Kao dječaci prošli su Kukuruznim putem spasa, a danas čuvaju uspomenu na hrvatske heroje: U Vukovaru predstavljena „Jedina i vječna Hrvatska“

VUKOVAR – U Pastoralnom centru sv. Bono u Vukovaru, 8. studenoga 2026. godine, prigodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, predstavljena je knjiga „Jedina i vječna Hrvatska“, autora Domagoja i Krešimira Jakumetovića, dva brata blizanca rođenih u Vukovaru koji su 1991. godine kao desetogodišnjaci u jeku borbi iz okupiranog Vukovara uspjeli izići kroz Kukuruzni put – Put spasa.

Braća Jakumetović knjigu su posvetili svim hrvatskim braniteljima – Herojima i Heroinama Vukovara i čitave Domovine, a ujedno i cijeloj Hrvatskoj kao i svim stradalnicima Domovinskoga rata, te žrtvama Drugoga svjetskoga rata i poraća.

„Kroz ovu zbirku pjesama nastojali smo izraziti duboke osjećaje domoljublja i zahvalnosti prema svima onima koji su, braneći svoje obitelji, domove, svoj narod i domovinu, sudjelovali u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske“, poručuju autori.

Autori također ističu kako je naslov knjige inspiriran povijesnom rečenicom našeg prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana: ‘Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska’, koju je izgovorio u Vukovaru 8. lipnja 1997. godine, u kojega je stigao „Vlakom mira“ tijekom procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Autori su ovu knjigu namijenili cjelokupnom hrvatskom puku, a prije svega mladim naraštajima, da se nikada ne zaboravi žrtva hrvatskih branitelja, da se nikad ne zaboravi ono što su naši branitelji dali za nas kako bismo mi danas živjeli u miru i slobodi, a dali su ono najvrjednije i najdragocjenije što se može dati – a to je svoj vlastiti život.

Program je vodila i moderirala gđa Nevenka Špoljarić, hrvatska dragovoljka i ratna izvjestiteljica, a započeo je čitanjem pjesme „Ranjena Golubica“ autora Domagoja Jakumetovića. Nakon toga uslijedila je uvodna molitva vukovarskog gvardijana i župnika Župe svetih Filipa i Jakova u Vukovaru, fra Marka Ćosića.

Prisutnima su se potom pozdravnim i poticajnim riječima obratili: predstavnik Grada Vukovara – zamjenik gradonačelnika g. Filip Sušac, predstavnik Vukovarsko-srijemske županije – zamjenik župana dr. sc. Darko Dimić, predstavnik Vlade RH – izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja g. Stipo Rimac, a također je među prisutnima bio i potpredsjednik Gradskog vijeća Grada Vukovara g. Darko Miličević.

Pjesme autora Domagoja i Krešimira Jakumetovića su naizmjence čitali: Ljubica Jukić (Vukovaru, dušu mi osvajaš!), Marija Šešo (Zašto plačeš, Dunave? i Neka poginam, ali za Hrvatsku!) i Pavle Vukas (Hrvatskim ratnicima), a u glazbenom dijelu nastupio je Dubravko Lažeta, hrvatski branitelj i kantautor duhovne glazbe koji je emotivno izveo pjesme: Isusova muka u Vukovaru i Grade moj autora Krešimira Jakumetovića, te pjesmu Gospi Vukovara autora Domagoja Jakumetovića.).

U nastavku donosimo u cijelosti govore predstavljača knjige:

GOVOR: o. Dragan Majić – svećenik redovnik Družbe Isusove

Slavodobitno je nakon Oluje na kninskoj tvrđavi uzviknuo prvi predsjednik RH – dr. Franjo Tuđman: „Imamo Hrvatsku!“

Dostojno je i pravedno – dragi prijatelji, da srcem i dušom dostojno obilježimo: sjećanjem, molitvom i zahvalom 35. obljetnicu pada Grada heroja - Vukovara – tim više što je tom prilikom izišla iz tiska knjiga braće Jakumetović – Domagoja i Krešimira: „Jedina i vječna Hrvatska“ – i sve s plemenitim ciljem da ne zaboravimo naše heroine i heroje – slavne branitelje te poginule i nestale, njih ukupno 1742.

a) Želim prvo baciti letimičan pogled na nama tako drago ime Hrvat. Prvi spomen imena Hrvat i Hrvatske – javlja se u ranom srednjem vijeku na povijesnom tlu same Hrvatske.

b) Prvi pisani spomen je 852. g. u Trpimirovoj darovnici kojom knez Trpimir sebe naziva knezom Hrvata – dux Croatorum, a svoju državu oslovljava kao Regnum Croatorum (Hrvatsko kraljevstvo) – a prvi spomen u kamenu (geni kameni) su iz 9. st. na kapitelu u crkvi sv. Marka u Bijačima (kod Benkovca) početkom 9. st. i slavni Branimirov natpis (vladao 879-892.), u kojem stoji uklesano: Branimir dux Croatorum – Mlečani ga prozvaše crudelissimus dux Croatorum jer im je strah zadavao. Na ušću rijeke Don u Azovskomu moru – to je sjeverni rukavac Crnog mora blizu današnjeg grada Azova u Rusiji – najstariji povijesni spomen imena koje podsjeća na hrv. ime – na ploči piše: g. 220. po Kr. - na grčkom Horoathos – sve nas podsjeća na iransku teoriju o podrijetlu Hrvata. P. Stjepan Krizin i Milan Šuflay 1879-1931.

Dakle – stari smo narod – prvi smo primili kršćanstvo – prije 14 st. Prva smo priznata država 879. g. od Pape Ivana VIII., jedinog tada autoriteta na svijetu. Državu smo dakle imali skoro 1000 godina prije Nijemaca (Bismarck 1870.) i Talijana (Garibaldi 1807-1882). Prvi spomen na kartografiji g. 1154.

c) Hrvatska domovina se prostirala od 7. do 16. st. od Mure – Drave – Save i Drine do Jadranskoga mora, a na sjeveroistoku preko Dunava, Vojvodine – graničila sa Bugarskom, a na jugoistoku s Dukljom, Zetom, s Crvenom Hrvatskom (današnjom Crnom Gorom). Crkveni izvještaji (dekanatski) slani su u Vatikan, pa tu Crvenu Hrvatsku nazivaju diligentissima filia Catholicae fidei, a dobro je ne zaboraviti da je npr. Subotica 1870. g. imala više Hrvata nego tada Zagreb (povjesničar Rudolf Horvat 1873-1947.). I danas nas velikosrpska politika želi raslojiti, podvojiti i stvoriti drugu naciju – Bunjevce i slično (Zagreb uglavnom šuti). A Hrvatski tjednik prošle godine donosi kako se u Crnoj Gori otimaju pravoslavci i Muslimani o preko 300 crkvica u Svebarju – a bile su očito hrvatske katoličke crkve – to su ti pravoslavci i muslimani, otpadnici od hrvatskih katoličkih korijena.

