17. srpnja 1991.g. - Dan kada je sve počelo

Iako o sudionicima Domovinskog rata često razmišljamo kao o hrvatskim braniteljima koji su direktno bili na bojištima i sudjelovali u procesu stvaranja Republike Hrvatske, sve žene u Domovinskom ratu možemo promatrati kao vitalni dio samog rata i kao indirektne sudionice.

 
Priču o Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj nemoguće je ispričati bez ukazivanja na ulogu koju su tijekom tog razdoblja imale žene. Žene su u Oružanim snagama Republike Hrvatske aktivno sudjelovale u širokom spektru aktivnosti – izvidničkim postrojbama, vojnoj policiji, topništvu, inženjeriji, sanitetu, mornarici, zrakoplovstvu i brojnim drugim. No usprkos tome, uloga žena u ratu često minorizira. Navedenu percepciju braniteljica u društvu potrebno je nužno mijenjati.

 Žene kao majke slale su svoje sinove i muževe u ratove, žene kao kćeri brinule su za svoju obitelj, žene kao ključan dio ratnih obitelji nastojale su održati tu obitelj na okupu te su probdjele nebrojene noći i dane u iščekivanju pozitivnih vijesti.

Ne zaboravimo i na žene koje su doista aktivno sudjelovale na bojišnicama te su zaboravile na bilo kakve rodne podjele.

Žena u Domovinskom ratu nije imala kuhaču, žena u Domovinskom ratu imala je čeličnu volju, inat, pozitivan duh i neizmjernu ljubav.

Jedna od njih je i Ivana Haberle, dragovoljka Domovinskog rata i predsjednica   Udruge „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“, udruge koja dugi niz godina promiče  vrijednosti Domovinskog rata, kroz svoj rad unapređuju kvalitetu  života i pružaju  psihosocijalnu  pomoć braniteljima, stradalnicima, invalidima i obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, sudjeluju na   obilježavanju   važnih obljetnica i sjećanja, koja se prisjetila dana kad je odlučila dragovoljno pristupiti Zboru narodne garde, te je u vezi toga navela  sljedeće:

„Bila sam maturantica medicinske škole u Zadru i vikendom sam putovala u Bulić- svoje selo udaljeno 52 km od grada u kojem sam se školovala. Govorilo se o «balvan- revoluciji« i o Krajini, kao nekoj tvorevini koja će niknuti u ovom kraju kao posljedica nečije ugroženosti. Jesen '90.-te, maglovita a opet jasna da je netko pobrkao granice...Svako putovanje, igdje, je postalo upitno, obzirom da se već formirala milicija pod zapovjedništvom Milana Martića da obrani lokalne Srbe od «ustaša». I otišao je u njihove redove i Anđelko i Petar...pravoslavci iz mog sela. Putovala sam vlakom u koji su u Benkovcu redovito ulazili brkati „Martićevci“ naoružani do zuba, masni, u neurednim uniformama, bahato se prešetavajući preko vagona tražeći nešto. Tih preostalih 12 km putovanja do mog Bulića, nije mi bilo svejedno...

To ljeto je sve mirisalo na rat. Često su se čuli pucnjevi iz daljine, kao neka demonstracija sile.

Ja sam peto dijete u obitelji (od šest) i roditelji su živjeli u obiteljskoj kući s mlađim bratom Tomislavom i babom Marom.

Pucalo se...sve bliže. Došli su i slabo naoružani pripadnici ZNG-a sa šibenskog područja 113 brigade. Sjetim se Ivana, mladog momka svega godinu dana starijeg od mene. Razmijenili smo sva svoja dobra, on meni sanitetsku torbicu, a ja njemu maramu koju je vezao oko ruke. Da ga čuva...Mislim da se tada rodila ideja koja je bujala u meni, kao nerođeno dijete.

Tu noć su bacali svjetleće rakete. Nitko nije spavao. Mama je plakala i molila da odem negdje na sigurno, u Njemačku kod sestre Snježane. Bilo gdje! Nisam to mogla zamisliti, imala sam osjećaj da će moja domovina nestati ako i ja odem (kao da o meni sve ovisi ili išta ovisi?!). Moj pas „Vuki“, najljepši mješanac na svijetu, zavijao je kao lud. Predosjećao je smrt! Počele su padati prave granate. Miris baruta, olova, dima obavila je nas šačicu koji smo se sklonili u Zrilićevu kuću koja je imala nešto što sliči podrumu. Jedva smo dočekali da svane. I ja sam mislila da je jutro pametnije od noći... Što sad? Isprepadani seljani ostaše sa ZNG-ama braniti naša sela, a nas žene, starce i djecu 17.07.1991. evakuirali su u Pirovac pod okriljem fra Mirka. Taj dan je poginuo fra Mile Mamić i Josip Žulj, prvi hrvatski redarstvenik koji je došao iz Oklaja.

Odluka je pala! Ne mogu sjediti i osjećati se kao prognanik. To nije uloga u kojoj se mogu zamisliti. Ne govoreći nikome ništa, otišla sam u hotel Donat na Boriku u Zadru, tamo se prijavljuju dragovoljci, kažu. Ispunim obrazac i pri dnu nadopišem: „Molim vas, zovite me što prije!“ Mobilizacijski poziv sam dobila 14.09.1991 (kao Rašić Ivan) i poštar je mislio da poziv treba dobiti netko tko je muško. Iznenadio se kad sam mu već onako nervozna od iščekivanja skoro istrgla poziv iz ruke. Pitala sam ga što ne razumije !?! Javila sam se to predveče u Sukošan, u PTT odmaralište. Uđem, a ono sve puno mladih ljudi, uniforme na njima. Uhvatio me ponos i strah. To je to! Znala sam da sa svojih 48 kg ne mogu nositi pušku, ali da samo nekome zaustavim krvarenje, da nekome spasim život- moja misija bi bila ispunjena.“