Američki fotoreporter nakon 28 godina opet u Vukovaru: Plakao sam zbog žene odrubljene glave
Chrisroper Morris bio je fotoreporter američkog magazina Time, a njegove fotografije iz Vukovara od agencije Black Star uzimali svi ostali.
Fotografije koje je slao iz Vukovara bile su šokantne, jezive i potresne.
U Vukovar se vratio tek nakon 28 godina, prije nije mogao zbog užasa koji je preživio i mržnje kojoj je svjedočio.
“Izbjegavao sam povratak jer je to za mene trauma”
„Izbjegavao sam povratak jer je to za mene trauma. Vidio sam ovdje toliko mržnje. Nisam se ovdje ugodno osjećao. Nisam ga nikad htio posjetiti. Otišao sam. Htio sam sve to ostaviti iza sebe“, kazao je Christopher Morris dok se s ekipom “Potrage” vozio u Vukovar.
Nije mu to bio prvi ratni teren, niti će biti posljednji u njegovoj karijeri. Cijelog je života htio biti fotograf koji snima sukobe.
„Potrošio sam 20 godina pokušavajući fotografirati čovjeka kako ubija čovjeka, odnosno pokušavajući dokumentirati kako čovjek pokušava ubiti čovjeka. Ovo mjesto je za mene bilo prijelomno. Prije toga sam bio kao na autopilotu: izvještavanje, izvještavanje, izvještavanje… I odjednom sam shvatio da je sad gotovo. Jer pitanje što zapamtiti, a što zaboraviti može vas rasparati. Nevjerojatno je kako mozak potisne neke stvari. Ne misliš o njima i onda kad se vratiš, odjednom možeš osjetiti miris i to pokreće sva sjećanja“, pojašnjava.
Koliko će postati ozbiljno, prvi su put on i njegov kolega Ron Haviv shvatili već u ljeto ’91.
„Sjećam se Rona i sebe, prvi put kad smo shvatili ozbiljnost situacije na ovom području, u Vukovaru. U odnosu na ostala mjesta gdje smo putovali, mogli smo osjetiti da će ovo mjesto postati kritično i da mediji o tome uopće ne izvještavaju“, prisjeća se.
Uoči pada Vukovara pratio je napad na Dubrovnik. U Vukovar je stigao 18. studenog 1991., iz Beograda, gdje je morao otići po dozvolu tamošnjeg ministarstva obrane. S ekipom “Potrage” sad je otišao na mjesto gdje je snimio fotografiju koja mu je važna.
“Granate su stalno padale, bilo je žena odrubljene glave”
„Ovdje sam. Pokušavam pronaći mjesto gdje sam stajao. Bilo je kaotično, bilo je divlje. Pucali su u tom smjeru“, govori pokazujući zid.
Pokazao je i fotografije mrtvih tijela pred bolnicom. Bila je, sjeća se, jedna žena u bolnici.
„Sjećam se jedne žene koja mi je prišla i primila me za ruke. Rekla je: ‘Nemoj otići! Nemoj nas ostaviti!’ Nije dobro govorila engleski, ali mi je pokušavala reći da ostanem, da ostanem s njima. Pokušao sam je uvjeriti da će sve biti u redu, da je Crveni križ u blizini i da će doći po njih“, prisjeća se.
Dodaje kako najviše žali što nije proveo više vremena u bolnici. No, kaže, tamo je bio nervozan zbog srpskih vojnika koji su bili u njoj dok je on bio Amerikanac i radio za strane medije. U tom je trenutku zapravo htio doći do Borova naselja. Znao je hrvatske vojnike koje je snimao u kolovozu, rujnu, listopadu…
„To je bila crta bojišnice. I vjerujte mi, cijelo je vrijeme bilo… Granate su stalno padale. Bila je ovdje žena odrubljene glave…“, govori.
Pronašao muškarca s fotografije
S ekipom “Potrage” otišao je do Gornje Zdenčine gdje je 28 godina kasnije pronašao Milana, muškarca s fotografije koju još uvijek čuva.
„Tukli smo se još par dana, i onda predaja, municije nije bilo, jednu bombu, jedan metak.. I onda predaja. Husnjak Nedjeljko, on je poginuo, u minskom polju kad smo išli u proboj dva su moja tigra poginula, Štef…“, objašnjava Milan Bencerić, pripadnik Tigrova koji je u Vukovaru bio od kolovoza do studenog. Nakon toga je proveo pet mjeseci u logoru.
