RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 11. nastavak - Medviđa 1993.: Devetero članova obitelji Erstić ubijeno, jedna žena ranjena – optuženik desetljećima izvan dosega Hrvatske

Zločin u Medviđi kod Benkovca dugo je ostao poznat gotovo isključivo obiteljima žrtava, nekadašnjim stanovnicima sela i istražiteljima koji su pokušavali povezati policijske dokumente pobunjeničkih srpskih vlasti s dokazima prikupljenima nakon oslobođenja.

U zaseoku Erstići 9. veljače 1993. ubijeni su članovi nekoliko kućanstava iste šire obitelji. Najmlađa žrtva, Mira Erstić, imala je 18 godina. Najstarija, Šimica Erstić, 88. Ljudi su ubijani u kućama u kojima su se skrivali, u kuhinji, na kućnom pragu i u krevetu.

Napad se dogodio na okupiranom području, nekoliko tjedana nakon početka operacije Maslenica. U lokalnim izvorima i komemorativnim govorima zločin se često opisuje kao odmazda za hrvatsku vojnu operaciju. Međutim, motiv odmazde i individualna odgovornost optuženika još nisu pravomoćno utvrđeni. Postoji optužnica, ali nema javno dostupne presude kojom bi sud zaključio tko je sve sudjelovao, tko je naredio ubojstva i je li napadač djelovao sam ili kao pripadnik organizirane skupine.

Medviđa je zato primjer zločina u kojem su žrtve poimenično poznate, postoje dokumenti okupacijske policije, svjedočenje preživjele osobe i tragovi oružja, a pravosudni postupak ipak ni nakon više od tri desetljeća nije donio pravomoćan epilog.

Selo pod vlašću pobunjeničkih srpskih struktura

Medviđa se nalazi u Bukovici, između Benkovca i Obrovca. Nakon okupacije širega područja hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo pritiscima, pljački, zatočenju, protjerivanju i ubojstvima.

U selu je ostao dio starijih hrvatskih stanovnika koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti kuće. Među njima su bili članovi obitelji Erstić, Srdarević, Genda i Demo. Hrvatska optužnica podignuta desetljećima poslije obuhvatila je 13 ubojstava počinjenih u Medviđi tijekom 1992. i početkom 1993. godine.

Dokumenti pobunjeničkih srpskih institucija pokazuju da je područje bilo pod nadzorom policijskih i vojnih tijela Republike Srpske Krajine. Hrvatski istražitelji nisu mogli neposredno nakon zločina osigurati mjesto događaja, provesti vlastiti očevid, uzeti oružje i čahure, neovisno ispitati svjedoke ili nadzirati obdukcije.

Prve istrage provodile su strukture povezane s vlašću koja je nadzirala okupirano područje. Dio dokumenata poslije je dospio u hrvatske spise, ali u preslikama čiju su vjerodostojnost obrane optuženika pokušale osporiti.

Tri kuće i devet ubojstava

Prema činjeničnom opisu optužnice koji je objavljen u izvješćima o postupku, Bogdan Milanko tereti se da je 9. veljače 1993. u zaseoku Erstići, na području pod nadzorom srpskih snaga, iz vatrenog oružja ubio devetero ljudi i teško ranio još jednu osobu.

Navodno je najprije došao u kuću Petra Erstića, starog 49 godina, i njegove supruge Jeke Erstić, stare 46 godina. Tužiteljstvo tvrdi da ih je u kući usmrtio pucajući iz automatskog oružja.

Nakon toga otišao je do kuće Dušana, odnosno Duje Erstića, gdje se od napada skrivalo više članova obitelji. U dostupnom opisu optužbe navodi se da je najprije ubijena Draginja Erstić, u pojedinim izvorima također navedena kao Jeka, stara 51 godinu.

