18. veljače 1992. – što javnost ne zna o 50 koncentracijskih logora za Hrvate u Domovinskom ratu?

U mjestima gdje je srpski agresor slomio otpor golorukih branitelja ulazile su razularene individue u uniformama (JNA, četnici, šešeljevci, arkanovci, TO, lokalni Srbi i dr.) Starce, žene, djecu, a posebice mlađe i vojno sposobne muškarce, bez obzira na to da li su sudjelovale u obrani ili ne, odvodili su se u pripremljene logore pri mjestima i gradovima, koje su napadali. U tim logorima vršena su razdvajanja po spolu, nacijama, a zatim su zatvorenici mučeni i mučki ubijani.

Najmlađa ubijena osoba bila je samo šest(6) mjeseci stara, a najstarija osoba imala je 104 godine. Najmlađa silovana djevojčica imala je pet(5) godina, a nastarija je bila starica od 80 godina. „U Srbiji i privremeno zaposjednutim područjima Hrvatske ima ukupno 50 koncentracijskih logora. U njima se na današnji dan nalazi još 5.969 Hrvata i drugih nesrpskih građana, piše na današnji dan 1992. predsjednik saborskog odbora za ljudska prava Neven Jurica Amnesty International, Helsinki Watchu, Međunarodnoj helsinškoj federaciji i lord Carringtonu.

Preživjele su se odvodile u koncentracijske logore u Srbiji, Crnoj Gori, aiu niz logora je bio u tada okupiranom teritoriju RH. Više od 10.000 osoba prošlo je kroz razne oblike zatočenja u tranzitima. Dok je u srpskim koncentracijskim logorima bilo više od 8.000 zatočenika. Boravak u koncentracijskim logorima trajao je od nekoliko dana do dvije godine i više. Zatočenici su bili izloženi teškim mukama, kako psihički, tako i fizički. Izvršena su mnoga silovanja i to muškaraca, žena i djece. Pri ulasku u logore, zatočenici vezani plastikom i žicom, premlaćivani su palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u takozvanom “špaliru” policajaca, vojnika i civila. Komisija UN-a objavila je 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno kako je, u razdoblju od 1991. godine. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 (četristoosamdeset) logora u kojima su internirane i vojne i civilne osobe. Prema navodima Komisije, od tog broja je približno 300 logora prijavljeno sa strane jednog ili više neutralnih izvora te se postojanje tih logora smatra potvrđenim Komisija, a približno 180 logora je prijavljeno sa strane ne-neutralnih izvora, te ih komisija vodi pod oznakom “nepotvrđeno” . Prema istom Izvješću, približno 330 srbijanskih logora nalazilo se na području BiH, približno 50 (plus 30 nepotvrđenih) na području okupiranih dijelova Hrvatske, a približno 70 na području Srbije i 10 Crne Gore(10). Tema srpskih koncentracijskih logora za Hrvate iz Hrvatske i BiH, te strašna mučenja, silovanja i ubijanja sustavno se zanemaruje u hrvatskim medijima i politici.

Paradigma iz slučaja Zec i ovdje se ponavlja. Dok se za preko 400 ubijene hrvatske djece u Domovinskom ratu ne zna gotovo ništa, kao ni za brojne ubijene hrvatske obitelji, jedan slučaj na drugoj strani uzet je kao simbol kojim se htio stigmatizirati cijeli Domovinski rat i borba za slobodu. Tako su i ovdje događanja u zatvorima Lora, Kerestinec i drugdje puno poznatija nego mnogo veći strahote koje su se događale u desetinama logora koje su krvnici držali za Hrvate. Potresna svjedočanstva preživjelih iz srbijanskih logota možete pročitati ovdje: Svjedočanstva mučenja u logorima u istočnoj Slavoniji Svjedočanstva strahota logora za Hrvate u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini

Dokumentarno igrani film "Zapisi iz Srpskih logora" snimljen je 1995. godine na temelju knjige "Zapisi iz Srpskih logora" autora Damira Plavšića, pogledajte: