'Rekao je da me voli i pao u komu': Partija je htjela uništiti Vicu zbog psovke

Na današnji dan umro je Vice Vukov. Njegov sukob s Đorđem Marjanovićem prerastao je iz festivalskog rivalstva u veliku političku aferu

Na današnji dan 2008. napustio nas je Vice Vukov, pjevač s jednim od najljepših glasova, velike karizme, žrtva sistema, kako su ga doživljavali oni koji ga nisu poznavali. U studenom 2005. pao je niz stube u Hrvatskom saboru. Tri je godine bio u komi. Preminuo je u 73. godini.

Krajem šezdesetih nije bilo društvenih mreža, Spotifyja ni YouTubea, ali jugoslavenska estrada imala je nešto što je proizvodilo gotovo jednaku količinu strasti: festivale. Opatija, Zagreb, Split, Beogradsko proleće, Krapina, potom putujuća "Pesma leta". Pobjeda nije donosila samo statuu. Značila je televiziju, naslovnice, prodaju ploča, koncerte i status nacionalne zvijezde. A malo je zvijezda bilo većih od Vice Vukova i Đorđa Marjanovića.

Vice i Đorđe bili su sušte suprotnosti. Vukov je bio pjevač klasične naobrazbe, čovjek koji je studirao čistu filozofiju i talijanski jezik, intelektualac koji je glazbi pristupao s dubokim poštovanjem prema melodiji i interpretaciji. Njegov glas odzvanjao je na najprestižnijim europskim pozornicama, a Jugoslaviji je donio i prve međunarodne nagrade s festivala u Bratislavi. Marjanović je, s druge strane, bio pionir scenskog nastupa, showman koji možda nije imao vokalnu moć jednog Vukova, ali je znao kako baciti publiku u trans.

Vukov je Na Opatijskom festivalu 1959. otpjevao je "Mirno teku rijeke" i postao jedna od najvećih zvijezda zemlje. Uslijedili su Zagreb, Split, Beograd i dva odlaska na Euroviziju. Marjanović je istodobno stvarao potpuno drukčiji kult. Njegovi obožavatelji, "đokisti", pratili su ga gotovo kao kasnije rock-zvijezde. Njegova prva velika ploča pojavila se još 1959., godinama prije nego što je Vukov dobio LP. Zanimljivo je da su njihove karijere prije velikog sukoba bile isprepletene upravo onako kako je tadašnja jugoslavenska festivalska scena funkcionirala: nastupali su po istim gradovima, pred istom televizijskom publikom, dijelili skladatelje, orkestre i festivalske večeri. Prve iskre onoga što će se pretvoriti u nezapamćenu hajku zapalile su se i prije kobne 1968. godine. Vukov je već tada pokazivao znakove nacionalnog ponosa koji su iritirali komunističke vlasti. Na festivalu u Krapini 1967. godine, prilikom preuzimanja nagrade za pjesmu "Vužgi", Vukov je navodno odbio zahtjev organizatora da okrene trobojnu hrvatsku vrpcu naopako kako bi izgledala kao jugoslavenska, javno istaknuvši kako mu je čast nositi hrvatsku nošnju. Taj čin, iako sitan, stavio ga je pod povećalo Službe državne sigurnosti, koja je samo čekala pravi trenutak za obračun. Karavana "Pesma leta" krenula je 1. lipnja 1968. godine iz Požarevca. Bila je to smotra najvećih zvijezda tog vremena, a uz Vukova i Marjanovića nastupali su Gabi Novak, Arsen Dedić, Lola Novaković, Ivica Šerfezi i mnogi drugi. Finale je bilo zakazano za kraj srpnja u Beogradu. Već prve večeri u Požarevcu bilo je jasno da će se bitka voditi između Vukova, koji je pjevao "Darovi za svu djecu", i Marjanovića s pjesmom "Romana". U Požarevcu je pobjedu odnio Marjanović, dok su mu Vukov i Lola Novaković bili za petama.

