POSLJEDNJI POZDRAV PRVOG PREDSJEDNIKA Stigao teško bolestan: Franjo Tuđman odao je počast braniteljima i ostavio poruku. Javnost ga je zadnji put vidjela

U noći na 1. studenoga 1999. Tuđman je proživljavao pravu agoniju, no iako je trpio jake bolove i dalje je kategorički odbijao da ga smjeste u bolnicu prije nego što obavi svoje protokolarne dužnosti te na blagdan Svih svetih posjeti Oltar domovine. Ujutro, nakon teške i neprospavane noći, zadnjim je atomima snage stigao do Medvedgrada te je vidno slab i potpuno iscrpljen položio vijenac na Oltaru domovine za sve koji su dali živote za Hrvatsku. Nije tog posljednjeg puta bilo dugog govora, umjesto njega predsjednik je u knjigu posjetitelja napisao poruku koja je podsjetnik na njegovo posljednje pojavljivanje u javnosti. Bio je to simboličan oproštaj od domovine i naroda koji više nikada nije vidio prvog hrvatskog predsjednika.

Tog dana Tuđman je trebao obići i obiteljske grobnice, no njegovo je stanje bilo toliko loše da je od planiranog posjeta Mirogoju morao odustati te ga je vozač odmah odvezao kući. Večer je donijela novo pogoršanje pa je predsjednik bio hitno prebačen u Kliničku bolnicu Dubrava gdje je medicinski tim utvrdio da je došlo do perforacije divertikula debelog crijeva, što je bilo povezano s dugotrajnom kemoterapijom. Bio je to trenutak kada je operacija postala neizbježna, no i nakon nje su uslijedile nove komplikacije - za Tuđmanov teško oslabljeni imunitet sepsa je bila pogubna.

Oči u oči s dijagnozom

S teškom spoznajom dr. Franjo Tuđman suočio se 1996. godine. U studenom te godine nagli gubitak težine i bolovi u trbuhu prisilili su ga da se podvrgne dijagnostičkim pretragama u Zavodu za radiologiju u Kliničkoj bolnici Merkur. Već prvi nalazi upućivali su na zloćudnu bolest te je predsjednik u pratnji svoje supruge i liječnika profesora doktora Branimira Jakšića i doktora Stjepana Kranjčevića hitno otputovao u SAD, u vojnu bolnicu Walter Reed u Washingtonu. Hrvatskoj je javnosti tada tek šturo priopćeno da će dr. Tuđman nekoliko dana biti na odmoru zbog redovitih, konzultativnih, liječničkih pregleda. No, s druge strane Atlantika, u jednoj od najboljih bolnica na svijetu u kojoj se liječe i američki predsjednici, za Tuđmana i njegovu obitelj odvijala se prava drama. Nakon obavljenih pretraga američki su mu liječnici dijagnosticirali karcinom želuca koji se ne može operirati te su Tuđmanu otvoreno prognozirali da će živjeti još samo tri do četiri mjeseca. No, iako je dijagnoza američkih liječnika bila točna, njihova se prognoza ipak nije obistinila - Tuđman je živio još tri godine.

Strogi zavjet šutnje

Nakon što se suočio s mračnom dijagnozom predsjednik je zabranio da se o njegovoj bolesti javno govori pa se istina o njegovu stanju skrivala poput najstrože čuvanih državnih tajni. Svi liječnici koji su bili uključeni u liječenje predsjednika napismeno su prisegnuli voditelju konzilija Andriji Hebrangu da o detaljima njegove bolesti nikada i nigdje neće govoriti, a i sam Hebrang je nekoliko puta izjavio kako će tajnu predsjednikove bolesti odnijeti sa sobom u grob. No, vijest je ipak procurila u javnost. Mimo znanja predsjednika i njegove obitelji, ali i mimo svake etike, Tuđmanovu je dijagnozu cijelom svijetu objavila američka TV mreža CNN. Tri dana nakon toga, 16. studenoga, hrvatskoj se javnosti iz SAD-a obratio profesor Jakšić te je kao osobni predsjednikov liječnik izjavio kako je pregledom ustanovljeno da su smetnje prouzročene vrijedom želuca i povećanim limfnim čvorovima u trbuhu. Tjedan dana kasnije, nakon desetodnevnog boravka u SAD-u, fizički i psihički vidno uzdrman i shrvan, predsjednik se 23. studenoga vratio u domovinu. Te 1996. po prvi put od dolaska na vlast nije otišao na svečani doček Nove godine u hotelu InterContinental te je Novu 1997. dočekao u svom domu u Nazorovoj, u krugu obitelji.

