Operacija “Beli Manastir” – Kako su milijuni marširali brže od vojnika

Projekt koji se gradi od izbora do izbora

Nitko tko u srcu nosi ovu zemlju ne može reći ni riječ protiv povratka Hrvatske vojske u Baranju. Našem istoku, koji je toliko propatio i koji nas danas pomalo napušta tiho se prazneći, snažna prisutnost onih koji čuvaju hrvatski suverenitet nasušno je potrebna. Kada je Ivan Anušić, zamijenivši udobnu fotelju župana onom moćnijom u Ministarstvu obrane, u siječnju 2024. najavio povratak vojske u Beli Manastir, mnogi su zapljeskali. Konačno, rekli bismo, netko tko razumije stratešku važnost granice i demografskog oživljavanja.

Obećanje je tada zvučalo vojnički precizno, oštro i jasno: 800 vojnika do kraja 2026. godine, nova vojarna, 28 milijuna eura. Hura! – pomisliše Baranjci, već računajući kako će stotine mladih ljudi oživjeti lokalno gospodarstvo, kafiće, pekare i trgovine.

No, kako to u nas biva, čim politika uzme lopatu u ruke, matematika i kalendari gube svako uporište u stvarnosti.

Taktičko povlačenje rokova

Sjećate li se Faze 1? Te mitske 2024. godine kada se trebala riješiti papirologija, izraditi planovi za “cjelovitu obnovu” i očistiti teren? E pa, brzim skokom u travanj 2025., iz MORH-a nam slavodobitno poručuju kako su tek “pokrenute izmjene dokumentacije” i “izrađen plan”. Dakle, punih godinu i pol dana za prebacivanje papira s jednog stola na drugi. Sjajan tempo, nema što. Da smo ovim tempom išli devedesetih, još bismo rješavali građevinske dozvole za rovove.

A onda dolazi srpanj 2025. Ministar pompozno najavljuje da rušenje “počinje već ovoga tjedna”. Vrijednost? Još uvijek se držimo onih 28 milijuna eura, ali sada čujemo da 10 milijuna ide na rušenje i obnovu upotrebljivih zgrada, a 16 za nove kapacitete. Vojska useljava 2026. ili 2027. godine. Dobro, kasnimo godinu dana, ništa strašno.

Ali u listopadu iste godine – šok i nevjerica. Na terenu, osim usamljene table investitora koja prkosno stoji na baranjskom vjetru, nema ničega. Ali ima nečeg drugog – nove strategije! Zaboravite “obnovu upotrebljivih zgrada”. Sad se ruši sve. A s rušenjem svega, ruši se i onaj početni iznos.

Građevinska magija i predizborni kalendar

Odjednom, investicija više ne iznosi 28 milijuna eura. Ne, ne. Sada prva faza košta 18,9 milijuna, druga 23,8 milijuna, a kada na to zalijepite PDV, dolazimo do sitnice od 52 milijuna eura! Gotovo trostruko više od onoga čime su nam mahali pred nosom u Đakovu početkom 2024. godine.

I naravno, tko će profitirati od ove naglo narasle financijske torte? Uvijek se nekako stvore uvjeti da se u ovakvim “strateškim promjenama mišljenja” (od obnove do potpunog rušenja) pojavi prostor za unosne poslove, razne “konzultacije” i promašene prve verzije projekata koje je netko, eto, ipak morao masno naplatiti.

I gdje smo danas, u svibnju 2026. godine? Ministar nas, po tko zna koji put, uvjerava da je “dokumentacija gotova”, teren “očišćen” i da smo “spremni za početak”. Sporazum će se valjda potpisati do kraja godine, a vojska… Ah, da, vojska stiže 2028. godine.

Kakve li slučajnosti! Zar to nije ista ona godina kada nacija izlazi na parlamentarne izbore? Kakav će to biti veličanstven prizor – presijecanje vrpce u potpuno novoj, dvostruko skupljoj vojarni, točno na vrijeme da se popravi demografska slika Baranje i, sasvim usput, podeblja slika broja glasova u biračkim kutijama.

Do tada, baranjski demografski spas i famozna bojna “Sokolovi” (s Bradleyima ili bez njih) ostaju tek na papiru i u predizbornim govorima. Domoljublje nema cijenu, ali izgradnja vojarne u Hrvata očito ima – i to s pomičnim decimalnim zarezom. Volimo mi našu vojsku, ponosni smo na nju do neba, ali gospodo… nismo ni mi od jučer.