09. studenoga 1989. Pad Berlinskog Zida – komunistička diktatura proglasila ga je ‘antifašističkim zidom’! (VIDEO)

Zanimljivo je da su komunističke vlasti, slično kao iu Hrvatskoj, ovu ljudsku sramotu koja je napravila od Berlina grad-logor i gdje su naše smrti brojne obitelji i ljudi nazvale „Zidom antifašizma“. Suludi crveni 'antifašisti' tvrdili su da tim zidom smrti štite Berlinčane od fašističkog i kapitalističkog zapada, što je na Zapadu izazivalo podsmijeh.

Na sličan način su u Jugoslaviji neviđeno pokolje civila u Srbu, Drvaru, Grahovu i drugdje, dana 27. srpnja 1941. godine, proglasili “antifašističkim ustankom”. Ta sramota je čak ostala prisutna do današnjeg dana.

“Nitko nema namjeru podići zid!”, riječi su koje je u lipnju 1961. na konferenciji za tisak izgovorio tadašnji predsjednik Državnog vijeća komunističke Njemačke Demokratske Republike Walter Ulbricht.

Te su riječi ušle u povijest kao jedna od najvećih laži koje je ikada javno izgovorio jedan političar jer su samo nekoliko tjedana kasnije, u ranu zoru 13. kolovoza, djelatnici “Narodne policije” DDR-a počeli podizati barikadu od bodljikave žice između tadašnjeg sovjetskog dijela. . . . Berlina i savezničkih zona, američke, britanske i francuske. Nekoliko dana kasnije pod zaštitom policija započelo je i zidanje Berlinskog zida, koji je sve do Gradnje Zida egzodus Nijemaca s Istoka na Zapadu nije prestao, ali se drastično usporio. Berlinski zid je od početnih barikada od bodljikave žice i protutenkovskih prepreka tijekom godina prerastao u nekoliko desetak metara široki granični pojas, čuvan vatrenim oružjem koje se aktiviralo automatski.

Tako je, prema službenim podacima, od gradnje Zida do njegova pada samo oko 5.000 ljudi uspješno prebjeglo na Zapad.

Početkom studenog 1989. već su se uvelike nazirali znakovi raspada DDR-a: tisuće građana je preko ostalih zemalja Varšavskog pakta, prije svega Mađarske, masovno napuštalo zemlju. Zemlja je bila na rubu bankrota, odnosno u odnosima s Moskvom, u kojoj je glavnu riječ već neko vrijeme vodio Mihail Gorbačov, bili su napeti prije svega zbog krutog ponašanja tadašnjeg predsjednika Državnog vijeća DDR-a Ericha Honeckera koji je odbijao politiku Perestrojke.

Vladajuća komunistička stranka (SED) svrgnula je, međutim, krajem listopada 1989. Honeckera, a na njegovo mjesto došao je Egon Krenz. U općoj atmosferi rasuo član Politbiroa SED-a Guenter Schabowski je na konferenciji za strani tisak 9. studenog navečer pročitao jedan od brojnih oglasa državnog vrha koji se ticao slobode kretanja građana. Nakon čitanja oglasa koji je tek trebao stupiti na snagu, Schabowski je na pitanje jednog novinara pogrešno odgovorio da ta mjera odmah stupi na snagu. Vijest se brzo proširila Berlinom jer je konferencija bila prenesena uživo, nakon čega je deset tisuća građana pohrlilo na granične prijelaze gdje su ih zbunjeni pogranični policajci jednostavno pustili u zapadni dio grada. Nakon toga zavladalo je narodno slavlje: gostionice u blizini Zida spontano su počele besplatno točiti pivo,

Istoga dana tadašnji gradonačelnik Berlina Walter Momper otvorio je novi prihvatni centar za one koji su htjeli odmah ostati na Zapadu i odredio da se svakom građaninu Istočne Njemačke dodijeli 100 njemačkih maraka “pozdravnog novca”.

Zanimljivo je da su komunističke vlasti, slično kao iu Hrvatskoj, ovu ljudsku sramotu koja je napravila grad-logor i gdje su naše smrti brojne obitelji i ljudi nazvale „  Zidom antifašizma“  . Suludi crveni 'antifašisti' tvrdili su da tim zidom smrti štite Berlinčane od fašističkog i kapitalističkog zapada, što je na Zapadu izazivalo podsmijeh.

Ali patnje ljudi u Njemačkoj i osramoćenim komunističkim državama, pod “crvenim terorom” bile su strašne i neviđene u povijesti svijeta.

Komunizam je najveće zlo koje je zadesilo čovječanstvo ikada.