Mi Hrvati 1918. g. gubimo Vojvodinu iako ona do 1918. nikada nije bila srpska – a 1945. pod zlikovcem Brozom gubimo Srijem, Zemun, Petrovaradin (tzv. Gibraltar na Dunavu).

Ostali smo vjerni Papi Ivanu VIII: da nikoga i nikada ne napadamo, nego se samo branimo. Teritorij nam se uvijek smanjivao, pa unatoč toga neprijatelj nas je u svijetu blatio nazivajući nas fašistima, nacistima i klerofašistima i to do dana današnjega – jer su gladni i žedni hrvatskih zemalja – Hrvatske, BiH i Crne Gore.

Urotili se hrvatski odrodi, srbizirani Hrvati: Brnabić, Dačić, Dodik, Drašković, Milošević, Šešelj, Vučić itd. - vodilo ih geslo: U dvi vire, za dvije lire.

Svoje zlo – drsko podmeću nama uz pomoć domaćih Goldsteina, Jakovina, Klasića, Pupovaca, zadojeni otrovom komunizma. Žive od mitova o Jasenovcu, Jadovnu; licitirajući i uvećavajući žrtve i do 2 milijuna, a kostiju nigdje – Goldstein u suočavanju sa činjenicama g. Ivana Vukića se osramotio pa je nazvan drobilica.

d) Padom središnje Hrvatske, BiH, pod Turke 1463. i 1482., trećina se tadašnjeg stanovništva seli i bježi u okolne zemlje. Tako nam npr. govore podaci – u Slovačkoj je prezime Horvat 70 tisuća, u Mađarskoj 200 tisuća, u Sloveniji 13 tisuća, u Hrvatskoj 20 tisuća – ukupno 450 tisuća. Sve te brojke rječito govore o razmjerima iseljavanja iz povijesnih hrvatskih zemalja.

Ginuli smo s Tatarima, Bugarima, Mađarima, Venecijom preko 400 godina, a tako i s Turcima i Srbijancima. Zato smo prozvani 12. 12. 1519. Predziđem kršćanstva – Papa Lav X. nazva bana i biskupa Petra Berislavića prilikom obrane grada Jajca Antemurale Christianitatis.

Sjetimo se Krbave 1493., Klisa 1537. (Petar Kružić), Sigeta 1556., Gvozdanskog 1578. - naša Masada, Siska 1593. Bog je i Majka Božja bili s nama i kod Lepanta 1571., kod Korčule, Sinja 1715., Petrovaradina 16.8.1716. itd.

Divna je naša Hrvatska – brda, doline, ravna Slavonija, Baranja, sinje more, Zagorje itd.

Lijepa je naša himna, jer pjeva o ljepoti – lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila, stare slave djedovino – da bi vazda sretna bila (pjesnik Antun Mihanović 1835). Jedina, vječna Hrvatska, o kojoj zanosno riječju, slikom, poezijom govore braća Jakumetović. O njoj mogu tako zanosno govoriti samo oni koji su odgojem i Kalvarijom života prošli kao 10-godišnji dječaci Putem spasa kroz kukuruze pa ih put vodio u Sloveniju, Rijeku, Otok,Vinkovce i konačno Osijek – kao diplomirani inženjeri građevinarstva. Angažirani su i u Crkvi – napisali su 9 knjiga (vidjet ćete kad budete čitali).

Knjiga Jedina, vječna Hrvatska na 248 str. - fino offsetom otisnuta, popraćena prekrasnim – na broju sa 147 fotografija – prikazujući hrv. velikane, stratege, crkvene dostojanstvenike – Alojzija Viktora Stepinca, Franju kard. Kuharića, Papu Ivana Pavla II., bl. Ivana Merza i dr.

Spomenici kralju Tomislavu, knezu Domagoju (Domagoj Jakumetović po njemu nosi ime), kralju Petru Krešimiru IV. (Krešimir Jakumetović po njemu nosi ime), Nikoli Šubiću Zrinskom, banu Josipu Jelačiću, ocu domovine Anti Starčeviću, Stjepanu Radiću, jasno prvom i do sada neponovljivom predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu – i sve to i s pravom resi križ na ušću Vuke u Dunav na spomen svim žrtvama Domovinskog obrambenog rata – palih za slobodu Hrvatske.

Hrvatska dragovoljka i heroina Zorica Gregurić riše put i dane ponosa i patnje kada se stvarala slobodna Hrvatska – zemlja nam je časna, krvlju natopljena, najboljih sinova i kćeri hrv. naroda – ona je sveta baština i zavjet koji nam u nasljeđe ostaviše naši knezovi, kraljevi, junaci, mučenici, hrv. branitelji i stradalnici.

Ova divna knjiga, nazvao bih je knjigom vademecum, prožeta je bogoljubljem, rodoljubljem,  svojstven je spomenik svih koji svoje živote položiše za domovinu Hrvatsku.

Knjiga je neizbrisivo sjećanje onih koji su je sanjali i za nju se borili – znani i neznani poput naše Dive Grabovčeve – hrv. djevice i mučenice 1660... Oh, Bože... koliko ih je bilo takvih koji iz ljubavi prema Bogu i hrv. rodu žrtvovaše živote – koliki su svećenici (fratri) nabijani na kolce – sve do 1941. g. kad četnička klatež, razbojnici, nabiše na kolac svećenika i to pred majkom ispekoše – i vidi vlaške pakosti – to proglasiše danom ustanka naroda Hrvatske i BiH. Kakvi bešćutni podlaci, pokvarenjaci!

Molimo Duha hrabrosti da na vrijeme znamo čitati duhove i njihove zle namjere, osobito molimo za one na vlasti da ne budu podanici ni Budimpešte ni Beča, ni Beograda – a sad Bruxellesa.