Pravi problemi počeli su kada je karavana stigla u Kotor. Vukov je tamo odnio pobjedu i tada je prvi put javno izrazio svoje nezadovoljstvo onime što je smatrao podilaženjem publici. Sarajevsko Oslobođenje ubrzo je prenijelo njegove riječi, koje su pokrenule lavinu. - Mislim da je dosadašnji redoslijed realan, i da će on vjerojatno ostati takav do kraja. Tipujem na Đoku Marjanovića, jer se ovaj festival najvećim dijelom kreće na njegovom terenu - izjavio je tada Vukov. Dodao je kako glazba koja se lansira na festivalu nema potrebnu estetsku vrijednost te da su se svi autori, osim Arsena Dedića, priklonili ukusu publike i napravili melodije za široke mase. Marjanović se s time, očekivano, nije složio. Uzvratio je tvrdnjom da njegova "Romana" ima sve osobine nacionalnog melosa, dok je za Dedićevu kompoziciju rekao da je obično preslikavanje Toma Jonesa. Jedan od prijelomnih trenutaka dogodio se na Makarskoj rivijeri, u vojnom odmaralištu koje se u različitim naknadnim izvorima navodi uz Tučepe odnosno Baško Polje. Ondje je Marjanović pobijedio Vukova. Za novinare je to bila savršena priča: Đorđe je pobijedio Vicu usred njegove Dalmacije. Pitali su Vukova kako se osjeća. - Kakva Dalmacija, pa ovdje su sve sami oficiri iz Beograda - odgovorio je tada Vukov i dodao: - Pogledajte stotine vozila ispred odmarališta. Sve same srpske registracije. Prema tome, terasa na kojoj smo pjevali nije Dalmacija. I normalno mi je da su svi ti srpski oficiri glasovali za svojeg Đoku.

Rasprava između dvojice pjevača ubrzo u beogradskim i sarajevskim medijima dobila stravičan politički i nacionalistički predznak. Novinar Džavid Husić je u beogradskom tjedniku NIN objavio tekst pod naslovom "Vicevi Vice Vukova", u kojem je iznio niz teških optužbi na račun hrvatskog pjevača. Prema tom tekstu, Vukov je u Dubrovniku publici koja mu je zviždala navodno rekao da prestanu jer nisu u Beogradu. U Splitu je navodno jednom posjetitelju iz Beograda poručio da ide u svoju zemlju i tamo zviždi. U Baškom Polju navodno je prigovorio organizatorima da su ulaznice prodali Srbima, dok hrvatski narod stoji na žici. Najozbiljnija optužba, ona koja će ga pratiti godinama, odnosila se na događaj iz Subotice. U tekstu je stajalo da je Vukov upravo tamo Marjanoviću opsovao srpsku majku, a potpredsjedniku općinske skupštine bahato dobacio da tako razgovara sa svojim zemljacima.  Vice je zaradio tužbu Okružnog tužilaštva iz Splita zbog "vrijeđanja bratskog srpskog naroda", a prijetila mu je i zatvorska kazna od jedne do dvanaest godina. Sudski proces trebao je biti pokazna vježba jugoslavenskog režima kako se postupa s "nacionalistima". Pozvano je dvanaest svejdoka, uglavnom sudionika i organizatora festivala, i apsolutno nitko nije potvrdio navode iz optužnice. Čak je i sam Marjanović branio Vukova nazvavši ga svojim prijateljem. - Vice Vukov je izvrstan pjevač i veliko mi je zadovoljstvo što mogu reći da mi je prijatelj - izjavio je Marjanović, energično poričući da mu je Vukov ikada uputio takvu psovku. Lola Novaković glatko je odbila svjedočiti, naglasivši da u ponašanju Vukova nije primijetila ništa nacionalističko. Arsen Dedić odlučno je negirao da se Vukov nad njim šovinistički iživljavao, a isto je potvrdila i mariborska pjevačica Alenka Pintarič, koja je svjedočila događajima u Baškom Polju. - Istina, Vice je bio ljut jer nije pobijedio, ali nisam čula da je tako što mogao reći - objasnila je slovenska pjevačica. Zbog potpunog nedostatka dokaza i na intervenciju tadašnjih hrvatskih političkih čelnika, prvenstveno Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, optužnica je sredinom srpnja 1969. godine povučena.Režim ga nije uspio strpati u zatvor, ali ga je odlučio trajno izbrisati iz javnog života. Njegove ploče su povučene iz prodaje, zabranjeno mu je nastupanje na radiju i televiziji, a gradovi širom Jugoslavije počeli su se utrkivati tko će ga prije proglasiti nepoželjnom osobom. Radio Sarajevo prvo je izbacilo sve njegove pjesme. Na adresu su mu počela stizati jeziva anonimna pisma. U jednom od njih stajalo je kako je šteta što nije bio u zrelim godinama tijekom Drugog svjetskog rata, dok su mu drugi poručivali da bi mu najradije kupili vijenac za grob.

