Srpski logori u Hrvatskoj (6): Negoslavci – mučenja u stanici milicije, zatočenici u podrumima i grobnice koje su progovorile 33 godine poslije

U serijalu o srpskim logorima na okupiranom području Hrvatske Negoslavci predstavljaju posebno složen slučaj.

Ovdje nije riječ o jednom velikom zatvorskom kompleksu s jasno određenom ogradom, barakama i jednim upraviteljem. Dokumentacija govori o više mjesta zatočenja, stanici milicije, podrumskim prostorijama te, prema evidenciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, školi i privatnim podrumima.

Istodobno je u Negoslavcima tijekom završne faze bitke za Vukovar djelovalo jedno od najvažnijih zapovjednih mjesta JNA na tom bojištu.

Zbog toga se priča o Negoslavcima ne može odvojiti od pada Vukovara, sudbine zarobljenika i sustava koji je ljude nakon zarobljavanja vodio prema Ovčari, Veleprometu, Sremskoj Mitrovici, Stajićevu, Begejcima i drugim mjestima zatočenja.

U središtu Negoslavaca bilo je zapovjedništvo JNA

Dokumentacija korištena pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju vrlo precizno određuje vojnu važnost Negoslavaca.

U dokumentima iz predmeta Gorana Hadžića navedeno je da se zapovjedno mjesto 1. gardijske motorizirane brigade JNA i Operativne grupe Jug nalazilo u središtu Negoslavaca, dok je istureno zapovjedno mjesto bilo na cesti prema Vukovaru. Operativnom grupom Jug zapovijedao je pukovnik Mile Mrkšić, a Veselin Šljivančanin bio je načelnik sigurnosnog organa gardijske brigade odnosno OG Jug.

To potvrđuju i iskazi samih časnika JNA.

Milorad Vojnović, zapovjednik 80. motorizirane brigade, u iskazu pred ICTY-em naveo je da je svake večeri odlazio na zapovjedne sastanke OG Jug u Negoslavcima, kojima su nazočili Mrkšić, njegov stožer i zapovjednici podređenih postrojbi. Njegovo vlastito zapovjedno mjesto također se nalazilo u Negoslavcima.

Negoslavci su, dakle, bili daleko više od sela kroz koje su prolazile postrojbe prema Vukovaru. Bili su jedno od zapovjednih središta operacije JNA protiv grada.

19. rujna 1991. – trojica civila u stanici milicije

Najčvršći hrvatski pravosudni dokument o zatočenju i zlostavljanju u samim Negoslavcima objavilo je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku.

U kolovozu 2021. pokrenuta je istraga protiv tada 59-godišnjeg pripadnika milicije tzv. SAO Krajine.

Prema osnovanoj sumnji tužiteljstva, 19. rujna 1991. u stanici milicije u Negoslavcima on je zajedno s još dvojicom pripadnika milicije satima zlostavljao trojicu uhićenih civila rođenih 1946., 1955. i 1950. godine.

Dvojica teško pretučenih civila potom su odvedena iz zgrade.

Od tada im se izgubio svaki trag.

Trećeg su nastavili udarati sve dok nije izgubio svijest. Nakon toga ostavili su ga samog u prostoriji, zavezanog za naslon stolice s rukama na leđima.

To je jedan od najkonkretnijih službeno dokumentiranih slučajeva koji pokazuje da je stanica milicije u Negoslavcima 1991. služila i kao mjesto nezakonitog zatočenja i zlostavljanja nesrpskih civila.

Važna pravna napomena jest da se radi o navodima iz rješenja o provođenju istrage, odnosno osnovanoj sumnji tužiteljstva. U javno dostupnim službenim izvorima koje smo pregledali nismo pronašli kasniju pravomoćnu presudu kojom bi taj konkretan postupak bio zaključen.

Haaški svjedok: tri dana u podrumu u Negoslavcima

Postojanje podrumskog mjesta zatočenja potvrđuje i svjedočenje pred ICTY-em.

Hajdar Dodaj, branitelj Vukovara, tijekom suđenja Mrkšiću, Radiću i Šljivančaninu opisao je kako je nakon zarobljavanja prebačen u podrum u Negoslavcima.

Na pitanje koliko je dugo ondje proveo odgovorio je da misli da su to bila tri dana.

U prostoriji su se, prema njegovu iskazu, osim njegove četveročlane skupine nalazila otprilike 20 civila i jedan ranjeni čovjek iz Varaždina na nosilima. Dodaj je izjavio i da su cijelo vrijeme u podrumu bila trojica pripadnika JNA.

Njegov iskaz otkriva i način postupanja prema zatočenicima.

Opisao je kako bi vojnici navečer puštali glazbu, tjerali civile na ples i udarali ih.

To je iznimno važan dokaz jer se ne radi o naknadnom novinskom tekstu niti o anonimnom svjedočenju, nego o iskazu danom pred međunarodnim sudom.

