Ako nema ustaša, Dalija će ih izmisliti: opsesija koja prelazi granice zdravog razuma

KOMENTAR: U kojoj stvarnosti živi Dalija Orešković? Bez nje bi „ustaše“ odavno nestale iz političkog prometnog traka

Najnoviji istup saborske zastupnice Dalije Orešković o Marku Perkoviću Thompsonu još je jednom pokazao obrasce koji su već godinama njezin politički zaštitni znak: što je tema banalnija, to će ju Dalija pretvoriti u ideološki sukob. Koncert? Ustaše. Advent? Ustaše. Božić? Ustaše. Thompson? Naravno – ustaše.

Nije ni čudo da sve više građana postavlja jedno sasvim jednostavno pitanje:
U kojoj to stvarnosti živi saborska zastupnica – i tko bi uopće toliko govorio o ustašama da ih ona ne poteže u svakom svom statusu?

Teorije za naslovnice, sadržaj za – apsurdistan

Tvrdnja da će Thompson „namjerno produžiti koncert“ kako bi „slavio Pavelića“ prelazi granicu političke ozbiljnosti. Takva konstrukcija više sliči internetskoj teoriji zavjere nego komentaru saborske zastupnice.

Umjesto da se bavi ekonomijom, mladima, iseljavanjem, kulturom ili bilo kojom relevantnom temom, Orešković već godinama funkcionira kao generator ideoloških panika. Kod nje ustaše nisu samo povijesni fenomen – kod nje su glavni program političkog marketinga.

Ironija je sljedeća:
bez njezinih statusa i komentara, ustaše bi se u hrvatskoj politici spominjale višestruko manje.

Miletić je pogodio bit: proizvodnja konflikta kao politički kapital

Zastupnik Mosta Marin Miletić, koji se oštro osvrnuo na njezin istup, nije pretjerao kad je rekao kako Orešković “traži pozornost” i da se “hrani sukobom”. Njeni nastupi gotovo uvijek slijede isti obrazac:izazove konflikt, optuži druge za mržnju, predstavi se kao žrtva, zatim ponovi isti ciklus.

U praksi, to znači da svako malo dobivamo novu epizodu serijala: „Dalija i vječni povratak u 1941.“

Tko zapravo širi mržnju i potiče podjele?

U gotovo svakom istupu Dalija Orešković:napada Katoličku crkvu, napada branitelje, napada tradicionalne vrijednosti, napada glazbu koja je obilježila Domovinski rat, napada identitet najvećeg dijela naroda.

Sve to prikazuje kao „borbu protiv ekstremizma“, dok u isto vrijeme sama proizvodi najviše ideološkog otrova na političkoj sceni.

Njezin narativ zapravo ne funkcionira bez stalnog vraćanja na povijest, bez stalnog provociranja i bez stalnog preuveličavanja opasnosti koje u stvarnosti – ne postoje u mjeri u kojoj ih ona prikazuje.

Svatko tko Hrvatsku poznaje iz stvarnog života, a ne iz Twitter mjehurića, zna da su odnosi među ljudima mirni, normalni i stabilni.
Tek ih političari poput Orešković pokušavaju zapaliti – jer bez tog plamena nemaju političku težinu.

Još jedno pitanje vrijedi postaviti: kome koristi ova retorika?

Sigurno ne građanima.
Sigurno ne Hrvatskoj.
Sigurno ne društvenom jedinstvu.

Korisna je jedino onima koji bez stalne polarizacije ne bi bili prepoznatljivi ni u vlastitoj stranci.

Zbog toga bi bilo pošteno reći sljedeće:
Kad Dalija Orešković sljedeći put krene govoriti o „ustašama“, „fašizaciji“ i „opasnoj radikalizaciji“, zapitajmo se koliko takvih tema uopće ima u realnom životu – a koliko ih postoji samo u njezinim statusima.