Iz prostora kuhinje zatim je, prema optužnoj tvrdnji, otvorena rafalna paljba prema ostalim ljudima u kući. Ubijeni su:

• Dušan – Dujo Erstić, star približno 55 godina

• Ivan Erstić, star 73 godine

• Stoja Erstić, Ivanova supruga, stara 61 godinu

• Jeka Erstić, stara 64 godine

• Mira Erstić, stara 18 godina.

U istom napadu teško je ranjena još jedna Stoja Erstić, stara približno 62 godine, udovica Nikole Erstića i majka Mire. Pogođena je u desnu ruku, ali je preživjela pucnjavu.

Naposljetku je u svojoj kući ubijena Šimica Erstić, stara 88 godina. Prema optužnici, usmrćena je hicem iz puške.

Tako hrvatski kazneni predmet za događaj od 9. veljače obuhvaća devet smrtno stradalih i jednu ranjenu osobu.

Zašto se na spomen-obilježjima navodi deset žrtava?

U lokalnim izvještajima, komemorativnim govorima i na spomen-obilježjima govori se o deset članova obitelji Erstić stradalih u zločinu u Medviđi. Ta brojka nije izmišljena, ali ne odgovara potpuno opsegu ubojstava iz optužnice za 9. veljače 1993.

Deseta osoba bila je ranjena Stoja Erstić. Nakon što je preživjela napad, napustila je okupirano područje. Prema podacima udruge civilnih stradalnika i izvještajima s komemoracija, poslije je poginula tijekom neprijateljskog granatiranja Biograda na Moru.

Zbog toga je u memorijalnom smislu pribrojena ostalim članovima obitelji. Njezino se ime navodi uz žrtve Medviđe jer je preživjela pokolj u kojem su joj ubijeni kći i rodbina, a potom je i sama smrtno stradala u ratnom napadu.

Kaznenopravno se, međutim, moraju razlikovati dva događaja. U Medviđi je teško ranjena, ali nije ondje ubijena. Njezina kasnija smrt u Biogradu nije obuhvaćena optužbom protiv Bogdana Milanka za pokolj u Erstićima.

Najpreciznije je zato navesti da je 9. veljače 1993. u Medviđi ubijeno devetero članova obitelji Erstić, a jedna je žena teško ranjena. Memorijalni popis obuhvaća deset stradalih članova obitelji jer uključuje i ranjenu Stoju, poslije poginulu u drugom napadu.

Je li napadač djelovao sam?

Optužnica je za devet ubojstava i jedno ranjavanje individualizirala Bogdana Milanka, poznatog i pod nadimkom Boško. To znači da tužiteljstvo smatra da postoje dokazi na temelju kojih upravo njega može teretiti za pucnjavu u kućama obitelji Erstić.

Takva tvrdnja još nije dokazana pravomoćnom presudom.

Lokalna svjedočenja i komemorativni tekstovi godinama govore o skupini napadača. U njima se spominju različita imena mještana i pripadnika srpskih formacija. Međutim, ta se imena ne smiju jednostavno proglasiti imenima počinitelja.

U hrvatskoj optužnici za sam pokolj 9. veljače kao neposredni počinitelj naveden je Bogdan Milanko. Ostala trojica optuženika iz predmeta – Dušan Škorić, Miladin Milanko i Milenko Škorić – terete se za druge zločine u Medviđi ili za druge dijelove širega događajnog sklopa, ali ih javno objavljeni opis ne tereti sve za rafalnu paljbu u Erstićima.

Ostaje neodgovoreno je li Bogdan Milanko, kako tvrdi optužnica, osobno izveo sva ubojstva, je li imao pomagače koji nisu optuženi, tko ga je naoružao i je li postojala zapovijed, dogovor ili prethodno sastavljen popis žrtava.

Preživjela svjedokinja i strah od odmazde

Stoja Erstić bila je najvažnija izravna svjedokinja jer je preživjela pucnjavu. Prema lokalnim rekonstrukcijama, poznavala je ljude iz sela i mogla je istražiteljima pružiti podatke o napadačima.

