26. siječnja 1993. Bitka za Maslenicu – Preživio sam 11 metaka u ruke, prsa, stomak, obje noge…i pakao Maslenice!

Maslenička operacija, započeta 22. siječnja 1993. godine bila je prevažna ratna akcija Domovinskog rata; oslobođeno je Masleničko ždrilo, zadarsko zaleđe i zrakoplovna baza Zemunik, a na njezinu vrijednost i brana Peruča koju su četnici neuspješno minirali, Dalmacija je spojena s ostatkom zemlje i situacija na bojištu počela se okretati u korist napadnute Hrvatske, čija je vojska iz pozicije obrane prešla. . . u silovite napade. 

Nevjerojatan pothvat Hrvatske vojske

U akciji su angažirane sve grane oružanih snaga, a sudjelovale su postrojbe tadašnjeg Zbornog područja Split – Četvrta gardijska brigada, taktičke grupe 112. i 113., 126. brigada, 7. domobranska pukovnija, 40. inženjerijska bojna, 72. bojna VP – specijalne postrojbe MUP-a, dijelovi Devete, Treće, Druge i Prve gardijske brigade, dijelovi postrojbe GSHV-a, te Središnjica elektroničkog djelovanja, HRM i helikopterska eksadrila HRZ-a.

No, Maslenica je osobita važna Četvrtoj – to je prva operacija u kojoj je brigada djelovala u punom sastavu. Njezini gardisti napravili su nevjerojatan pothvat, uključivši se u glavni pravac napada u hodu, bez potrebnog vremena za pripremu, ao odmoru da se i ne govori, jer su njezine sastavnice, dotad raštrkane po dalmatinskim bojištima neposredno uoči 'Maslenice' kompletirane, krenule u akciju doslovno iz borbe na Južnom bojištu.

U splitskim prostorijama veterana IV. brigade prisjećaju se tih dana nekadašnji dvadesetogodišnjaci koji su sa slavnom brigadom stekli ugled i rane po hrvatskim bojištima; Ivica Kukavica  (41), ratni je zapovjednik 2. satnije 3. bojne,  Ante Šistov  (45) zapovijedao je 1. satnijom 1. bojne,  Marinko Sablić  (46) vodom 1. pješačke satnije 2. bojne, a  Denis Anić-Matić  ( 41) bio je zapovjednik bitnice topničko-raketnog divizijuna i izvidnik.

Fotografija: hr.wikipedia.org

Pakao Masleničke bitke

Prvog dana hrvatske snage projurile su kroz nepripremljene neprijatelje, magla koja je pomogla hrvatskom pješaštvu u prvi čas, kasnije je omelo topništvo, pa su se dalmatinskim goletima razmilili izvidnici kako bi topnicima označili pozicije. Denis je već tog dana doživio kalvariju, kad je kao izvidnik s nekoliko kolega krenuo u maglu.

– Ivan Leskur i ja krenuli smo cestom koja vodi do sela Buterine ispod Podgradine. Neozlijeđeni smo izbjegli minsko polje, no oko 17 sati ispred crkve u Podgradini naišli smo na tenk i četnike u polukružnoj formaciji, petnaestak metara od nas. Kako nisu odmah shvatili da smo hrvatski vojnici zakratko uspjeli glumiti da smo njihovi. No tenkist je povikao: 'Ovo su ustaše!' Počela je tarapana, mi smo polegli, Ivan je poginuo, a ja sam dobio 11 metaka, u ruke, prsa, stomak, obe noge… Četnici su otišli, nisu ni provjerili jesmo li mrtvi, a ja za čudo nisam izgubio svijest. Smogao sam snage, ni danas ne znam kako, šifriranom porukom javiti zapovjedniku Radi Lasiću što se dogodilo. Izvukli su me i oko 20 sati dopremili u zadarsku bolnicu. Opravljao sam se do polovice 1995. godine – priča Denis Anić-Matić, koji je prošao desetak operacija,

Njegova priča dobila je epilog 1994. godine kad je u beogradskoj 'Dugi' objavljena priča o slijepom prosjaku, bivšem sinjskom milicioneru Goranu Opačiću, ratnom tenkistu.