Sokoli nas da stupamo u slobodu – slavni pjesnik Gundulić 1589-1638 u Himni slobodi: Non bene pro toto libertas venditur auro – Sloboda se ne prodaje za sve zlato svijeta, - molim vas, u godini 1628. Pa tko to ima? Samo mi Hrvati. Da ne spominjemo hrabrost junaka, braneći hrvatsku Masadu – Gvozdansko – 1578. Svi izginuli, ali predali se nisu – kard. Franjo Kuharić veli: „Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje – obrana slobode i mira je pravo i nužnost, ali uvijek u znaku zakonitosti pravne države“. I veli: „Veliki Petak trajao je samo jedan dan, a Uskrs je vječan.”

o. Božidar Nagy, DI svojim stihovima daje jasno značenje križeva: „O, vi, bijeli vukovarski križevi, čujmo vašu poruku koja nam dovikuje: Ne bojte se patnje i križa, ni boli ni smrti – jer smo samo po njima i mi ušli u svjetlo i slavu Uskrsloga“.

Alojzije Stepinac vječna je inspiracija i primjer kako se vjera, domovina i rodoljublje mogu živjeti zajedno. Poznata je njegova izreka o ljubavi prema hrv. narodu – „Ne dam se od nikoga u tome nadmašiti” i druga: „Bio bih nitko i ništa kad ne bih uvažio volju svoga hrv. naroda za domovinom.”

U vrijeme 2. svj. rata Stepincu nije bilo ravna – možda mu je u Njemačkoj Graf von Gallen bio tek sjena. U lice bi Alojzije Stepinac komunistima sasuo sva zla koja čine – samo u hrv. narodu bezočno pobiše 670 svećenika, bogoslova, sjemeništaraca, časnih sestara (vidi martirologij Ante Bakovića). Razmjerno više nego u Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj – a o narodu da ne govorimo. Što progutaše hude jame Kočevlje, Celje, Tezno, Maribor, i u čitavoj bivšoj Jugojadiji preko 2000 grobišta.

Da navedem nešto iz pjesama braće Jakumetović. Pjesme odišu ljubavi prema Bogu, bratu čovjeku i domovini.

Iz pjesme „Ni pod Beč, ni pod Peštu” autora Domagoja Jakumetovića:

Nećemo biti sužnji narodima tuđim!

Nadalje iz pjesme „Rodila me!” autora Krešimira Jakumetovića:

Rodila me tvrda stina,

kneza Branimira,

rodila me tvrđa kninska

kralja Dmitra Zvonimira!

Iz pjesme. „Dva hrvatska sina“ autora Domagoja Jakumetovića:

U doba tame, mraka i zla

dva srca plamte, podižu glas!

Ustaše za dom od Boga dan

Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan!

Iz pjesme „Jelačiću, bane!“:

U boj! Za dom!, zagrmi,

pobjedu donesi, narod svoj probudi!

Konja uzjaši, sablju izvuci –

Jelačiću bane, dušmana potuci!

Iz pjesme „Šapat heroja” autora Domagoja Jakumetovića:

Suze sad su radost, zemlja opet sniva,

uzdigla se srca, sloboda nam stigla.

Neka sada živi lijepa naša vila,

neka živi vječna, Domovina mila!

Iz pjesme „Blago, Zadro, generale!” autora Domagoja Jakumetovića:

Neće proći tuda! Još se jeka širi,

u srcima našim, generale, živiš!

Pokaži nam i danas, kako se to bori,

kako se to svoju domovinu voli!

Iz pjesme „Dok hodam ulicama grada“ autora Krešimira Jakumetovića:

Dok hodam ulicama grada,

često mi kroz misli prođu

svi oni ljudi hrabri

za slobodu što život su dali!

Iz pjesme „Dani Oluje” autora Krešimira Jakumetovića:

Dani su Oluje –

dani ponosa,

kad Hrvat je Hrvatu

k'o sestra, k'o brat!

Eto, zato je ova knjiga, veli u pogovoru gospodin Ivan Jaklin, povjerenik HKV-a za Hrvatski Sjever (Varaždin), dragocjen priručnik – udžbenik – hrvatske povijesti i povijest Crkve u Hrvata, i dodaje: dobro je da je dobije svaki naš krizmanik prilikom primanja sakramenta sv. potvrde!

Roditelji – eto vam prilike svojoj djeci za život!

Znam da sam odužio – ali ne mogu da vam i ovo ne reknem – poručim:

Najveća potreba je domovini demografski kolaps spriječiti jer se Hrvatska voli djecom – i za hitno dokidanje komunističkog zakona iz 1978. gdje se ubijanje nerođene djece dopušta – sramno i za hrvatski narod pogubno.

O 30. obljetnici slobode po dostupnim statistikama ubijeno je preko 210 000 anđela i k tome zlu nastavlja se zamjena naroda.

I da završim s pjesmom g. Vicka Goluže:

Hrvatska je ukras svijeta

Ljubav što sotoni smeta,

Protiv mržnje koja cvijeta,

domovina naša sveta,

puna mržnje titoista

što se boje da zablista,

Kroacija, ljubav čista

branitelja svome ista

Kroacija, čije bilo,

dobro znade što je bilo.

Thompsonova pjesma svaka,

gađa krdo tih luđaka,

mrzitelja punim jada,

u kojima mržnja vlada,

koji mrze športaše, prelijepe Lijepe Naše.

Nema kraja ljudskoj sreći,

kad se s pjesmom može reći,

ako ne znaš što je bilo,

što ti nije srcu milo

ako ne znaš pitaj raju,

i heroje koji znaju,

pitaj one spremne mrijeti,

za Hrvatsku, dom nam sveti.

Za Hrvatsku punu sjaja,

mjesto sreće, zemlju raja,

bez gamadi, ulizica,

licemjera, izdajica,

što ih ljubav za dom tišti

u kojima mržnja vrišti,

onih što im Juga paše,

protiv svake Lijepe naše,

u kojoj se ljubav gnijezdi,

koja brani jugozvijezdi

zločinačkoj, vukovarskoj,

što smrt sije po Hrvatskoj

zločinačkog smrtnog koda

što po križnom putu hoda

i još uvijek zločin brani

koji slave partizani

genocidnog smrtnog kraka

što ga štiti petokraka.