Njezin položaj bio je izrazito težak. Nalazila se na prostoru pod vlašću istih institucija kojima su pripadali ili s kojima su bili povezani osumnjičenici. Preživjela osoba nije mogla računati na učinkovitu zaštitu, neovisnu policiju ili mogućnost da bez straha ponovi iskaz pred hrvatskim tužiteljem.

U lokalnim se izvorima navodi da se bojala odmazde i da zbog sigurnosti nije odmah mogla slobodno govoriti o svemu što je vidjela. Takve navode treba tretirati kao svjedočanstvo i dio povijesne rekonstrukcije, a ne kao činjenice provjerene pravomoćnom presudom.

Strah svjedoka jedan je od važnih razloga zbog kojih se ratni zločini počinjeni na okupiranom području teško dokazuju. Kada počinitelji, istražitelji i svjedoci žive u istome malom mjestu, formalno postojanje policijskog predmeta ne znači da je istraga bila neovisna ili djelotvorna.

Je li okupacijska policija pronašla oružje?

Prema dokumentima i lokalnim rekonstrukcijama, Stanica javne bezbednosti Obrovac otvorila je predmet nakon ubojstava. U kasnijem hrvatskom postupku pojavljuje se njezin dokument oznake KU-20/93 od 2. ožujka 1993., povezan s istragom protiv osoba označenih inicijalima.

U pojedinim izvorima navodi se da je tijekom pretrage pronađena automatska puška te da je balističkim vještačenjem u Beogradu povezana s čahurama pronađenima na mjestu zločina.

To je potencijalno vrlo važan dokaz, ali javnosti nije dostupna cjelovita optužnica ni izvorni balistički nalaz. Zbog toga se ne može unaprijed tvrditi da je lanac čuvanja oružja, čahura i dokumentacije potpuno očuvan niti da je sud prihvatio njihovu vjerodostojnost.

Upravo su pitanja dokumentacije došla pred Visoki kazneni sud.

Visoki kazneni sud odlučivao je o dokazima, a ne o krivnji

Obrana dvojice okrivljenika zatražila je izdvajanje dijela dokumentacije iz kaznenog spisa. Među osporavanim materijalima bili su dokumenti SJB-a Obrovac, zabilješke Policijske uprave zadarske te evidencije Ministarstva unutarnjih poslova i policijskih tijela Republike Srpske Krajine.

Visoki kazneni sud 5. travnja 2023. odbio je žalbe optuženika D. Š. i B. M. Sud nije time utvrdio da su oni krivi. Zaključio je da osporeni dokumenti nisu nezakoniti dokazi samo zato što su u spis dostavljeni kao preslike.

Istodobno je naglasio da vjerodostojnost preslika, njihovo podrijetlo i dokaznu vrijednost treba ocjenjivati tijekom postupka. Drugim riječima, odluka Visokog kaznenog suda omogućila je da dokumenti ostanu u spisu, ali nije potvrdila istinitost svake tvrdnje sadržane u njima.

Ta je razlika ključna. Odluka o zakonitosti dokaza nije presuda o krivnji, baš kao što optužnica nije dokaz da je optuženik počinio zločin.

Optužnica za ukupno 13 ubojstava u Medviđi

Predmet pred hrvatskim pravosuđem nije ograničen na obitelj Erstić. Optužnica protiv četvorice muškaraca obuhvaća ukupno 13 ubojstava počinjenih u Medviđi tijekom 1992. i početkom 1993.

Uz Bogdana Milanka, optuženi su:

• Dušan Škorić, zvani Duje

• Miladin Milanko

• Milenko Škorić.

Javno objavljeni podaci navode da Dušan Škorić živi u Sjedinjenim Američkim Državama, dok ostali optuženici žive u Srbiji.

U širem predmetu četvorica se terete za ubojstvo starijih supružnika Šime i Ike Srdarević u svibnju 1992., nakon čega su im navodno opljačkali imovinu i zapalili kuću.

