Opći oprost pogodio žrtve Vukovara i Škabrnje

Zakon o općem oprostu izglasan je u Saboru 20. rujna 1996., a počeo je djelovati 5. listopada 1996. kada je službeno stupio na snagu. On ostaje zabilježen kao jedan od najpropitivanijih pravnih akata u povijesti Republike Hrvatske. Pravni stručnjaci i predstavnici vlasti smatraju ga vrhunskim djelom političke mudrosti. Zakon je omogućio mirni povratak Hrvatskog podunavlja bez ispaljenog metka. S druge strane, za dio javnosti on predstavlja bolan ustupak. Stradalničke udruge u njemu vide izvor trajnog osjećaja nepravde. Danas, tri desetljeća nakon rata, ovaj zakon i dalje uzburkava strasti. On otvara vječno pitanje gdje prestaje oružana pobuna, a gdje počinje ratni zločin. Najbolniji primjeri ove nepravde kriju se u sudbinama Vukovara i Škabrnje. Tamo su u krvavim pohodima sudjelovali čitavi odredi neprijateljske vojske.

Za razumijevanje ovog propisa ključan je studeni 1995.. Tada je potpisan Erdutski sporazum. Nakon pobjeda u operacijama "Bljesak" i "Oluja" preostali okupirani prostor trebalo je vratiti pod ustavno-pravni poredak Hrvatske. Vojna opcija donijela bi goleme ljudske žrtve i razaranja. Zato je izabran put mirnog povratka pod vodstvom Prijelazne uprave UN-a. Međunarodna zajednica postavila je jasan uvjet. Lokalnom srpskom stanovništvu koje nije počinilo zločine morala su se dati čvrsta pravna jamstva. Cilj je bio spriječiti masovni odlazak i omogućiti budući suživot.

Vremenski okvir ovog zakona obuhvaća razdoblje od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. godine. Na prvi pogled, ovi se datumi brojčano ne slažu sa službenim trajanjem Domovinskog rata. Prema zakonu o braniteljima, rat je počeo 5. kolovoza 1990. ustrojavanjem prve redarstvene postrojbe, a završio 30. lipnja 1996. godine. Ovo odstupanje u rokovima bilo je namjerno i strateški osmišljeno, jer kada je  zakon o braniteljima pisao rokove za priznavanje prava onima koji su branili državu, Zakon o općem oprostu morao je imati širi obuhvat. Država je namjerno produljila rok za oprost do kasnog kolovoza 1996.. Time su pravno pokriveni svi sporadični incidenti i ilegalno držanje oružja u prijelaznom razdoblju. Također, time je poduprt zahtjev međunarodne zajednice za pravnom sigurnošću prije potpune predaje vlasti na istoku zemlje.

Dugo su trajala istraživanja

Golemo istraživanje o tome tko točno podliježe oprostima trajalo je godinama. Taj rad provele su obavještajne službe, kriminalistička policija i Državno odvjetništvo. Provjera dosjea bila je iznimno dugotrajna zbog nedostupnosti terena i potrebe da se pravno razdvoji puka pobuna od prikrivenih zločina. Prva rješenja o oprostu počela su se izdavati još u jesen 1992. godine. Najveći val riješen je u razdoblju mirne reintegracije od 1997. do 1998.. Posljednja masovna rješenja Ministarstvo pravosuđa zaključilo je u prosincu 2005.

Građani koji su u tom razdoblju bili mobilizirani u paravojne postrojbe oslobođeni su kazne. Oprost je vrijedio i za one koji su držali straže, nosili oružje ili sudjelovali u pobuni protiv hrvatskih vlasti. Primjena svih zakona o oprostu na koncu je obuhvatila golemu brojku od čak 21.641 osobe. Više od polovice njih, točnije 13.575 osoba, oprost je dobilo na području hrvatskog Podunavlja. To je u praksi značilo amnestiju za mnoge koji su aktivno bili na strani napadača. Obuhvaćeni su i civili koji su uzeli pušku u ruke i sudjelovali u okupaciji. Oprost je vrijedio za sve njih, osim ako im se nije moglo dokazati konkretno nedjelo.

Pravni sustav stvorio je nakaznu granicu između pukog sudjelovanja u napadu i samog izvršenja zločina. Svi oni vojnici koji su tjednima bjesomučno razarali gradove, ispaljivali granate na bolnice i držali straže kad su ljudi odvođeni u smrt, proglašeni su tek običnim pobunjenicima. Država im je tim zakonom velikodušno oprostila njihova nedjela. Pod izgovorom nedostatka dokaza i svjedoka, stvarni sudionici u gaženju ljudskih života oslobođeni su svake odgovornosti. Međutim, obitelji žrtava i dalje traže kosti svojih najmilijih, a krvnici slobodno žive bez straha od progona.

Nakon 2. svjetskog rata nije bilo oprosta

Najveći grijeh ove abolicije leži u propustu da se kazni zapovjedna i kolektivna odgovornost na terenu. Masovni pokolji civila, zvjerska mučenja i smaknuća na Ovčari i u Škabrnji nisu se dogodili sami od sebe. Oni su bili plod organiziranog napada u kojem je sudjelovao svaki vojnik agresorske vojske. Prepuštanjem tih ljudi zaboravu i dopuštanjem da pobjegnu preko Dunava, vlasti su platile previsoku cijenu za mirnu reintegraciju. Najveća gorčina u javnosti ipak proizlazi iz činjenice da je većina stvarnih ratnih zločinaca izbjegla ruku pravde. Nitko im nije izdao službenu propusnicu za bijeg. On je bio izravan rezultat zatečenog stanja na terenu. Tijekom mirne reintegracije granica prema Srbiji bila je pod nadzorom UN-a i potpuno otvorena. Hrvatska policija nije imala pristup tom prostoru. Svatko tko se bojao kaznenog progona mogao je nesmetano prijeći Dunav. Domaće pravosuđe tada još nije imalo dovršene istrage ni pripremljene tjeralice za konkretna nedjela. Kada su krivci jednom stigli u Srbiju, tamošnje su ih vlasti trajno zaštitile odbijanjem izručenja. Zbog toga se većini njih i danas sudi samo u odsutnosti.

Ovakav pravni kompromis iz 1996. bio je potpuna suprotnost onome što se događalo nakon završetka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Godine 1945. prijelaz iz rata u mir nije vođen pravnim dogovorima i mirnim uklapanjem, već radikalnim poratnim odmazdama nove komunističke vlasti. Iako je partizanski vrh tijekom 1944. nudio probrane oproste onima koji prijeđu na njihovu stranu, svi koji su ostali u poraženim vojskama do kraja rata izgubili su pravo na milost. Svibanj 1945. godine donio je masovne likvidacije zarobljenika na marševima smrti, poznatima kao Križni put. Umjesto  pravnih procesa, narodni sudovi provodili su brze osude bez pravih dokaza. Cilj je bio fizičko uklanjanje političkih protivnika. Pobjednici su 1945. proveli nasilnu i masovnu čistku nad poraženima. Za razliku od toga, Hrvatska je 1996. pod utjecajem međunarodne zajednice izabrala pravnu aboliciju pobunjenika. Bio je to svjestan ustupak radi sprječavanja novih žrtava.

Pravni povjesničari zaključuju kako je Zakon o općem oprostu bio visoka cijena za mir i cjelovitost države. On ostaje povijesni dokument koji je uspješno ugasio ratni požar. Istovremeno, on je stalni podsjetnik na težinu usklađivanja političke stvarnosti, pravne pravde i moralnog zadovoljstva žrtava.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)