32 GODINE OD KRVAVOG USKRSA - NEMAMO PRAVO ZABORAVITI!

Noć uoči najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa (30/31. ožujka) 1991. godine, oko pet stotina hrvatskih specijalaca (pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko, Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje i Posebne jedinice policije Kumrovec), uputilo se prema Plitvicama. Zadaća im je bila razbiti blokadu i spriječiti okupaciju Nacionalnog parka "Plitvička jezera", koji je prema  zamislima srpskih terorista trebao postati dijelom "SAO Krajine" - paradržave na čijem su stvaranju aktivno radili od 17. kolovoza 1990. godine i rušenja prvih balvana u okolici Knina.

 U rano, prohladno, maglovito jutro, na sam Uskrs, 31. ožujka, u rajonu Plitvica koje su bile prekrivene snijegom, naše su specijalce na glavnom smjeru kretanja dočekali balvani kojima su teroristi zakrčili cestu, a odmah po zaustavljanju kolone i jaka vatra iz automatskog oružja i mitraljeza iz okolne šume. Nakon nekoliko sati borbe, teroristi su natjerani na povlačenje, ali na našoj je strani je poginuo mladi redarstvenik, pripadnik Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje, 22-godišnji Josip Jović, koji je ostao upamćen kao prva žrtva Domovinskog rata, dok je još sedam njegovih kolega ranjeno.

 Na strani terorista poginuo je "teritorijalac" tzv. SAO Krajine, Rajko Vukadinović. Uhićeno je njih ukupno dvadeset i devet, među kojima su bili Goran Hadžić (član Glavnog odbora SDS-a) i Borivoje Savić (tajnik Izvršnog odbora SDS-a za Vukovar) - oni su tvrdili kako su krenuli u Titovu Korenicu na sastanak i "slučajno se zatekli" (naoružani do zuba) na mjestu događaja.

 Akcija oslobađanja plitvičkog područja izvedena je uspješno i profesionalno, prema svim pravilima vojne strategije, čime je Hrvatska policija pokazala kako je u stanju obaviti i najsloženije zadaće. U Nacionalni park i okolicu vratio se mir, uspostavljena je policijska postaja, ali sam događaj je nagovijestio kako će borba za samostalnost i slobodu biti teška i krvava, jer hrvatske su policijske snage na drugoj strani imale zločince bez skrupula koji su bili spremni na sve i nisu birali sredstva. O tomu svjedoči i tromblonska mina koja je završila u jednom od autobusa s hrvatskim policajcima, ali na sreću nije eksplodirala. Očita je bila namjera srpskih terorista: nastojali su izazvati krvoproliće - kako bi se omogućila intervencija "JNA" za koju je od početka bilo očito da je na njihovoj strani; uostalom, ta ih je vojska planski, smišljeno i organizirano naoružavala od ljeta 1990. godine i pripremala za rat protiv susjeda u zemlji koja im je nudila miran, siguran život i sva prava prema najvišim svjetskim standardima.

 Slijed događaja dokazuje kako hrvatska vlast jednostavno nije imala izbora i da su upravo drskost terorista i njihova riješenost da se po svaku cijenu izazove oružani sukob, doveli do krvavog raspleta.

 U Plitvicama je šest dana prije (25. ožujka), terorističko-politička organizacija zvana Srpska demokratska stranka (SDS) održala svoj veliki skup (tzv. miting istine - čitaj: miting mržnje i razdora), na kojem je, među ostalim, jasno istaknuta namjera da se NP "Plitvička jezera" pripoji samoproglašenoj "SAO Krajini", a već sutradan "Skupština općine Titova Korenica" odlučuje o smjeni tadašnje uprave NP. Srpski ekstremisti započinju s teroriziranjem Hrvata i drugih djelatnika NP koji nisu Srbi, a u isto vrijeme maltretiraju i nekoliko desetaka domaćih i inozemnih gostiju (turista) koji su se zadesili u to vrijeme na ovom području. Kolovođe tih aktivnosti su "krajišnici" iz kninske regije, upućeni od strane Milana Martića i Milana Babića upravo s ciljem izazivanja kriznog žarišta u ovom dijelu Hrvatske koji je inače (zbog samog značaja Plitvičkih jezera kao destinacije dobro poznate u svijetu) bio pod posebnom pozornošću javnosti i to ne samo domaće. Teroristi su svakako računali i s tim propagandnim učinkom; trebala je to biti njihova velika pobjeda i afirmacija projekta "SAO Krajina" - nešto što će odjeknuti diljem Jugoslavije, ali i u vodećim svjetskim medijima.

 Uskoro im iz Knina stiže pojačanje, pa oko pedeset pripadnika "milicije" i "teritorijalaca" tzv. SAO Krajine uz pomoć naoružanih civila opsjeda prostor NP "Plitvička jezera" i u isto vrijeme blokira državnu cestu D1 (glavnu prometnicu koja povezuje sjever i jug Hrvatske). Martićeva "milicija" odbija bilo kakvu komunikaciju s nadležnom Policijskom Upravom Gospić, jasno dajući do znanja kako ne priznaje hrvatsku vlast niti njezine ingerencije na području Titove Korenice i Plitvica. Oni zatim, dana 28. ožujka upadaju naoružani u prostorije Uprave NP "Plitvička jezera", jedan dio djelatnika protjeruju, drugi zarobljavaju, a nazočne izvješćuju kako je ovo područje od tada nadalje dijelom "SAO Krajine". Bila je to kap koja je prelila čašu. Zagreb ovo divljanje i takvo poniženje više nije mogao tolerirati.