Bogdan Milanko i Dušan Škorić terete se i za ubojstvo Marka Gende 31. siječnja 1993. Prema optužbi, njegovo je tijelo bačeno u jamu Golubinku, a kuća opljačkana i zapaljena.

Dušan Škorić optužen je i za ubojstvo Bože Deme, čije je tijelo također navodno bačeno u jamu.

Ti događaji pokazuju da pokolj u Erstićima nije bio jedina nasilna smrt preostalih Hrvata u Medviđi. Ipak, odgovornost za svaki događaj mora se dokazivati zasebno. Članstvo u istoj postrojbi, boravak u selu ili optužba za jedno ubojstvo ne dokazuju automatski sudjelovanje u drugom.

Suđenje u odsutnosti i nejasan javni status predmeta

Postupak se vodi pred Županijskim sudom u Splitu. U ranijim rasporedima pojavljivao se pod oznakom K-Rz-8/19, dok je 2023. u fazi optužnog vijeća naveden kao Kov-Rz-1/2023.

Odluka o suđenju u odsutnosti omogućuje hrvatskom pravosuđu da postupak ne ostane potpuno blokiran zato što optuženici žive izvan države. Međutim, takvi postupci imaju posebne poteškoće.

Optuženici nisu dostupni za ispitivanje. Sud ne može neposredno provjeriti njihovu obranu, suočiti ih sa svjedocima ili od njih dobiti podatke o drugim mogućim počiniteljima. Ako osoba osuđena u odsutnosti poslije postane dostupna hrvatskom pravosuđu, pod uvjetima propisanim zakonom može tražiti obnovu postupka.

U javno dostupnim objavama Županijskog suda u Splitu, Visokog kaznenog suda i DORH-a do datuma provjere nije pronađena prvostupanjska ni pravomoćna presuda za pokolj u Medviđi. Nije pronađena ni jasna objedinjena kronologija iz koje bi se moglo utvrditi je li optužnica u cijelosti potvrđena, je li počela glavna rasprava i koliko je svjedoka saslušano.

Tko je osuđen?

Prema javno dostupnim podacima provjerenima do 3. kolovoza 2026., nitko nije pravomoćno osuđen za ubojstvo devetero članova obitelji Erstić i ranjavanje Stoje Erstić u Medviđi 9. veljače 1993. Bogdan Milanko optužen je kao neposredni počinitelj tih ubojstava, ali optužba još nije pravomoćno dokazana. Dušan Škorić, Miladin Milanko i Milenko Škorić obuhvaćeni su širim predmetom za ukupno 13 žrtava u Medviđi, no javni opis optužnice ne tereti svu trojicu za pokolj u Erstićima. Odluka Visokog kaznenog suda iz travnja 2023. odnosila se samo na zahtjev za izdvajanje dokumenata iz spisa i nije presuda o krivnji. Haške presude Milanu Martiću te Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću ne predstavljaju pravomoćne osude za ovaj konkretni zločin.

Zašto predmet nema pravomoćan epilog?

Prvi je razlog činjenica da je zločin počinjen na okupiranom području. Hrvatska policija i tužiteljstvo nisu mogla neposredno nakon ubojstava samostalno osigurati kuće, prikupiti čahure, uzeti oružje i ispitati svjedoke.

Drugi problem predstavlja vjerodostojnost i cjelovitost dokumentacije okupacijskih institucija. Iako spisi SJB-a Obrovac mogu sadržavati važne podatke, potrebno je dokazati tko ih je sastavio, jesu li naknadno mijenjani, jesu li sačuvani svi prilozi i odgovaraju li preslike izvornicima.

Treći je razlog nedostupnost optuženika. Jedan se, prema javnim podacima, nalazi u SAD-u, a ostali u Srbiji. Nije javno poznato je li Hrvatska za svakoga zatražila izručenje, je li Srbija bila zamoljena da preuzme kazneni progon niti jesu li američka tijela ispitivala Dušana Škorića.