S pravom sam oduševljen knjigom braće Jakumetović jer me oduševila njihova zamisao da u njoj skupe skoro sve znamenite događaje koji se ne smiju nikako zaboraviti – 14 st. kršćanstva, 1100 godina hrv. kraljevstva, hrv. mučenici Krbave 1493. te pod banom i biskupom Petrom Berislavićem u obrani Jajca 1519. Papa Hrvate proglasi da su predziđe kršćanstva – kakvo priznanje!

Hrvatska Masada 1578. Gvozdansko, pobjeda nad Turcima kraj Siska 1593., Sinja 1715., Trsata 1537. (Petar Kružić), oslobođenje Slavonije pod fra Lukom Imbrišimovićem, Like pod don Matijom Mesićem 1687. te slavne Oluje 1995., kojom smo zadivili svijet – osobito stratege, pa nam još to nisu zaboravili i oprostili – neka nam živi jedina, vječna Hrvatska!

Roditelji! Uzmite knjigu djeci za životni putokaz. Hvala!

GOVOR: Zorica Gregurić – hrvatska dragovoljka i vukovarska heroina, Predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara

Poštovani autori, dragi Domagoje i Krešimire Jakumetoviću, poštovani uzvanici, dragi hrvatski branitelji, dame i gospodo, dragi prijatelji!

Velika mi je čast i zadovoljstvo danas govoriti o knjizi koja već svojim naslovom izgovara ono što je duboko ukorijenjeno u srcima svih nas koji istinski volimo svoju Domovinu – „Jedina i vječna Hrvatska“.

Kada sam prihvatila napisati predgovor ovoj knjizi, znala sam da neću pisati samo o pjesništvu, književnom stvaralaštvu ili domoljubnim stihovima. Znala sam da ću pisati o nečemu što je mnogo veće od nas samih. O Hrvatskoj. O njezinoj povijesti, njezinim žrtvama, njezinim pobjedama, njezinim ranama i njezinoj neuništivoj snazi.

Jer Hrvatska nije samo država omeđena granicama. Hrvatska je povijesno trajanje, nacionalni identitet, zajedništvo, pripadnost i odgovornost. Ona je nasljeđe naših predaka, žrtva naših branitelja i budućnost naše djece i unuka.

Hrvatska je naša jedina Domovina. A njezina sloboda nije nam darovana, ona je izborena!

Danas, više od tri desetljeća nakon stvaranja samostalne hrvatske države, možda je važnije nego ikada podsjećati na tu jednostavnu, ali neizmjerno važnu istinu.

Knjiga „Jedina i vječna Hrvatska“ upravo to čini. Ona nije tek zbirka pjesama. Ona je pjesničko putovanje kroz hrvatsku povijest, kroz stoljeća borbe za opstojnost, slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda. Ona nas vraća našim knezovima i kraljevima, podsjeća na Zrinske i Frankopane, na Stjepana Radića i brojne hrvatske velikane koji su svoje živote, znanje i djelovanje posvetili hrvatskoj slobodi.

A onda nas dovodi do vremena koje je obilježilo naše živote – do Domovinskog rata. Do Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i svih hrvatskih bojišta na kojima se odlučivalo o sudbini hrvatskoga naroda.

I upravo na tom mjestu ova knjiga za mene prestaje biti samo književno djelo. Ona postaje osobno svjedočanstvo.

Kao hrvatska dragovoljka i sudionica obrane Vukovara, kao netko tko je osobno proživio strahote rata, razaranja, stradanja i zarobljeništva, ne mogu čitati stihove o Hrvatskoj, njezinim braniteljima i njezinoj slobodi, a da pred očima ne vidim lica svojih suboraca. Lica mladih ljudi koji su 1991. godine ostavili svoje obitelji, svoje domove, svoje snove i svoje planove kako bi stali u obranu Hrvatske. Mnogi od njih nikada se nisu vratili. Nisu dočekali slobodu za koju su se borili. Nisu dočekali odrastanje svoje djece, nisu dočekali zagrljaje svojih najmilijih, nisu dočekali mir. A mi koji smo preživjeli i danas nosimo rane koje vrijeme ne može izbrisati. Zato za mene domoljubni stih nikada nije samo lijepa riječ. Iza riječi žrtva stoje stvarni ljudi. Iza riječi sloboda stoje stvarni životi. A iza riječi Vukovar stoje hrabrost, patnja, razaranje, smrt, ali i nepokolebljiva odlučnost hrvatskih branitelja da se ne odreknu svoje Domovine.

Zato nikada ne smijemo dopustiti da se žrtva hrvatskih branitelja zaboravi, umanji ili relativizira.

Ne smijemo dopustiti da se povijesna istina prilagođava dnevnoj politici, ideološkim potrebama ili interesima onih koji bi najradije izbrisali razliku između agresora i žrtve. Hrvatska je u Domovinskom ratu bila žrtva srpsko-crnogorske i jna  agresije. Hrvatski branitelji branili su svoje domove, svoje obitelji i pravo hrvatskoga naroda na slobodu i samostalnost. To nisu samo naša sjećanja. To su povijesne činjenice koje moramo prenositi budućim naraštajima. I upravo u tome vidim jednu od najvećih vrijednosti ove knjige.

Ona čuva sjećanje. Ona svjedoči i poučava.

Braća Domagoj i Krešimir Jakumetović svojim su dosadašnjim književnim stvaralaštvom pokazali duboku povezanost s hrvatskom poviješću, nacionalnim identitetom i kršćanskom vjerom. Njihove ranije knjige „U pravi trenutak“ i „Stihovi Domovine“, kao i djela duhovne tematike, svjedoče o autorima koji svoju inspiraciju pronalaze u vjeri, povijesti i ljubavi prema čovjeku i Domovini. U ovoj zbirci te se vrijednosti susreću i nadopunjuju. Vjera i domoljublje, molitva i sjećanje, žrtva i nada postaju nerazdvojni dijelovi jedne pjesničke cjeline. A to nije slučajno. Kroz hrvatsku povijest vjera je mnogima bila oslonac u najtežim trenucima. Bila je izvor snage u progonstvima, ratovima i stradanjima. Bila je snaga i nama, hrvatskim braniteljima, u danima kada se činilo da je sve izgubljeno.