Pokušali su ga braniti brojni hrvatski intelektualci. Pisci i pjesnici, okupljeni u Metkoviću, potpisali su nevjerojatno hrabro pismo u kojem su postupke radijskih postaja usporedili s fašističkom praksom zatiranja nepodobnih knjiga. Kada je 1971. godine slomljen Hrvatski proljetni pokret, Vukov se zatekao na turneji po Australiji. Supruga Diana hitno je otputovala u Trst i preko sigurnog telefona ga upozorila da se ne vraća u Jugoslaviju jer je na popisu pedesetorice predviđenih za uhićenje. Shvativši ozbiljnost situacije, Vukov je umjesto u Zagreb otišao u Pariz, gdje se smjestio kod roditelja svoje supruge. U Parizu je upisao Institut za visoke međunarodne studije na Sorboni. Istovremeno, odbijao je postati politička marioneta. Ustaška emigracija pokušavala ga je iskoristiti za svoje ciljeve, no on ih je ignorirao. Zbog toga se našao na crnim listama radikalnih emigranata, primao je prijetnje smrću i bio prisiljen živjeti u potpunoj izolaciji, okružen isključivo knjigama i malim krugom prijatelja.U Zagreb se vratio 1979. godine. Posla za njega nije bilo. Vlasti su ga i dalje nadzirale, a koncerti su bili strogo zabranjeni. Zapošljava se kao korektor u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, potpuno zaboravljen kao pjevač. Tek krajem osamdesetih godina, s raspadom starog sustava, njegov nevjerojatan vokal ponovno će odjeknuti koncertnim dvoranama. Vicina kći Ivana danas ne žali da sjećanje na njezinog oca izblijedi. Za nju je prije svega bio dobar i požrtvovan čovjek. - Kad su mi javili da je pao, brzo sam stigla u bolnici. Još je bio pri svijesti, rekli smo si da se volimo, a on me tješio da se ne brinem jer će sve biti u redu, iako se žalio kako ga boli glava. No on je uvijek sve gledao s pozitivne, dobre strane - prisjetila se svojedobno kći Ivana za 24sata. Novinaru Davoru Lugariću ispričala je kako je bilo živjeti s Vicom, ne zvijezdom već - tatom. - Prije svega bio je sjajan otac. Bio je i pjevač, ali on je napisao i tri knjige, koje su sjajne, "Pogled iza ogledala", "Tvoja zemlja" i "Moji pariški zapisi". Bio je i kolumnist, saborski zastupnik - kaže Ivana kojoj je najdraža očeva pjesma "Pismo ćali".  Ta pjesma pobuđuje posebne emocije jer se sjetim kako je majka živjela sama s bratom dok je tata bio u egzilu. Kad čujem "Ćale moj", uvijek pustim suzu - otkrila nam je Ivana. Kaže da u djetinjstvu nije znala kroz što je sve njezina obitelj morala proći.

- Nisu mi željeli reći svoju interpretaciju što se sve događalo, nego su htjeli da sama, kad je vrijeme, dođem do nekih zaključaka. To je najviše zbog toga što u kući nisu željeli mržnju i gorčinu. Kao mala nisam shvaćala da je tata morao pobjeći u Pariz i da je tamo bio četiri godine. Kad se vratio, jer mu je pokojni Ivica Račan rekao da neće u zatvor i da će biti s obitelji, odmah je došao i onda su ga 18 godina šikanirali, diskreditirali, on kao da nije postojao. Ja to nisam znala, mislila sam da tata radi od doma, da je lektor. Niti sam imala nekih problema, osim kad sam išla na vjeronauk, pa mi je bilo čudno zašto učiteljica to nije zapisala u imenik. Majka je samo mirno rekla da to nema veze - prisjetila se Ivana i nastavila: - Zapravo je to ogromna žrtva koju je on podnio kako bi bio s obitelji i ponašao se da ne osjetimo da ima problema. Kad je nakon 18 godina imao povratničke koncerte, rasprodao je Lisinski 14 dana zaredom. Ja u prvom redu i u čudu gledam pa što moj tata radi na pozornici, zbija šale, svi mu se smiju i pjeva. Poslije mi je postalo jasno.Nije joj bilo čudno što je zabavan, priča viceve i pjeva jer to je ionako proživljavala kod kuće. - Jako se volio šaliti, odlično je pričao viceve i imitirao ljude, a nema koga nije oponašao s tadašnje scene. To je radio samo u krugu obitelji - otkrila je Ivana.  Kaže da je s tatom oduvijek imala otvoren odnos. Često se konzultirao s njom, uključivao u svoj rad. - Kad bi pisao saborske govore, morala sam ih slušati i reći mu što mislim o tome. Isto bi bilo s kolumnama koje je pisao za Vjesnik, morala sam ih čitati i onda me ispitivao ako sve razumijem - rekla je Ivana.