Istodobno treba ostati precizan: u tom dijelu transkripta nije određena točna zgrada u kojoj se podrum nalazio. Zato ga nije opravdano automatski poistovjetiti sa stanicom milicije ili školom.

Škola i privatni podrumi – evidencija hrvatskih logoraša

Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Negoslavce vodi kao mjesto zatočenja te navodi staru osnovnu školu i druge objekte.

Prema njihovoj dokumentaciji, zatočenici su najprije dovođeni u školu na ispitivanje, a zatim raspoređivani u privatne podrume u kojima je držano od desetak do pedesetak ljudi. HDLSKL navodi da je mjesto zatočenja djelovalo od početka rujna do prosinca 1991. godine.

U istoj evidenciji pojavljuje se procjena od oko 1.000 zatočenika te približno 300 ubijenih ili nestalih povezanih s dva logorska objekta u Negoslavcima.

Tu brojku ipak treba odvojiti od sudski utvrđenih činjenica.

Za sada nismo pronašli primarni sudski dokument, poimenični inventar zatočenika ili službenu državnu evidenciju kojom bi se moglo potvrditi da je točno 1.000 različitih ljudi prošlo kroz Negoslavce odnosno da je 300 njih ubijeno upravo ondje ili nakon zatočenja u tim objektima.

Zbog toga je ispravno napisati da HDLSKL navodi te procjene, ali ih ne predstavljati kao konačno sudski utvrđen broj.

Negoslavci i zarobljenici nakon pada Vukovara

Nakon sloma obrane Vukovara 18. studenoga 1991. Negoslavci dodatno dobivaju na važnosti.

Zapovjedništvo OG Jug još se nalazilo u selu, a upravo su se ondje održavali vojni sastanci u danima kada su se rješavale sudbine tisuća hrvatskih civila i zarobljenih branitelja.

U iskazu Milorada Vojnovića navodi se posebno važan događaj od 20. studenoga 1991.

Vojnović je toga dana bio na Ovčari i osobno svjedočio zlostavljanju zarobljenika. Navečer je morao otići na redovni sastanak u zapovjedništvo OG Jug u Negoslavcima.

Pred ICTY-em je izjavio da je ondje Mrkšića izvijestio o zlostavljanju zatvorenika na Ovčari. Prema njegovu iskazu, Mrkšić mu je odgovorio da o tome ne govori. Vojnović je sljedećeg dana upravo u Negoslavcima čuo da su zarobljenici na Ovčari tijekom noći ubijeni.

To ne znači da su zločini na Ovčari počinjeni u Negoslavcima.

Ali pokazuje koliko je Negoslavce nemoguće izdvojiti iz zapovjednog sustava koji je u tim satima djelovao oko Vukovara.

Za zločine na Ovčari Mrkšić je pred ICTY-em pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora, dok je Šljivančanin nakon postupka preispitivanja pravomoćno osuđen na deset godina. Te presude, međutim, nisu presude za logor Negoslavci i ne treba ih tako predstavljati.

Iz Negoslavaca prema Srbiji

Haaška dokumentacija pokazuje i da je pravac preko Negoslavaca bio jedna od ruta kojom su zarobljeni i evakuirani ljudi iz Vukovara odvođeni prema Srbiji.

U predmetu protiv Slavka Dokmanovića svjedokinja je opisala kolonu autobusa koja je iz Vukovara krenula prema Negoslavcima, nastavila preko Orolika i Šida te završila u Sremskoj Mitrovici. Tijekom vožnje autobuse su pratila vozila JNA.

Negoslavci su tako bili istodobno vojno zapovjedno središte, mjesto u kojem su dokumentirana zatočenja i jedna od točaka na prometnom pravcu kojim su ljudi iz Vukovara odvođeni prema logorima u Srbiji.

Zemlja je 33 godine poslije počela vraćati žrtve

Najpotresniji nastavak priče o Negoslavcima dogodio se više od tri desetljeća nakon rata.

U rujnu 2024. Ministarstvo hrvatskih branitelja objavilo je da su na lokaciji u blizini Negoslavaca pronađeni posmrtni ostaci dviju osoba za koje je preliminarno utvrđeno da potječu iz Domovinskog rata.

Potom je u studenome na drugom lokalitetu otkrivena primarna masovna grobnica s posmrtnim ostacima pet muškaraca. Pretraženo je oko 11.000 četvornih metara zemljišta, a tijela su pronađena na približno 1,2 metra dubine.

Naknadna identifikacija dala je još precizniju sliku.

Prema službenom izvješću Ministarstva hrvatskih branitelja iz travnja 2025., na lokalitetu „Negoslavci, Sramotin desni“ pronađene su dvije žrtve: hrvatski branitelj i civil nasilno odvedeni s područja Vukovara u rujnu 1991.

Na lokalitetu „Negoslavci, Sramotin lijevi“ pronađeno je pet muškaraca, identificiranih kao trojica hrvatskih branitelja i dvojica civila nasilno odvedenih s farme Jakobovac u jesen 1991. godine.

Dakle, na ta dva lokaliteta pronađeno je i identificirano ukupno sedam žrtava – četiri hrvatska branitelja i tri civila.

Njihov pronalazak ne dokazuje automatski da je svih sedam prethodno bilo zatočeno u školi, policijskoj stanici ili nekom od podruma u Negoslavcima. Takvu poveznicu bez dodatnih dokaza ne treba stvarati.

Ali nedvojbeno potvrđuje nešto drugo: na području Negoslavaca nalazila su se prikrivena mjesta ukopa ljudi nasilno odvedenih tijekom 1991. godine.

Ministarstvo hrvatskih branitelja nakon otkrivanja grobnice izričito je navelo da DORH i MUP o pronađenim žrtvama provode istrage.

I groblje u Negoslavcima godinama je predmet ekshumacija

Potraga nije počela 2024.

Još u studenome 2019. na pravoslavnom groblju u Negoslavcima Ministarstvo hrvatskih branitelja pronašlo je i ekshumiralo posmrtne ostatke za koje su preliminarni nalazi pokazivali da potječu iz vremena Domovinskog rata. Ministarstvo je tada najavilo nastavak istraživanja groblja i drugih potencijalnih prikrivenih grobnica.

Time je prostor Negoslavaca već godinama jedno od mjesta na kojima hrvatske institucije pokušavaju rekonstruirati sudbinu nestalih iz 1991.

Tko je upravljao logorom u Negoslavcima?

Na ovo pitanje ne postoji jedan jednostavan odgovor jer dostupni izvori ne pokazuju postojanje samo jednog objekta s jednom zapovjednom strukturom.

Znamo da je u mjestu djelovala milicija SAO Krajine, a DORH je njezina pripadnika izravno povezao sa zatočenjem i mučenjem civila u stanici milicije.

Znamo da se u središtu mjesta nalazilo zapovjedništvo gardijske brigade JNA i OG Jug, kojim je zapovijedao Mile Mrkšić, sa sigurnosnim organom na čijem je čelu bio Veselin Šljivančanin.

Znamo i iz haaškog svjedočenja da su u jednom podrumu u kojem su držani zatočenici bila trojica pripadnika JNA.

Ali iz tih činjenica nije pravno dopušteno izvesti tvrdnju da je Mrkšić, Šljivančanin ili neka druga konkretna osoba bila „zapovjednik logora Negoslavci“ bez dokumenta ili presude koji bi to izravno utvrdili.

Koliko je ljudi ubijeno u Negoslavcima?

Točan broj zasad nije moguće dokumentarno zaključiti.

Procjena Hrvatskog društva logoraša govori o približno 1.000 zatočenika i 300 ubijenih ili nestalih povezanih s logorima u Negoslavcima.

Sudski izvori potvrđuju pojedinačna zatočenja, fizička zlostavljanja i podrum u kojem su držani civili. DORH potvrđuje slučaj dvojice civila kojima se nakon odvođenja iz stanice milicije izgubio trag.

A terenska istraživanja danas potvrđuju najmanje sedam identificiranih žrtava pronađenih na lokalitetima Sramotin kod Negoslavaca.

To su tri različite vrste podataka i ne smiju se zbrajati kao da predstavljaju jednu jedinstvenu evidenciju.

Negoslavci – priča koja još nije završena

Trideset i pet godina nakon 1991. o Negoslavcima još uvijek ne postoji potpuna rekonstrukcija.

Dokumenti ipak omogućuju slaganje osnovnih činjenica.

U selu je bilo jedno od ključnih zapovjednih mjesta JNA tijekom bitke za Vukovar. Postojala je stanica milicije u kojoj je hrvatsko tužiteljstvo dokumentiralo sumnje u brutalno mučenje civila. Haaški svjedok potvrdio je vlastito zatočenje u podrumu s drugim ljudima i njihovo zlostavljanje u nazočnosti pripadnika JNA. Hrvatski logoraši dokumentirali su i druga mjesta zatočenja, uključujući školu i privatne podrume.

A onda su 2024., trideset i tri godine poslije, nedaleko od sela otvorene grobnice.

Iz zemlje je izvučeno sedam ljudi nasilno odvedenih 1991.

Zbog toga se Negoslavci ne mogu svesti samo na jednu rečenicu u kronologiji bitke za Vukovar. Oni pripadaju i dokumentiranoj povijesti zatočenja, mučenja, nestanaka i prikrivanja tijela na okupiranom području Republike Hrvatske.

Pitanje pune individualne odgovornosti za ono što se događalo u tamošnjim mjestima zatočenja, međutim, ostalo je tek djelomično odgovoreno.