Sjećam se koliko je u ratnom Vukovaru značila molitva. U bolnici se molilo svaki dan. Koliko je značila nada. Koliko je značila vjera da naša žrtva nije uzaludna. Upravo zato posebno cijenim što autori ove knjige domoljublje ne odvajaju od duhovnosti. U njihovim stihovima ljubav prema Hrvatskoj nije samo osjećaj nacionalnog ponosa. Ona je i moralna obveza prema istini, pravdi, dostojanstvu čovjeka i vrijednostima na kojima treba počivati slobodno društvo. Na to su nas podsjećali i blaženi kardinal Alojzije Stepinac i kardinal Franjo Kuharić. Ljubav prema vlastitome narodu ne znači mržnju prema drugome. Ali isto tako, ljubav prema miru ne znači odricanje od istine, prešućivanje zločina ili zaborav žrtava.

Nema istinskoga pomirenja bez istine. Nema pravde bez odgovornosti. I nema dostojanstvene budućnosti ako se od vlastite prošlosti odričemo.

Danas živimo u slobodnoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj. Imamo državu o kojoj su sanjale generacije naših predaka i za koju su živote položili naši najbolji sinovi i kćeri. Ali sloboda nije završetak naše odgovornosti. Naprotiv, ona je njezin početak. Domovina se ne brani samo oružjem kada je napadnuta. Domovina se brani istinom, znanjem, poštenjem, odgovornošću, čuvanjem njezinih institucija i poštovanjem njezinih temeljnih vrijednosti. Domovina se voli svakodnevno – u obitelji, u školi, na radnom mjestu, u odnosu prema bližnjima, u odgovornosti prema zajednici. Zato često naglašavam da je naša dužnost mladim naraštajima prenijeti istinu o Domovinskom ratu. Ne smijemo dopustiti da djeca u Hrvatskoj odrastaju ne znajući tko je i zašto napao njihovu Domovinu, tko ju je branio i kolika je bila cijena njezine slobode.

Upravo zato kroz rad Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara posebnu pozornost posvećujemo očuvanju povijesne istine, dokumentiranju svjedočanstava hrvatskih branitelja i edukaciji mladih. Ljubav prema Domovini ne može naslijediti samo riječima, nego se gradi znanjem, istinom i razumijevanjem vlastite povijesti. U tome knjige poput ove imaju neprocjenjivu ulogu. Povijesna znanost čuva činjenice i dokumente, mi svjedoci prenosimo osobna iskustva, a književnost čuva osjećaje i ljudsku dimenziju povijesnih događaja. I zato su nam potrebni i povjesničari, i svjedoci, i književnici. Potrebni su nam ljudi koji će pisati, govoriti, istraživati i stvarati, kako sjećanje na hrvatsku povijest ne bi nestalo s generacijama koje su je osobno proživjele.

Dragi Domagoje i Krešimire,

Želim vam zahvaliti što ste svojim stvaralaštvom dali doprinos očuvanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, domoljublja i kršćanskih vrijednosti.

Hvala vam što svojim stihovima podsjećate da Hrvatska nije nastala slučajno i da njezina sloboda nije samorazumljiva.

Hvala vam što ste u ovoj knjizi povezali prošlost i sadašnjost, povijest i vjeru, žrtvu i nadu.

Posebno vam zahvaljujem što ste mi pružili čast da napišem predgovor vašoj knjizi. Za mene je to bilo mnogo više od književnog zadatka. Bila je to prilika da još jednom iskažem zahvalnost svim hrvatskim braniteljima, osobito onima koji su za slobodu Hrvatske položili svoje živote.

I da još jednom posvjedočim ono u što duboko vjerujem:

Hrvatska nije samo ono što smo naslijedili. Hrvatska je i ono što ćemo ostaviti iza sebe.

Na nama je odgovornost hoćemo li budućim generacijama ostaviti Domovinu utemeljenu na istini, slobodi, pravednosti, dostojanstvu i poštovanju žrtve. Zato bih voljela da ova knjiga pronađe svoje mjesto ne samo na policama naših knjižnica nego i u rukama mladih ljudi u školama i na fakultetima. Da njezini stihovi potaknu pitanja, razgovore i zanimanje za hrvatsku povijest. Da nas podsjećaju na one kojih više nema i potiču da budemo bolji, odgovorniji i dostojniji slobode koju imamo. I da nas, kada se suočimo s novim izazovima, podsjete koliko je snage, ustrajnosti i žrtve bilo potrebno da Hrvatska opstane.

Poštovani prijatelji,

Dopustite mi da završim mišlju koja je vodila i moj predgovor ovoj knjizi. Naša jedina i vječna Hrvatska nije samo uspomena na slavnu prošlost niti samo ponos zbog izborene slobode. Ona nas trajno obvezuje na pamćenje, govor istine, poštivanje žrtve i čuvanje slobode. Ona nas obvezuje svojoj djeci ostaviti Hrvatsku dostojnu onih koji su za nju živjeli i žrtvovali svoje živote.

Jer Domovina se ne voli samo riječima. Domovina se voli djelima.

A onima koji su za nju položili svoje živote dugujemo više od sjećanja,  dugujemo im Hrvatsku koja će biti dostojna njihove žrtve. Neka zato ova knjiga bude trajni svjedok ljubavi prema našoj Domovini, most između prošlosti i budućnosti i podsjetnik da je sloboda dragocjena, a njeno očuvanje odgovornost je svih nas. Neka bude na ponos autorima, na zahvalnost hrvatskim braniteljima i na poticaj generacijama koje dolaze.

Jer Hrvatska je bila, Hrvatska jest i Hrvatska će ostati naša jedina i vječna Domovina!

Nevenka Špoljarić – hrvatska dragovoljka i ratna izvjestiteljica pročitala je Pogovor knjizi koji je napisao g. Ivan Jaklin - povjerenik HKVa za Hrvatsku sjever, Varaždin, a zatim i Zahvalnicu koju je napisao fra Vjenceslav Janjić, bivši župnik Župe sv. Josipa Radnika u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo Naselje.

POGOVOR – Ivan Jaklin

Dragi čitatelju,

ovo što držiš u ruci nije obična knjiga i ne može se čitati kao knjiga. Ovo je, zapravo, i Spomenar i Album. Ova je knjiga pregled povijesti naroda Hrvata i njegove Crkve.

Djelo je to dvojice braće, braće blizanaca, Domagoja i Krešimira Jakumetović, koje ja doživljavam kao dvije osobe jednoga srca, srca koje kuca za Boga i za Dom!

Nevjerojatan je životni put ove dvojice ljudi - od njihova rođenja uz obalu Dunava, u prekrasnom Vukovaru, radosnom djetinjstvu, sve do početka agresije na Republiku Hrvatsku, kada su dva dječaka tek završila četvrti razred osnovne škole. Tada se njihov život stubokom mijenja. U progonstvu postaju "vječni selioci", ali nikada ne gubeći vjeru i nadu koja ih je održala i očuvala u životu.