Mlatili su ga, kaže, dan i noć.
“Ubili su boga u meni”
„Ubili su boga u meni“, prisjeća se Milan.
„Kada sam ušao tijekom pada grada, Ron i ja smo pokušavali pronaći kuću, pokušavali smo ih pronaći. Zato smo bili na ovom području gdje je ta fotografija nastala. Tražili smo kuću…“, nastavlja Chris Morris.
Čovjeka koji nije imao ništa za izgubiti i one koji su tog dana izgubili gotovo sve snimilo je oko kamere. Sve je ostalo zabilježeno na jednoj fotografiji na kojoj se nalaze dva dječaka, stariji čovjek i jedna mlada žena.
„Tada smo bili ljuti što nas snimaju, a kasnije sam s vremenom shvatila da je dobro učinjeno jer će istina otići negdje u svijet“, prisjeća se žena s fotografije, Jasna Šarek.
Sjeća se tih trenutaka čistog užasa.
Izvlačili ljude iz kolone: “Samo ga je upucao… Ispred mene”
„Našu kolonu, domaći mještani, cijelim su putem pokazivali na neke ljude koje su onda izvlačili, a na koje je netko prstom pokazao. Potom su tu osobu, a uglavnom su to bili mladi ljudi, izveli iz kolone i odveli te mirno upucali. Mi nismo smjeli ni beknuti“, prisjeća se strahota koje je proživjela gospođa Jasna.
Iz kolone su, kaže, izvukli i njezinog susjeda.
„Jednostavno su ga izvukli iz kolone i pred svima nama ubili. Sve smo to gledali. Bili smo potpuno nemoćni“, dodaje.
Njezinu priču potvrđuje fotoreporter Morris, ali i fotografija koju je snimio: „Ljudi su dolazili u koloni, on vidi muškarca, izvuče ga van, stavi ga tamo i krenu razgovarati. I ja stojim kraj čovjeka. Razgovaraju, onda je samo uzeo pušku i… Samo ga je upucao… Ispred mene… Ron je bio dolje niže, počeo je trčati, a vojnik me oštro pogledao, imao je zadah na alkohol… Pogledao me i rekao: ‘Što ćeš napraviti?’ Nisam ga fotografirao… Kad su otišli, vratio sam se i fotografirao muškarca. Bio sam šokiran.“
Posao je to, kaže, u kojem koža postaje tvrđa.
“Nakon Vukovara sam doživio slom”
„Nakon Vukovara, onog što sam ondje vidio, doživio sam slom. Uspio sam se vratiti u hotel u Beogradu i doživio sam slom. Sjećam se, kad sam ušao u hotel, te noći nakon što sam se vratio iz Vukovara, stavio sam ruku na kvaku kako bih otvorio vrata i počeo sam plakati. Jer imao sam ruku i mogao sam osjetiti kvaku… Sjećam se toga i sjećam se kako sam ušao u sobu i slomio se zbog onog što sam vidio. Svega ružnog, smaknuća, svih tih ljudi koje odvode iz bolnice i svih mrtvih koje sam vidio. U tom trenutku rata za mene je sve stalo… Nisam želio, bilo je gotovo, rat u Hrvatskoj za mene je bio gotov u tom trenu, nakon Vukovara“, priznaje Morris.
„Fotografirao sam puno sukoba. Svi su različiti, ali na neki način isti. Uvijek je negdje neki rat. Još uvijek, to je nevjerojatno. Ta glupost od rata. Zato se nikad nisam vratio“, kaže Morris koji više ne snima ratove.
„Shvatio sam da će, kad budem imao 70 ili 80 godina, kraj moje smrtne postelje stajati fotografija moje kćeri. Neće biti fotografija nekog idiota s oružjem. Počeo sam shvaćati da se na mojim fotografijama nalaze idioti, idioti s oružjem. Shvatio sam da nemaju nikakvu vrijednost, barem nikakvu vrijednost u mom životu. Pokušavao sam zabilježiti nešto, nešto što je glupo“, zaključuje za “Potragu” fotoreporter koji je u Vukovar stigao u trenucima najgoreg užasa, s fotoaparatom u ruci i jednim zadatkom – ispričati svijetu što se dogodilo.
Izvor:Maxportal/Foto:rtl