 MUP Republike Hrvatske zahtijeva povlačenje "krajišnika" iz rajona Plitvica i deblokadu ceste, što oni rezolutno odbijaju, uz uobičajene uvrede na račun hrvatskih vlasti i naroda, nakon čega predsjednik, dr. Franjo Tuđman, uoči samog Uskrsa, na Veliku subotu, donosi odluku o intervenciji naših policijskih snaga i zapovijeda oslobađanje NP "Plitvička jezera" i samog mjesta Plitvice.

 

Spomen obilježje u znak sjećanja na heroja Domovine Josipa Jovića

(Adresa slike)

 U tom prljavom ratu koji nam je bio nametnut i neizbježan, srpski su ekstremisti poduzimali sve kako bi spriječili uspostavu samostalne hrvatske države - iako je to pravo Republici Hrvatskoj bilo zajamčeno i tadašnjim Ustavom SFRJ. I nikad se ne smije zaboraviti jedna važna činjenica: nikad nitko od njih u Hrvatskoj nije bio ugrožen, naprotiv, njihovi su četnici i ekstremisti ugrožavali sve druge i u savezu s "JNA" počinili brojne, bestijalne masovne zločine nad civilima i braniteljima i surova razaranja gradova i sela.

 Prisjetimo se u najkraćim crtama kako je sve teklo kad su u pitanju "krajišnici" i njihov terorizam u Hrvatskoj (budući da smo svjedoci pojave da se to ne rijetko izvrće):

 Započelo je 28. veljače 1989. godine, kada je u Kninu organiziran veliki srpski skup uz pomoć kojeg se vrši pritisak na lokalne i državne vlasti u smislu pružanja potpore politici Slobodana Miloševića - budući da je Srbija tada zbog događaja na Kosovu i posebno u rudniku Stari trg inzistirala na uvođenju izvanrednog stanja u ovoj pokrajini;

1. Slijedi čitava serija mitinga u Hrvatskoj, na kojima se provocira sukob, vrijeđa većinski (hrvatski) narod, prijeti ratom i otvoreno svojata hrvatski teritorij uzvicima "Ovo je Srbija!" - uz homogenizaciju Srba iz ruralnih područja;
2. Na velikom mitingu u Srbu, 25. srpnja 1990. godine, donosi se "Deklaracija o samostalnosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj". Dio građana srpske nacionalnosti jasno daje do znanja kako ne priznaje suverenitet hrvatskoga naroda, te da na teritoriju ove republike namjerava stvoriti svoju paradržavu koju će potom ujediniti sa Srbijom;
3. Slijedi "balvan revolucija" i proglašavanje "ratnog stanja" (17. kolovoza 1990. godine) od strane vodstva terorista u Kninu;
4. Na sjednici "Srpskog narodnog vijeća", 30. rujna iste godine, proglašena je "autonomija srpskog naroda na 'etničkim i istorijskim teritorijama' na kojima živi", a na temelju tobožnjeg "referenduma o autonomiji" koji je prethodno proveden i na kojem se (navodno) stanovništvo "SAO Krajine" sa 100% glasova "ZA" opredijelilo za autonomiju;
5. "Izvršno vijeće" srpske paradržave, 1. travnja 1991. godine, odobrilo je odluku prema kojoj se na njihovom području primjenjuju Ustav, zakoni Srbije i pravni sustav SFRJ, uz najavu skorog "referenduma" o pripajanju "SAO Krajine" Srbiji;
6. Dana 12. svibnja 1991. godine, održan je najavljeni "referendum" na kojem se 80% "krajišnika" (navodno) opredijelilo za "ostanak u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugima koji je žele očuvati". Bilo je to samo deset dana poslije krvavog pokolja u Borovu Selu, gdje su krvnici Vukašina Šoškoćanina pomognuti četnicima iz Srbije dočekali u zasjedi i potom ubili i okrutno masakrirali 12 hrvatskih redarstvenika, a njih 23 ranili;
7. Točku na "i" stavila je "JNA" koja je s područja Vojvodine, 3. srpnja 1991. godine, jakim oklopnim snagama, uz pomoć četnika, "teritorijalaca" i pete kolone u Hrvatskoj, napala Baranju, potom i istočnu Slavoniju s nakanom istrebljenja svega što nije srpsko.

 Sve što su činili srpski ekstremisti koji su se stavili u službu Beograda i ideje "Velike Srbije" - od prvih mitinga i barikada nadalje - bilo je usmjereno protiv hrvatskih interesa, ali i interesa velike većine građana Republike , jer srpska populacija na području samoproglašene "SAO Krajine" nije činila više od 6 - 7% u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske i zahvaćala je tek nešto preko polovice od ukupnog broja Srba koji su u to vrijeme živjeli na njezinu prostoru. I ta je izrazita manjina silom pokušala onemogućiti stvaranje samostalne hrvatske države i odcijepiti trećinu njezina teritorija - pa čak ostvariti zapadne granice na liniji: Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag!?

 Hrvatska je nažalost, svoju slobodu morala krvavo izboriti i platiti životima najboljih sinova i kćeri. Mi, za razliku od agresora, nismo imali izbora. Opstati ili nestati; braniti se i izboriti za svoju državu ili prestati postojati kao narod - to je ono što nam je bilo nametnuto.

 Izborili smo se zahvaljujući najboljima među nama i njihovoj žrtvi. I najmanje što smo obvezni jest čuvati sjećanje na naše heroje - na one koji su dali najviše što se može dati.

 

(Video) Krvavi Uskrs - dokumentarni film:

 

Zlatko Pinter/PDN