U cijelom tom, tako dinamičnom životu, Krešimir i Domagoj, primaju, prihvaćaju i istražuju istinu.

Ne zanemarujući životni poziv, vrlo aktivno djeluju kao župni suradnici u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji te pišu pjesme i objavljuju knjige vjerskog i domoljubnog sadržaja, te konačno stvaraju ovu posebnu knjigu.

I zato, dragi, čitatelju, polagano listaj stranice ove drage knjige i čitaj polagano. Ovdje ćeš pronaći stihove ispunjene tugom, ispunjene ljubavlju, ispunjene zahvalom, ispunjene nadom i, nadasve, ponosom pripadnosti jednom posebnom Narodu.

Vremena u kojima živimo su vremena velikih izazova - vremena "kontrolirane istine", globalizacije i rušenja tisućljetnih vrijednosti civilizacije kojoj pripadamo. Vrijednosti obitelji žele se danas, osobito u Europi, potpuno uništiti, jer obitelj je temelj zdravoga društva, društva koje želi imati budućnost. Zato je ova knjiga dragocjeni priručnik - udžbenik hrvatske povijesti i Crkve u Hrvata.

Valjalo bi poraditi na tomu da svaki naš krizmanik, prilikom primanja sakramenta Svete Potvrde u svojoj župi, dobije baš ovu knjigu kao "životni smjerokaz". Da, pročitavši ovu knjigu - makar i sa suzama, ali svakako i s ponosom - shvati da smo mi, Hrvati, Narod stari, Narod Božji, Narod kulturni i Narod neizbrisiv iz povijesti svijeta, a napose Europe, koju smo s rijetkim narodima zajedno gradili u vrijeme kada se ona tek počela rađati.

Neka nam živi naša Jedina i vječna Hrvatska - naša, Kristova i Gospina.

ZAHVALNICA – fra Vjenceslav Janjić, bivši župnik Župe sv. Josipa Radnika u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo Naselje

Držim u ruci ukoričenu Zbirku domoljubnih pjesama Domagoja Jakumetovića i brata mu Krešimira. Naslovnom stranicom dominira Hrvatski stijeg a ispod njega natpis pisan velikim slovima: JEDINA I VJEČNA HRVATSKA.

Na prvoj stranici stoji posveta pisana vlastoručnom rukom:

"Poštovanom i dragom fra Vjenceslavu od srca i sa zahvalnošću! Gospodin Vas blagoslovio i obilno nagradio za sve što ste učinili i činite za našu Domovinu i hrvatski puk. Živjela nam naša Jedina i Vječna Hrvatska!", uz vlastoručni potpis obojice braće.

U nemogućnosti da sam osobno pročitam ovu svoju Zahvalnicu šaljem je u pisanom obliku s vjerom i nadom da će za mene to učiniti netko drugi na dan predstavljanja ovog vrijednog djela.

Braću Domagoja i Krešimira upoznao sam u Župi sv. Josipa Radnika, u vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo Naselje, u kojoj sam službovao kao župnik od 2008. do 2017. godine. 

Jednoga dana, nakon večernje svete mise, braća su došla u sakristiju i uljudno se predstavili. Već nakon našega prvoga susreta ponudili su mi veliku sliku Milosrdnog Isusa da je stavim u župnoj crkvi na nekom vidljivom mjestu. I stavili smo je tik iznad Svetohraništa tako da ju se može vidjeti sa svih strana crkve. Danas, kad više tamo nisam župnik, ta mi slika govori više o njima dvojici nego li sve njihove riječi.

U svojim hvalospjevima, braća Jakumetović neprestance naglašavaju ljubav, žrtvu i vjeru hrvatskih branitelja, pa kažu: "Hrvatski je narod oduvijek bio vjeran dragome Bogu i Katoličkoj crkvi, i zato nas je Bog blagoslovio obiljem milosti od kojih su teritorijalna nezavisnost, sloboda i mir od neprocjenjive vrijednosti.

Svoj govor završavam riječima:

Vukovar je pobjednik jer je žrtva baš poput našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista!

Ako je tvoj Bog mrtav, potraži ga u knjizi braće Jakumetović. Tamo ćeš ga živoga naći!

Hvala svima uz srdačan pozdrav i Božji blagoslov!

fra Vjenceslav Janjić

-

Voditeljica programa najavljuje suautore knjige Domagoja i Krešimira Jakumetovića uz stihove pok. Marije Dubravac iz Brisbanea u Australiji koje je spjevala 19. prosinca 2016. i posvetila ih Braći Jakumetović:

BRAĆI JAKUMETOVIĆ

Dva brata, dva Hrvata,

za rod i Dom srce bije!

Krasne zvijezde Kroacije -

zemlja sija s njinog zlata!

Dva brata, stijena čvrsta

gdje Zvonimir tisnu znamen!

Neće dušman srušit kamen

dokle bude stijega, Kr'sta!

GOVOR – Domagoj Jakumetović, suautor knjige „Jedina i vječna Hrvatska“

Dragi prijatelji, drage Vukovarke i Vukovarci, drage hrvatske braniteljice i branitelji Vukovara i čitave nam Domovine, dragi hrvatski domoljubi, dragi hrvatski narode, sve vas od srca i s osobitim poštovanjem pozdravljam! Hvaljen Isus i Marija!

Neizmjerna mi je čast i milost što večeras mogu biti ovdje s vama, na ovoj svetoj hrvatskoj grudi, natopljenoj krvlju nevinih i hrabrih ljudi koji su svoje živote položili za našu slobodu, za našu budućnost i za našu jedinu Domovinu Hrvatsku.

Od srca zahvaljujem svima vama koji ste izdvojili svoje vrijeme i svojim dolaskom uveličali predstavljanje naše najnovije knjige. Posebno je snažno i znakovito što se ovo predstavljanje održava upravo ovdje, u Vukovaru – Gradu Heroju, u danima kada se s dubokim poštovanjem i zahvalnošću prisjećamo svih žrtava Vukovara, kao i svih onih koji su svojim životima ispisali najsvjetlije stranice naše nacionalne povijesti.

Ova knjiga je zapravo jedno putovanje kroz hrvatsku povijest. Kroz stihove pjesama nastojali smo izraziti duboke osjećaje domoljublja i zahvalnosti prema svima onima koji su, braneći svoje obitelji, svoje domove, svoj narod i svoju Domovinu, sudjelovali u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. Zahvaljujući njihovoj hrabrosti, žrtvi i ljubavi prema Domovini, mi danas možemo živjeti u slobodi, miru i dostojanstvu, na svojoj hrvatskoj zemlji. To je velika milost, ali i velika odgovornost za sve nas. Hrvatski je narod još od davnina prolazio kroz teška i krvava vremena te bio izložen patnji, nepravdi i pokušajima da mu se oduzmu sloboda, identitet, vjera i pravo na vlastitu državu.

No, unatoč svemu tomu hrvatski narod nikada nije izgubio svoje srce i svoju dušu. Unatoč svim iskušenjima, sačuvao je nesalomljivu snagu, ustrajnu nadu i nepokolebljivu vjeru u konačnu pobjedu nad svima onima koji su nam još od dolaska naših pređa na ove prostore, pokušavali oduzeti ono što nam je dragi Bog darovao i povjerio na raspolaganje. I kada je bilo najteže, hrvatski je narod vjerovao da će pravda na kraju  pobijediti, da će sloboda doći i da će hrvatska zastava ponosno vijoriti nad našom zemljom i nad našim Vukovarom!

I upravo to se i dogodilo! Zato je naša dužnost Domovinu čuvati, braniti, voljeti, poštovati i graditi na pravim temeljima i vrijednostima za koje su branitelji prolili svoju nevinu i mučeničku krv. Moramo biti svjesni u koliko lijepoj i blagoslovljenoj zemlji živimo, a još više svjesni žrtve kojom je naša sloboda plaćena.

Ova je knjiga namijenjena cjelokupnom hrvatskom puku a osobito mladim naraštajima – našoj djeci i našoj mladeži, jer upravo su oni naša snaga, naša nada i naša budućnost.

Želimo im prenijeti istinu o našoj prošlosti, sačuvati uspomenu na naše branitelje i poučiti ih da se sloboda nikada ne smije uzimati zdravo za gotovo. Želimo da znaju kako iza svakoga slobodnog koraka ovom zemljom stoje neizmjerna hrabrost, ljubav i žrtva onih koji su nam omogućili da danas živimo u miru.

Dok god čuvamo uspomenu na naše branitelje, dok god prenosimo istinu o njihovoj žrtvi i dok god svoju Domovinu nosimo u srcu, njihova žrtva neće biti zaboravljena.

Neka ova knjiga bude naš skromni doprinos očuvanju sjećanja, njegovanju domoljublja i prenošenju istine budućim naraštajima. Neka nas podsjeća da ljubav prema Domovini nije samo riječ, nego odgovornost, vjernost i spremnost da svojim životom, radom i djelima čuvamo ono što nam je ostavljeno u nasljeđe. Neka nam sjećanje na naše poginule, nestale i preminule branitelje i civile bude trajna obveza, a nada u ponovni susret s njima u vječnoj uskrsnoj slavi neka nam bude utjeha i svjetlo na našem životnom putu.

I što na kraju reći…budimo ljudi vjere, ljudi mira, ljudi nade i živimo u ljubavi i praštanju, a istovremeno budimo svjedoci patnje, boli i trpljenja…Hvala svim žrtvama Domovinskog rata i svim braniteljima koji su podnijeli tešku muku za slobodnu nam domovinu Hrvatsku, a prije svega dragom Bogu, koji nas sve ljubi i brine o nama… Hvala našoj Gospi, Kraljici Hrvata, koja je, kada je bilo najteže stala uz svoje ljude, uz svoj hrvatski narod i bdjela, a bez čijeg zagovora i molitve zasigurno ne bi bilo moguće izdržati.

Hvala Vam svima što ste svojim dolaskom pokazali da sjećanje na žrtve Vukovara i Domovine i dalje živi i povezuje hrvatski narod. Bog Vas blagoslovio, a Gospa čuvala!

Živjela nam naša jedina i vječna Hrvatska! Hvala!

GOVOR – Krešimir Jakumetović, suautor knjige „Jedina i vječna Hrvatska“

Poštovani i vjerni hrvatski puče, poštovani i dragi prijatelji. Ja vas također sve od srca pozdravljam te vam zahvaljujem na ovako lijepom odazivu jer znam da ste mnogi doputovali u Vukovar iz raznih krajeva Lijepe Naše kako bismo zajedno i na ovaj način izrazili svoju zahvalnost i odali počast svim našim Herojima i Heroinama Vukovara i čitave nam Domovine.

Pozdravljam najprije naše branitelje ovdje među nama, sve bivše logoraše, sve obitelji poginulih i nestalih u Domovinskom ratu, sve stradalnike i civilne žrtve Domovinskoga rata, a također srdačno pozdravljam i sve uvažene predstavnike gradske, državne i županijske vlasti, kao i svu dragu braću svećenike, redovnike i redovnice.

Mogu slobodno reći da nema većeg ponosa i veće časti kada se naš hrvatski narod ujedini u istini i pravim kršćanskim vrijednostima na kojima je stvorena i utemeljena naša Domovina, i to je zapravo mojem bratu i meni bila želja, da ovom knjigom opjevamo čitavu hrvatsku povijest - od naših kraljeva, knezova, banova, vladara i vođa sve do naših branitelja, svih naših velikana koji su se borili za pravdu, istinu i slobodu Hrvatske, a koji nam i dan-danas tako jako puno govore a i imaju što za reći. Zato je ova knjiga na neki način glas i vapaj svih onih koji su čeznući za takvom Hrvatskom dali ono jedino i najdragocjenije što se može dati - a to je svoj vlastiti život.

Uz Božju pomoć, zahvaljujući našim braniteljima, ostvarili smo pobjedu u Domovinskom ratu. Branitelji su naš ponos i temelj na kojemu moramo graditi mlade naraštaje, ali samo u vjeri, ljubavi, istini i poštivanju svakoga čovjeka.

I upravo zato se o Herojima i njihovim imenima, djelima i istini o Domovinskom ratu treba i mora pričati svim budućim naraštajima kako bi znali poštivati žrtvu koju su branitelji podnijeli za nas i time pokazali kako se voli i brani Domovina. A branitelji su nam najbolji primjer u tome.

