19. studenoga 1991. – slom obrane herojskog Borova naselja i krvave orgije u Nadinu

Nakon sloma obrane Vukovara ranije, na današnji dan 19. studenog 1991., JNA potpomognuta četnicima i srpskim milicijama ušla je u dio grada Vukovara koji se zove Borovo Naselje.

Borovo Naselje je tijekom Domovinskog rata postalo mjesto opjevano pričama o herojskoj borbi i nadljudskom otporu branitelja tog dijela grada. Zbog toga je hrvatska javnost pad Borova Naselja dočekala s velikom tugom. Dio junaka Borova Naselja još je danima, do 23. studenog 1991., pružao otpor srpskoj vojsci u okupiranom gradu ne mireći se sa sudbinom pada voljenog grada.

Prilikom ulaska u taj dio grada zločinci su 19. studenoga 1991. ubili 51 osobu, a 115 zarobljenika iz Borovo Commerca odvelo se u nepoznatom smjeru. Još se uvijek traga za 48 hrvatskih branitelja i žitelja Borova Naselja koji su nestali na današnji dan prije 24 godine. Među njima je bila i 19-godišnja djevojka Jelena Pančić koja je odvedena u Borovo Selo odakle joj nestaje svaki trag (vidi potresan video prilog).

Narod.hr donosi svjedočanstvo jednog od zapovjednika Borova Naselja koje svjedoči o junaštvu branitelja tog dijela Vukovara.

Mirko Brekalo, pukovnik HV-a:

Bilo ih je odasvud: iz Vukovara, Vinkovaca, Đakova, Slavonskog Broda, Našica, Varaždina, Čakovca, Zagreba, Kraljevice, te iz Dalmacije, Like, Zagorja, Bosne i Hercegovine i dijaspore. Bili su to divni ljudi, a kao suborci neustrašivi, poznavali smo ih po imenima: Turbo, Šljoka, Krešo, Plavi, Kivi, Zolja, Drava, Grubi, Bik i drugi. Djela ovih ljudi govore sama za sebe, iza njih su ostale razbijene neprijateljske snage, groblja tenkova na Trpinjskoj i Borovskoj cesti, u Hercegovačkoj, Vinogradskoj, Bosanskoj i Vinkovačkoj ulici, u Budžaku i kod Doma tehnike.

Neprijateljska strana kaže za ove hrvatske borce da su provodili genocid, au ovim redovima je bilo pored Hrvata i Srba, Mađara, Rusina i Ukrajinaca, Albanaca i drugih. Dan za danom držali su položaje, sve dok je bilo protuoklopnog oružja. Nikada ovdje ne bi se neprijatelj probio da je bio naoružan. Najteže je bilo kad im je na kraju trebalo reći „nemamo se čime više braniti“.

Danas se vrlo živo sjećam tih ljudi s velikom tugom u duši, kad su se pitali pogleda uprtih u nebo: „Bože a što sada?“ Mnogi su odvedeni u nepoznato: gardisti, policajci, civili, pa i ranjenici, samo zato što su se branili. svoj dom. Nestale su cijele obitelji i pojedinci, kojima je uzor bio hrvatski vitez Blago Zadro. Bilježimo neka od imena da nam ostanu u trajnoj uspomeni: Robo, Vjeko, Joja, Ćićo, Neno, Veso, Sućo, Šimun, Milan, Vinko, Ante, Škutur, Božo, Tomislav, Dragec, Ružica, Sabina, Mara, Vesna, Jelena i drugi. (preuzeto iz knjige Gdje su naši najmiliji?, Zagreb, 1996., str. 19)

Krvave orgije u Nadinu

Kao i Škabrnjane i mještani susjednog Nadina boli činjenica da za zločin u njihovom mjestu nitko nije odgovarao. I ove zločine počinila je Titova JNA, službena vojska Jugoslavije koja se dičila lažnim antifašizmom, a pratnja su bili domaći četnici iz susjednih srpskih sela.

Dan nakon obilježavanja masakra u Škabrnji, svojih se žrtava prisjeća i Nadin. Na današnji dan četnici i postrojbe JNA ubili su u Nadinu 16 nevinih civila, ostale su protjerali, a kuće zapalili. Živote su izgubila i petorica branitelja, a za tri osobe još uvijek se traga, piše Braniteljski portal

Škabrnja i Nadin su dva velika hrvatska sela jedno do drugog koji su bili trn u oku Srbima:

Grgur Brkić  je 19. studenoga 1991. rano ujutro otišao na posao u Zadar. Kratko nakon toga lokalni četnici, koji su i dalje orgijali i ubijali po Škabrnji, upali su iu Nadin. Grgur je tada izgubio suprugu Stoju.

“ Sedmero njih su zajedno ubili u jednom podrumu u koji su se jadni sklonili. To je ovdje izagrada ih čovik dobio. Niko ne odgovara za to, a nitko ne traži krivca da bi odgovarao”, kazao je Grgur te dodao kako niti može oprostiti niti zaboraviti.

Neutješna je Grgurova i Stojina kći  Slavka Ivkovića . Za majčinu je smrt i iživljavanje nad civilima doznala dan kasnije.

“ To što se dogodilo ispričala nam je jedna žena, koja je preživjela i koja je svjedok. Najprije me nazvao sestrin sin i reka mi da baka neće doći. Odmah mi je slušalica ispala. Nismo mogli niti sahraniti”, kaže Slavka kroz suze.

Neda Brzoja  izgubila je toga jutra majku i sestru. Objekti su ubijeni u  podrumu s još nekoliko mještana koji su se tamo sklonili. I  Marko Čirjak  također je izgubio članove obitelji.

“ Četnici su mi ubili majku. Ne može se to nikada zaboraviti. Ušli su ti naši susjedi u selo i napravili pokolj”, kaže Marko.

Istine radi, vrlo mali broj četnika dobio je zatvorske kazne koje je odslužio radi toga jer su pobjegli u Srbiju. Na drugoj strani veliki broj hrvatskih branitelja i zaslužnih zapovjednika obrane gradova poput Vukovara, Šiška, Gospića i drugih bio je procesuiran, najviše po zapovjednoj odgovornosti, i otišao u zatvor služiti kaznu. A neki su i umrli u zatvoru.

A četnici koji su počinili najveće i najokrutnije zločine zapravo su, usprkos formalnim osudama, ostali na – slobodi.

To je prava nepravda rata i bol žrtava Nadina, Škabrnje i Vukovara.