Da ipak nije sve baš tako crno i da ne treba odustati od borbe, Tuđmana je nekako uspio uvjeriti dr. Andrija Hebrang, pa je predsjednik konačno pristao podvrgnuti se liječenju. Profesor Jakšić tražio je najbolje onkologe u Europi, a izbor je pao na pariški Institut za onkologiju 'Gustave Roussy' jer je tadašnji čelni čovjek Ureda predsjednika, inženjer Hrvoje Šarinić, preko svojih francuskih veza pomogao da tamošnji vrhunski stručnjaci dođu u Zagreb kako bi sudjelovali u predsjednikovu liječenju. No, iz Hebrangovih priopćenja za javnost koja su redovno prolazila kroz Tuđmanove ruke nikada se nije dalo naslutiti da predsjednik boluje i liječi se od karcinoma. Liječenje se provodilo u strogoj tajnosti - Tuđman je kemoterapiju primao u svom Uredu na Pantovčaku, čemu su redovito nazočili i francuski liječnici, a kako bi izbjegao medije na radioterapiju u Kliniku za tumore dolazio je u kasnim večernjim satima. Jedini znak da je predsjednik na citostatskoj terapiji bio je gubitak kose, odnosno perika koju je nosio mjesecima. Na koktel citostatske terapije koju su mu odredili francuski liječnici organizam Franje Tuđmana reagirao je izvrsno. Uz terapiju zračenjem u Klinici za tumore karcinom želuca se povukao te je četiri mjeseca od početka kemoterapije, 11. svibnja 1997. dr. Hebrang priopćio javnosti kako svi biokemijski nalazi i drugi dijagnostički rezultati pokazuju normalno stanje svih organskih sustava te predsjednik može bez ograničenja obavljati sve državničke dužnosti. Krajem lipnja te godine liječnički konzilij potvrdio je da nema tragova prijašnje bolesti te da je liječenje u cijelosti uspješno završeno. Posljednjim priopćenjem koje je potpisao kao šef konzilija Hebrang se javio 29. lipnja 1998. godine izvijestivši javnost kako je predsjednikovo zdravlje uredno.

Nakon što se povukla, bolest predsjednika Tuđmana mirovala je gotovo dvije godine, no 12. veljače 1999. iz posjeta Turskoj Tuđman se vratio vidno lošijeg zdravlja. Državni dužnosnici su tvrdili da je predsjednik obolio od gripe te se 10 dana nije pojavljivao u javnosti. Liječnički konzilij, u kojem nakon Hebrangova razlaza s Tuđmanom u listopadu 1998. nitko nije službeno preuzeo mjesto voditelja, nije se oglasio, niti tada, kao niti sljedećih mjeseci. Šutnja je potrajala sve do 1. studenoga 1999. godine, kada je predsjednik završio na hitnoj operaciji. Bolest se vratila u obliku velike metastaze na mozgu te se brzo rasplamsavala. Predsjednik je opet bio na citostaticima, ali i na zračenju glave. Iako se metastaza na mozgu povukla, ubrzo su se pojavile nove metastaze na dva kralješka, a kemoterapija i zračenje više nisu mnogo pomagali. Tuđman je sve teže hodao, fizički je kopnio, a tri mjeseca prije smrti njegova je bolest ušla u posljednju fazu u kojoj terapije više nisu imale bitnog učinka.

Za posjeta Papi i otvaranja hrvatske izložbe u Vatikanu, 28. listopada 1999. godine, po izrazu Tuđmanova lica bilo je jasno da trpi velike bolove, zbog čega je bio prinuđen skratiti posjet Rimu te se već sljedeći dan vratiti u Zagreb. Novinarima koji su ga dočekali u zračnoj luci rekao je kako čovjek ima pravo biti umoran, pa i nahlađen.

40 dana agonije na 7. katu

Nakon što je na blagdan Svih svetih položio vijence na Oltaru domovine, zbog bolova u trbuhu dovezen je u Kliničku bolnicu Dubrava gdje je podvrgnut hitnoj, abdominalnoj operaciji, zbog perforacije divertikula debelog crijeva. U prvih 10 dana nakon operacije predsjednikovo je stanje bilo stabilno, čak je i ustao iz postelje i hodao bolničkim hodnikom. U posjet su mu dolazili supruga, sin Miroslav, kći Nevenka i unuk Siniša Košutić, a skriveno od očiju javnosti, Tuđmana je 22. studenoga u bolnici obišao i kardinal Kuharić. Predsjednikovo je stanje tada već bilo toliko teško da nikakva komunikacija nije bila moguća, pa mu je kardinal uz molitve udijelio bolesničko pomazanje. Kuharić je nakon toga u svoj dnevnik zapisao kako će se moliti za predsjednikovo spasenje, jer se "ipak žrtvovao za slobodu hrvatskoga naroda", uz nadu da je Tuđmanova duša spašena.

Tijekom srijede 10. studenoga i u noći na četvrtak zdravstveno stanje predsjednika naglo se pogoršalo. Došlo je do kapilarnog krvarenja u unutarnjim organima koje se javlja kao posljedica infekcijskog šoka organizma ili sepse, a ne zaustavi li se u konačnici uništava funkcije organa. Dan poslije tog iznenadnoga krvarenja liječnički je konzilij izvijestio kako je stanje predsjednika Tuđmana loše te je priključen na aparat za umjetno disanje. Liječnicima koji su svakodnevno bili uz njega u apartmanu na sedmom katu bilo je tada jasno da je kraj te da poboljšanje predsjednikova zdravstvenog stanja više nije moguće. Ipak, mjesec su se dana lavovski borili za svaki dan Tuđmanova života, no i unatoč vrhunskom liječenju i svim mjerama intenzivne terapije, od farmakološke, do tehnološke, predsjednikov se život gasio. Stanje se dramatično pogoršalo u utorak 7. prosinca, a u noći 10. prosinca 1999., točno u 23 sata i 15 minuta, Tuđmanovo je srce prestalo kucati.