– Hvalio se da je s tenka u Podgradini ubio dvoje ustaša! A vid je izgubio jer su se Leskurovi meci odbili od mitraljeza i oslijepili ga. Vidiš kako se sve izađe na vidjelo – zaključuje Denis.

Ante Šistov nastavlja kako su gardisti kroz pet dana dostigli crtu dijela bojišta koje je njima bilo povjereno, ali 25. siječnja zbog pritiska međunarodne zajednice i prijetnjim sankcijama napredovanje je zaustavljeno nadomak Obrovca ​​i Benkovca. To je išlo na ruku srpskim snagama koje su se konsolidirale, dovukle pojačanje, posebno dobro obučene arkanovce, pa su počele stalne borbe. Ne, dostignuta linija koja je Dalmaciji dovela 'kisika' nije se pomikala.

Arkanovci u borbama za Maslenicu prošli kao bosi po trnju

– Pod okriljem noći 28. siječnja u Paljuvu se uvuklo desetak, petnaestak 'arkanovaca', a nije nas bilo više, tu je poginuo naš Mario Glavota. Borili smo se prsa o prsa – prisjeća se Ivica Kukavica – koji se također našao u krajnjoj neobičnoj situaciji: na kantunima iste kuće našao se s tipom koji je nevjerojatno podsjećao na njega samog: zelena uniforma, crna kapa, zolja preko leđa!

– Nisam mogao vidjeti oznaku, a ni on moju. Pitao sam ga: 'Ko si ti?' A on je odgovorio istim pitanjem. Borili smo se s njima za svaku kuću, bili smo svjesni da ne smijemo prepustiti Pavljuv, jer bi opet odsjekli Novigrad. Međutim izbacili smo ih. Najveći je problem tih dana bio što nismo imali vezu s isturenim položajima koji su bili oko kilometar dalje, ometali su nas sa Ćelavca, pa sam obilazio položaje da vidim tko je živ – kaže Kukavica, koji je ranjen u Cvitićima u natkoljenicu, a kasnije iu vodičkom zaleđu tijekom dubinskog izviđanja u ruku i nogu, pa se na ratište vratio nakon desetak mjeseci oporavka, a ima 50-postotni invaliditet.

Shvatili su tko smo tek kad je Ivan Šundov zabeštima! Pošajbali smo se žestoko, s tim da smo mi bili na čistini, a oni u šumarku. Nekoliko ih se uspjelo spasiti, Šundov je osta izbužan, pa san ga izvlači, danas je oružar u Hajduku. Dok smo se vraćali nazad na naše položaje našli smo u jarugi na još dva četnika i opet se popucali. Pogodilo me u bateriju od motorole nasriću, mada me već ranilo u nogu u Dubrovniku 1992. godine, tako da nisan proša lišo… Kad smo ih vidjeli mrtve, gle čuda – ono jedan s koji san bija u JNA 1986. u Valjevu. Naš san mu pismo za curu i njezinu sliku, pa joj sve to posla, a šta ćeš – objašnjava Marinko.Marinko Sablić sa svojom se vodom također susreo na proplanku Mandića glavici s četnicima, i budući da su uniforme bile iste, uspostavile su komunikaciju .

Dvadeset i dva pripadnika Četvrte nije se vratilo s Maslenice, kad ih spomenemo ovim zapovjednicima, čija je obveza bila da im drže posmrtne govore, poniknu glavom.

– Di ćemo o tome pričat?! To su sve bili naši prijatelji, susidi, rođaci, normalni, obični ljudi, mladi, golobradi, bez ikakve vojne škole, koji su išli branit napadnutu domovinu. Većina je poginula nakon 27. siječnja, kad je prošao glavni napad, a četnici su se sabrali i pokušali se vratiti. Sa svakim otiđe i dio tebe. Kako je išlo u vrijeme, čini se čoviku da se može naviknuti i na smrt. Ali kad staneš, promisliš, kad nastupi tišina, onda u sebi nađeš duboku tugu – kažu zapovjednici.

Upoznajte hrvatske junake – IV. gardijska brigada