i preko područja pod nadzorom neprijateljskih snaga.

Dogovoreno mjesto izbacivanja tereta nalazilo se kod nogometnog igrališta Sloge. Branitelji su ga pokušali označiti vatrom, no u gradu koji je gorio na više mjesta posada je teško mogla razaznati signal. Kao orijentir pomogao im je Dunav, a padobranci su iz zrakoplova tražili cilj i usmjeravali izbacivanje.

Pet sanduka i dvije boce kisika

U prvom letu izbačeno je pet sanduka sanitetskog materijala i dvije boce kisika. Teret je uključivao lijekove, krvnu plazmu i medicinsku opremu potrebnu bolnici i ranjenicima. Prema objavljenim podacima, pošiljka je težila približno 750 kilograma.

Branitelji su pronašli četiri sanduka i odnijeli ih u vukovarsku bolnicu. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac pakete je nazvala „darovima s neba”. Zračna dostava nije mogla nadomjestiti redovitu opskrbu, ali je donosila materijal koji se u gradu više nije mogao nabaviti i potvrđivala da Vukovar nije zaboravljen.

Letovi su se nastavili

Prvi uspjeh nije značio da je put postao sigurniji. Svaki je let ovisio o vremenu, stanju zrakoplova, teretu, vidljivosti i mogućnosti da se posada orijentira u mraku. Padobranski sanduci mogli su pasti izvan označenog područja, a dio pomoći mogao je završiti na neprijateljskoj strani.

Bolnička kronologija bilježi novu dostavu 8. studenoga. An-2 je tijekom noći izbacio šest sanduka sanitetskog materijala, svaki težak oko 120 kilograma. Do bolničkog osoblja stigla su dva sanduka, a u njima su bile 24 i 20 vrećica krvi. Više letova donijelo je Vukovaru ukupno više od dvije tone pomoći.

U paketima su se, ovisno o potrebama i teretu, nalazili lijekovi, sanitetski materijal i krvni pripravci. Dostava je povezivala improvizirana uzletišta u slavonskoj pozadini s gradom koji se branio bez sigurnog kopnenog koridora.

Sjećanje na zrakoplovce

Samostalni zrakoplovni vod Osijek obavljao je humanitarne, izviđačke i borbene zadaće. U noći s 1. na 2. prosinca 1991. protuzračna raketa pogodila je An-2 kod Otoka kraj Vinkovaca. Poginuli su piloti Marko Živković i Mirko Vukušić te padobranci Ante Plazibat i Rade Griva. Pogibija četvorice pripadnika prekinula je borbena djelovanja voda na istočnoslavonskom bojištu.

Dostava sanitetskog materijala opkoljenom Vukovaru ostala je jedan od najranijih i najopasnijih zadataka hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Iz malih uzletišta pokraj Đakova, poljoprivrednim zrakoplovima i u noćnim uvjetima, osječki su zrakoplovci donosili pomoć bolnici i braniteljima kada je do grada bilo gotovo nemoguće stići drugim putem.