Bez desničara nema ustaštva? Ne – bez ljevice ga ne bi ni bilo
NOVI DOKUMENT - Tomašević se pozvao na “Ustav, red i mir” i zabranio ‘Za dom spremni’ u Areni Zagreb
Grad Zagreb, na inicijativu gradonačelnika Tomislav Tomašević i uz potporu gradske većine predvođene strankom Možemo, izmijenio je Opće uvjete poslovanja Arene Zagreb te uveo izričitu zabranu korištenja i izvođenja pokliča “Za dom spremni”. Time je, u praksi, onemogućeno održavanje koncerata Marko Perković Thompson u gradskim objektima, i to zbog pjesme Bojna Čavoglave koja započinje tim stihom – unatoč ranijoj presudi Visokog prekršajnog suda kojom su otklonjene sumnje u nezakonitost same pjesme.
Izmjene su ugrađene u Opće uvjete poslovanja Arena Zagreb, a dokument je potpisao Sretan Šarić, voditelj podružnice Zagrebački holding – Arena Zagreb. Novi Opći uvjeti doneseni su 18. prosinca 2025. godine.
Što propisuju novi članci?
Ključna odredba nalazi se u članku 34., u poglavlju Zaštita reda i mira, zaštita ugleda, časti i reputacije. U njoj se navodi da se, radi zaštite javnog reda i mira te očuvanja ustavnih vrednota Republike Hrvatske, organizatorima i izvođačima ne dopušta korištenje, poticanje ili odobravanje korištenja obilježja, slogana ili poruka kojima se veliča ili potiče nacionalna, rasna ili vjerska mržnja, kao ni korištenje fašističkih ili ustaških simbola ili pokliča – uključujući izričito i “Za dom spremni”.
U slučaju kršenja te odredbe, članak 35. propisuje da Grad s “krivcima” neće sklapati ugovore o zakupu gradskih prostora u sljedećih pet godina. Nadalje, članak 36. daje Zagrebačkom holdingu pravo korištenja “svih raspoloživih tehničkih i drugih sredstava” radi provjere poštivanja navedenih zabrana.
Posebno sporan dio predstavlja članak 4., prema kojem Grad, odnosno Zagrebački holding, zadržava pravo bez ikakvog obrazloženja odbiti dati Arenu Zagreb u zakup bilo kojem organizatoru ili izvođaču.
Dvije ključne kontroverze
U cijeloj priči ističu se dvije znakovite činjenice. Prva je da dokument nosi datum prije najavljenog Thompsonova koncerta 27. prosinca u Areni Zagreb, što znači da je zabrana uvedena preventivno, i to prije nego što je izvođač uopće nastupio ili izveo spornu pjesmu.
Druga kontroverza odnosi se na selektivnost zabrana. Naime, uz fašističke i ustaške simbole, u dokumentu se ne spominju komunistički simboli, iako je europska civilizacija odavno osudila i izjednačila sva tri totalitarizma – fašizam, nacizam i komunizam. Kritičari pritom upozoravaju da upravo stranka Možemo otvoreno iskazuje simpatije prema simbolici komunističkog razdoblja, što, prema njima, dolazi do izražaja i kroz manifestacije poput Trnjanskih kresova.
Novi Opći uvjeti Arene Zagreb tako su otvorili ozbiljna pitanja o granicama slobode izražavanja, selektivnoj primjeni povijesnih i ideoloških kriterija te ulozi gradske vlasti u odlučivanju tko smije, a tko ne smije nastupati u javnim prostorima glavnog grada.
Konstrukcija „ustaštva” u Hrvatskoj: tko ga proizvodi, zašto i s kojim ciljem?
U hrvatskom javnom prostoru već se godinama vodi rasprava o „povratku ustaštva”, iako realna politička ili društvena snaga koja bi se mogla nazvati ustaškim pokretom – ne postoji. Ne postoji stranka, organizacija, program ni društvena infrastruktura koja bi zagovarala ideologiju Nezavisna Država Hrvatska. Pa ipak, tema se uporno održava. Razlog nije u stvarnoj prijetnji, nego u političkoj i ideološkoj konstrukciji pojma „ustaštva”, koja se koristi kao univerzalna etiketa za sve što ne odgovara određenom svjetonazoru.
Izvorni ustaški simboli – jasna i zatvorena povijesna priča
Oko izvornih ustaških simbola ne postoji nikakva stručna ni pravna dilema. Slovo „U”, ustaška kapa, službene oznake i insignije režima NDH, kao i službeni pozdravi tog vremena, jednoznačno su vezani uz fašistički poredak i masovne zločine. Ti simboli nemaju alternativno značenje i u demokratskoj Hrvatskoj opravdano su društveno neprihvatljivi.
Problem nastaje kada se ta jasna povijesna činjenica namjerno širi na sve moguće oblike nacionalnog identiteta, uključujući Domovinski rat, branitelje, pa čak i popularnu glazbu.
„Za dom spremni” – simbol bez konteksta ili pravni problem s kontekstom?
Poklič „Za dom spremni” predstavlja središnju točku prijepora. Izraz „Za dom” postojao je u hrvatskoj povijesti i prije 20. stoljeća, no cjeloviti oblik s dovikom „spremni” institucionaliziran je kao službeni pozdrav u NDH. Zbog toga je povijesno kompromitiran.
No pravo ne funkcionira na temelju slogana, nego na temelju konteksta, namjere i okolnosti. Upravo zato su hrvatski sudovi, uključujući Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u više navrata naglasili da se uporaba tog pokliča ne može automatski izjednačiti s veličanjem ustaškog režima, osobito kada se pojavljuje u kontekstu Domovinskog rata, primjerice u pjesmi Bojna Čavoglave Marko Perković Thompson.
Ta sudska praksa ne abolira NDH, nego štiti temeljno pravno načelo: značenje se ne pretpostavlja, nego dokazuje.
Tko onda „stvara” ustaštvo?
Paradoksalno, ustaštvo danas najviše „živi” u govoru onih koji tvrde da se protiv njega bore. Riječ je o političkom i medijskom krugu koji sustavno ignorira pravne razlike i sudske presude, briše granicu između NDH i Domovinskog rata i svodi nacionalni identitet na ekstremizam
U tom krugu posebno se ističu javne osobe koje gotovo refleksno svaku domoljubnu pojavu proglašavaju „ustaškom”, bez argumenata i bez konteksta.
Među njima je Dalija Orešković, koja pojam ustaštva koristi kao moralno-političku etiketu, često zanemarujući pravne činjenice. Katarina Peović, čelnica Radničke fronte, dosljedno promatra Domovinski rat i suvremenu Hrvatsku kroz ideološku matricu klasne borbe, pri čemu je gotovo sve izvan njezina svjetonazora – fašizacija društva.
Sličan obrazac vidljiv je i kod Boris Buden, koji hrvatski nacionalni identitet često tumači kao produžetak ustaške ideologije, Drago Pilsel, koji poseže za moralističkim generalizacijama, te povjesničara Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić, čiji javni nastupi nerijetko zanemaruju pravnu diferencijaciju i kontekst Domovinskog rata.
Selektivna osuda i prešućeni totalitarizamDok se „ustaštvo” neprestano zaziva, komunistički totalitarizam ostaje uglavnom izvan fokusa, iako je Europa jasno osudila fašizam, nacizam i komunizam kao jednako zločinačke sustave. Ta selektivnost otkriva da cilj nije suočavanje s prošlošću, nego održavanje ideološkog narativa.
U Hrvatskoj danas ne postoji realna prijetnja ustaštva. Postoji, međutim, stalna proizvodnja optužbi za ustaštvo, koja služi kao političko oružje, sredstvo pritiska i način delegitimiranja Domovinskog rata i nacionalnog identiteta.
Što je manje stvarnog ustaštva – to ga se glasnije priziva. Ne zato što prijeti, nego zato što je korisno.
Izvor:Portal dnevnih novosti
Autor: Dražen Šemovčan Šeki/Foto: privatni album