Iako ispaćen, hrvatski se narod nikada nije predavao, ni u najtežim trenucima nije gubio nadu i vjeru, jer srce je bilo jače od svih patnji, od svih boli - od svih isplakanih suza! Uzdajući se u dragoga Boga hrvatski je narod na kraju pobijedio upravo poput Krista.

I zapravo, to nas je i potaklo da napišemo ovu knjigu u obliku jednog duhovnog razmatranja kroz koje smo htjeli na dublji način posvijestiti što to znači pripadati svome narodu i svojoj Domovini - što to znači pripadati zemlji u kojoj si rođen, u kojoj si napravio prve korake, izgovorio prve riječi na svome materinjem jeziku, što to znači pripadati zemlji koja te odgojila i othranila poput vlastite majke, i uistinu nema ljepšeg mjesta na ovoj kugli zemaljskoj i pod ovim nebeskim svodom od vlastite Domovine i zato je čuvajmo jer druge Domovine nemamo, naravno, osim one Vječne koja nas čeka na nebesima.

Ja više ne bih dužio. Preostaje mi samo da vam se svima još jednom zahvalim na vašem dolasku. Također hvala patru Draganu Majiću, pravom hrvatskom domoljubu, hvala našoj hrvatskoj dragovoljki i istinskoj Heroini Vukovara i Vukovarske ratne bolnice Zorici Gregurić, hvala našoj hrvatskoj braniteljici i ratnoj izvjestiteljici - voditeljici ovoga programa Nevenki Špoljarić, hvala našem hrvatskom branitelju i kantautoru duhovne glazbe Dubravku Lažeti, hvala našim čitačima pjesama Ljubici Jukić, Pavlu Vukasu i Mariji Šešo, hvala svima koji su nam od srca pripremili nešto za okrijepu: Branki Jukić Krajnović iz Vukovara, Ivani Kulišić iz Čepina, Pavici Čolić, Evi Poslon i obitelji Cindori iz Osijeka a posebna hvala našem domaćinu fra Marku Ćosiću, gvardijanu Franjevačkog samostana i župniku Župe svetih Filipa i Jakova u Vukovaru, koji je širom otvorio vrata Pastoralnog centra sv. Bono kako bismo se ovdje večeras okupili i u jednom duhovno-molitvenom ozračju predstavili ovu knjigu. A gdje bi to moglo biti uzvišenije i ponosnije nego u Gradu heroju – gradu pred kojim se čovjek istodobno divi, zastaje u tišini i osjeća jedno duboko strahopoštovanje prema žrtvi i hrabrosti njegovih branitelja.

Hrvatska lađa već 1 400 ljeta ponosno plovi našim morem. Neka tako plovi i dalje, ali samo u istini, miru i slobodi. Gospodin nam u tomu pomogao!

I još nešto moram reći: Kad sam pitao brata u kojem obliku ćemo tiskati ovu knjigu, on je odmah rekao: „Za Vukovar, Hrvatsku i branitelje knjiga mora biti tiskana u najboljem i najkvalitetnijem obliku.“

Živjela Hrvatska! Živio hrvatski narod!

Bog s Vama! Hvala!

U knjizi se osim autorskih pjesama Domagoja i Krešimira Jakumetovića, nalazi i čuvena propovijed o domoljublju našega blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, zatim propovijed sluge Božjega kardinala Franje Kuharića iz vremena Domovinskoga rata, govori svetoga Pape Ivana Pavla II. koje je upućivao hrvatskome puku i hodočasnicima za vrijeme Domovinskoga rata, članak kako je Blažena Djevica Marija u teškim povijesnim vremenima svojim zagovorom pomagala hrvatskomu narodu, domoljubna pjesma p. Božidara Nagya o patnji, stradanju i boli koji dobivaju svoj pravi smisao u konačnoj pobjedi Uskrsloga te članci našega hrvatskoga blaženika Ivana Merza o pravoj ljubavi prema Domovini, Katoličanstvu i hrvatskomu narodu.

Navodimo nekoliko misli bl. Ivana Merza o domoljublju i rodoljublju:

„Katolici su dužni pred Bogom ljubiti svoju domovinu i raditi, bolje nego itko drugi, za procvat domovine.“

„Bez vjere nema pravoga rodoljublja. Pravo rodoljublje se ne smije zaustavljati na ovoj zemlji, već ono mora gledati u vječnost.“

„Ljubeći domovinu, kršćanin ponajviše ljubi ono što je najvrjednije u toj domovini, a to su bez sumnje ljudske duše, a u tim ljudskim dušama njihov neumrli život.“

„Šravi rodoljub spreman je žrtvovati se za svoju domovinu“.

„Tko se ne brine za svoju obitelj i tko ugrožava obitelj svojega bližnjega, ne može biti pravi rodoljub.“

„Cijela naša prošlost nepobitno dokazuje da hrvatski narod zahvaljuje Rimokatoličkoj Crkvi gotovo svu svoju veličinu, sav duševni napredak, a velikim dijelom i vremenita dobra, pa i svoj opstanak, što nije već davno iščeznuo s lica zemlje.“

„Stajati na braniku za kršćansku vjeru i kulturu – bijaše zadaća što ju je Providnost namijenila hrvatskome narodu. Možemo li zamisliti za jedan narod idealniju, svetiju misiju?“

„Hrvatska ćud nije ratoborna, nje osvajalačka. Ako su se Hrvati kroz stoljeća borili poput lavova, stekavši slavu nesavladiva junaštva: to su oni više vršili volju Božju, nego li se podavali pozivu svoje naravi. Odatle i njihova neslomiva jakost.“

 Donosimo ovdje i stihove Krešimira Jakumetovića posvećene hrvatskom branitelju, dragovoljcu i heroju Domovinskog rata, Mati Vučku zavnom Čigra:

Iđemo, rode! Iđemo, ne daj se!

Iđemo, rode! Povlačenja nema!

Iđemo, rode! Iđemobez straha!

Ja umirem – živila Hrvatska!

 Program predstavljanja knjige i odavanja počasti hrvatskim braniteljima završio je završnim obraćanjem fra Marka Ćosića koji je zaključio program molitvom.

Po završetku programa prisutni su mogli nabaviti knjigu po promotivnoj cijeni te se malo podružiti uz prigodni domjenak. Autori su svima koji su htjeli rado potpisali knjigu.

 Svi su na kraju ispunjenih srca s posebnim pijetetom prema hrvatskim braniteljima i njihovoj žrtvi otišli svojim kućama.