Četvrti problem je protek vremena. Od ubojstava do suvremenog sudskog postupka prošlo je gotovo trideset godina. Svjedoci su u međuvremenu umrli, sjećanja su oslabila, a materijalni dokazi mogli su nestati ili izgubiti dokaznu vrijednost.

Peti je problem mogućnost da počiniteljski krug nije potpuno obuhvaćen optužnicom. Lokalni izvori govore o više napadača, dok je za pokolj Erstića optužen jedan muškarac. Bez javno dostupne cjelovite optužnice nije moguće utvrditi je li tužiteljstvo odbacilo sumnje protiv drugih osoba zbog nedostatka dokaza ili se protiv nepoznatih supočinitelja još vode izvidi.

Šesti problem predstavlja nedovoljna transparentnost. Javno nisu objedinjeni datumi kaznenih prijava, odluka o istrazi, podizanja i potvrđivanja optužnice, odluke o suđenju u odsutnosti te raspored glavne rasprave. Zbog toga obitelji i javnost teško mogu utvrditi u kojoj se točno fazi predmet nalazi.

Što još treba razriješiti?

Prije svega treba sudski utvrditi tko je ušao u tri kuće obitelji Erstić i tko je pucao u svaku od žrtava. Ako je djelovala skupina, potrebno je utvrditi ulogu svakog njezina člana.

Treba razjasniti je li zločin bio planirana odmazda nakon operacije Maslenica, osobni zločin lokalnog naoružanog čovjeka ili dio organiziranog uklanjanja preostalih hrvatskih stanovnika s područja pod srpskom kontrolom.

Potrebno je objaviti barem osnovne podatke o balističkom nalazu: koje je oružje pronađeno, gdje, kod koga, tko ga je preuzeo, koje su čahure uspoređivane i je li sačuvan neprekinut lanac čuvanja dokaza.

Treba odgovoriti jesu li prvotni srpski istražitelji imali dovoljno dokaza za uhićenje, jesu li osumnjičenici bili privedeni i zašto postupak nije dovršen dok su se svi nalazili na području pod nadzorom istih vlasti.

Jednako je važno razjasniti razlike u imenima, godinama rođenja i nadimcima pojedinih osoba u javnim zapisima. U jednoj objavljenoj verziji podataka navodi se godina rođenja jednog optuženika koja očito nije spojiva s njegovom navodnom ratnom ulogom. Takve pogreške mogu biti običan administrativni propust, ali u kaznenom predmetu identitet svake osobe mora biti potpuno nedvojben.

Optužnica postoji, ali pravda još nije dovršena

Zločin u Medviđi više se ne može nazvati potpuno neistraženim. Hrvatsko tužiteljstvo podiglo je optužnicu, imenovalo osobu koju tereti za neposredna ubojstva, povezalo različite zločine nad preostalim hrvatskim stanovnicima i u spis uvrstilo dokumentaciju policije pobunjeničkih srpskih vlasti.

Ali optužnica nije presuda.

Za pokolj u Erstićima nitko nije pravomoćno osuđen. Optuženik živi izvan Hrvatske, kao i ostali okrivljenici iz širega predmeta. Nije javno poznato kada bi suđenje moglo završiti niti hoće li optuženici ikada osobno biti izvedeni pred sud.

Devet ljudi ubijeno je u svojim kućama: Petar i Jeka Erstić, Draginja Erstić, Dušan Erstić, Ivan i Stoja Erstić, još jedna Jeka Erstić, osamnaestogodišnja Mira Erstić i osamdesetosmogodišnja Šimica Erstić. Stoja Erstić preživjela je pucnjavu, a poslije je poginula u drugom ratnom napadu.

Njihova su imena ostala sačuvana na spomen-obilježju. U javno dostupnim sudskim evidencijama još nema imena osobe pravomoćno osuđene za njihovu smrt.