16. studenoga 1991. Slunj – četnici i JNA ubili 297 Hrvata od čega 70 starica, 99 staraca, trudnicu i dijete od 6 mjeseci
Od 1991. do 1995. ubijeno je u slunjskom kraju 297 osoba. Od tog broja 70 je žena starije životne dobi, 1 trudnica, 1 djevojka i 3 djevojčice. Starijih muškaraca je ubijeno 99 plus jedno muško dijete (6 mjeseci). To je ukupno 175 žrtava koje čine žene, starci i djeca. U ove žrtve se ne ubrajaju 52 osobe ubijene u obližnjem Saborskom.
Mnogi starci su ubijeni u vrijeme kada je Slunj bio pod okupacijom Srba i bez ratnih djelovanja, iz čiste mržnje samo zato jer su se rodili kao Hrvati.
Slunj je bio tri mjeseca u okruženju i potpuno odsječen od ostatka Hrvatske. Hrabri branitelji, a bilo je ih je tek 800-tinjak vrlo slabo naoružanih, svim silama su sprečavali neprijatelja da zauzme slunjsko područje. No, nakon višednevnih uzastopnih napada tenkovima, avionima, topovima, minobacačima i višestruko brojnijim vojnim snagama sa obližnjeg vojnog poligona, JNA uz pomoć domaćih četnika iz Slunja i okolice je 16. studenog 1991. ušla u Slunj. Došli su iz pravca slunjskog poligona JNA, Plitvica, Vojnića i Veljuna.
Hrvatsko stanovništvo moralo se povući preko Bihaćam, jer nije bilo slobodnog puta prema Hrvatskoj. U to vrijeme nije bilo rata u BiH, pa ni u Bihaću.
Niti nakon 28 godina od krvavog pohoda četnika na Slunj teško se sjetiti svih strahota koje su proživjeli Hrvati ovog kraja. One u ljudima, koji su preživjeli ratne strahote, bude neugodan osjećaj nemira i straha, baš kao i te 1991. kad je cijelo ovo područje, ne samo grad Slunj, već i Saborsko, Rakovica, Cetingrad i brojna druga hrvatska mjesta, krvarilo i pokušavalo se obraniti od do zuba naoružanog neprijatelja.
Nakon pada policijske postaje u Plitvičkim jezerima, spaljenog sela Vaganac, Drežnika, Rakovice, Selišta, Saborskog, nade za obranom Slunja polako su umirale…
Hrvatska se vojska i na ovom području stvarala u vrlo nepovoljnim uvjetima, Hrvatska je imala embargo na uvoz oružja, stoga je 107 dana obrane Slunja u okruženju JNA i kordunskih Srba iz susjedstva bilo ravno čudu. Slunjani su morali čekati Oluju kako bi se vratili na svoja ognjišta, nažalost spaljena i uništena.
Od 1991. do 1995. ubijeno je 297 osoba (bez Saborskog gdje su 52 žrtve). Od tog broja 70 je žena starije životne dobi, 1 trudnica, 1 djevojka i 3 djevojčice. Starijih muškaraca je ubijeno 99 plus jedno muško dijete (6 mjeseci). To je ukupno 175 žrtava koje čine žene, starci i djeca. Najveći broj stradalih je u prvim danima okupacije i odmah nakon okupacije – ukupno 213 žrtava.
Bile su to prave četničke orgije, palež i ubijanja, slične onima kakve je prolazila Petrinja ili Vukvar – nevini civili, starci, žene i djeca, bili su prva meta tih monstruma.
Nakon dolaska UNPROFOR-a (proljeće 1992.), na području Slunja ubijene su 52 osobe. O tome nitko niti ne zna, a kamoli da se snimaju kazališne predstave ili rade televizijske emisije.
Za zločine u Slunju do sada je odgovarala samo jedna osoba. Zove se Mićo Cekinović i dobio je 4 godine zatvora, bio je zapovjednik četničkih snaga (tzv. Teritorijalna obrana SAO Krajine) u Primišlju, mjestu sjeverozapadno od Slunja.
Mići Cekinoviću je prije suđenja u Rijeci već dva puta suđeno na sudu u Karlovcu ali je oba puta Vrhovni sud RH presude poništio i suđenje vraćao na početak. U prvom suđenju u Karlovcu je osuđen na jednu, a na drugom u Rijeci na četiri godine zatvora. Cekinović je na suđenju tvrdio da se ne osjeća krivim. Sutkinja koja ga je osudila se zove Ika Šarić, a o tome je pisao Novi list.
Nitko drugi iz redova srpskog okupatora nikada nije odgovarao za ubojstvo više od 70 žena, tri djevojčice, jedne trudnice i 99 staraca.
JNA i domaći četnici iz Slunja pale i ubijaju po slunjskom kraju:
