BITKA ZA NOVI FARKAŠIĆ

Dana 26. rujna 1991. dio pripadnika 1. pješačke bojne 2. A brigade ZNG kasnije prozvane 2. gardijska brigada Gromovi  pod zapovijedanjem Slavka Franca zauzima položaje u zaseoku Gorupići kod Nebojana na desnoj obali rijeke Kupe.Držanjem navedenih položaja, stvaraju se uvjeti za dovođenje pojačanja na tom mostobranu. Zapovjednik Operativne grupe za Sisak i Banovinu 5. listopada upućuje snage iz baze u Trsteniku i iz Pokupskog u selo Nebojan i Dumače u očuvanje sela koja su se nalazila na desnoj obali rijeke Kupe.

Pripadnici Crnih mambi na Banovini (kasna jesen, 1991.)

Prvi napad neprijatelja na selo Dumače zbio se 6. listopada 1991. iz pravca sela Gora preko Srednjih Mokrica. Poslije žestoke borbe s pripadnicima 3. pješačke satnije 1. pb 2, gbr Gromovi  koja je branila selo Dumače, neprijatelj se povukao. Tom prigodom neprijatelju su naneseni veliki gubitci u ljudstvu i tehnici. Toga dana smrtno je stradao gardist Milan Rapljenović. Neprijatelj je, ulazeći u napuštena sela Slana, Vratečko, Donje, Srednje i Gornje Mokrice, palio i pljačkao kuće, a topništvom granatirao položaje gardista. Pripadnici 2. “A” brigade ZNG topovima ZIS 76 mm uzvraćaju neprijatelju koji poziva svoje zrakoplovstvo u pomoć. U tom zrakoplovnom napadu pogiba više dragovoljaca koji nisu bili pripadnici 2. “A” brigade ZNG, a zapovjednik 1. pb 2. A brigade ZNG-e Željko Ćubela i nekoliko gardista biva ranjeno.

Pravo oružje protiv tenkova gardisti 1. pb dobili su tek dolaskom bliže Kupi. Ovdje su JNA i srpski pobunjenici raspolagali velikim brojem tenkova u kojima su bili pomiješani tenkovi T-55 s tenkovima M-84. O tom tenku, ponosu JNA, ispredane su čitave priče o neuništivosti. Taj je tenk doista izvanredan. Međutim, dobro usmjerena raketa osa razbila je njegov oklop.

Petar Bajan i domicilni branitelji na uništenom tenku M-84 u Novom Farkašiću (19. listopada 1991.)

Uništeni neprijateljski tenk M-84 (Novi Farkašić, 19. listopada 1991.)

Herojska borba za Novi Farkašić očiti je primjer da su odlučnost i srca hrvatskih branitelja bili snaga koja je nadjačala nadmoćniju vojnu tehniku okupatora. Velikosrpski pohod je krajem ljeta i početkom jeseni nastavljen na mjesta pokraj Kupe. Kako se na tom području očekivao napad neprijatelja, gardisti su samoinicijativno odlučili krenuti u izviđanje. Morali su otkriti neprijatelja jer je u nekoliko navrata napadao na Dumače. Prošli su Gornje, Srednje, Donje Mokrice i selo Međurače. U povratku su došli u Novi Farkašić. Selo je bilo prazno, a na trgovini je visjela jugoslavenska zastava. Vratili su se do Zapovjedništva i predložili zapovjedniku Miodragu Demi da uđu i ostanu u Novom Farkašiću. Prva pješačka satnija 1.pb 2. A brigade ZNG s nekoliko domaćih ljudi ulazi u Novi Farkašić gdje se razmješta po kućama. Poslije pada Viduševca, pridružila im se skupina svježih i iskusnih branitelja. Na kraju sela pripremali su nove položaje s novo iskopanim rovom preko ceste. U središtu sela gardisti su iskopali rovove natkrivene drvenim balvanima. Drugi dio posla, postavljanje protutenkovskih i protu pješačkih mina, obavili su profesionalno, premda tada neki gardisti nikad nisu ni vidjeli mine, a kamoli ih postavljali. Treba reći da je Dragutin Naglaš, zapovjednik pješačkog voda, bio gardist i borac kojeg je krasila hrabrost, poštenje i znanje kako zapovijedati i voditi ljude. Mine su ukopali i rasporedili kao u nekom ratnom filmu. Kasnije se pokazalo da je tehnika i taktika rasporeda minskog polja bila izvanredna. Postavljanje je bilo na šljunčanom putu i pored njega. Branitelji su se sjetili postaviti ispod mina daske kako ih tenk, zbog vlažne zemlje, ne bi ukopao u zemlju. Da se to dogodilo, mine se ne bi aktivirale.

Damir Strunjak i Franjo Velićan na utvrđivaju položaja u Novom Farkašiću (9. listopada 1991.)

Vlado Balić u rovu na obrambenom položaju s vjernim psom (Novi Farkašić, listopad 1991.)

Dana, 17. listopada 1991. godine neprijatelj je djelovao topništvom po selu. Pojedini gardisti prvi su se puta susreli s djelovanjem topništva i smrtonosnog oružja koje koristi Jugoslavensko zrakoplovstvo. Ljudstvo je sklonjeno po kućama i podrumima. Uzbuna je nastala tek kada su prestali pucati topovi. To je bio znak da će uslijediti pješački napad. Neprijateljske snage naišle su iz smjera Vratečkog te pomoćnim snagama od Donjih Mokrica. Toga dana Bojna je izvojevala do tada najveličanstveniju pobjedu. Zaustavljen je jaki pješačko-tenkovski napad podržan topništvom i zrakoplovstvom. Toga je dana u selu Dumače smrtno stradao Boris Crnković. Važno je istaknuti da su svi branitelji pružili žestok otpor. Pucalo se iz svog raspoloživog oružja, uglavnom po pješaštvu te se čekao nailazak tenkova. Na samom ulazu u selo, gardisti predvođeni Ninjom, Naglašem i Hrgom, uništavaju prvi tenk, a kada ga je drugi pokušao izvući, stradao je i on. Gardisti prvi puta uvode u borbu ručne raketne bacače 90 mm Osa koji su bili vrlo učinkoviti protiv tenkova. Pred večer toga dana, sa zapadne strane, u selo ulazi tenk M-84. Desnom je gusjenicom nagazio minu koja ga je oštetila. Njega su osom oštetili gardisti na čelu s Ivicom Mužićem. Tenk se nastavio kretati sve dok se nije zaglavio u blatu. Neprijateljski je tenk radio sve dok je imao nafte u rezervoaru. Oko pola noći se ugasio. Na dijelu napada, iz smjera Donjih Mokrica, naišli su pješaci pojačani tenkovima T-55. Prvi tenk stao je ispred mine, kao da je osjetio opasnost. Počeo je pucati na položaje domaćih ljudi. Pripadnici 1. pješačke satnije nisu htjeli otkriti položaj u nadi da će ipak krenuti dalje i nagaziti na minu. Kako nije imao nakanu krenuti, a nastavljao je pucati po položajima branitelja, tri su gardista istodobno zapucala po njemu. S tenka su doslovce letjeli komadi čelika. U ispomoć dolaze dva gardista iz Dumača (2.ps) te s tri pripadnika 1. satnije prilaze tenkovima s boka i nailaze na još tri tenka. Jedan izvlači drugog. Tu je bio i treći na kojeg su zapucali. On je, pogođen, pao pod most, a ovom koji je vukao, ugasio se motor. Neprijateljski vojnici su se izvukli, a tenkove su ostavili. Radost gardista bila je tim veća jer više nisu imali nikakvih protuoklopnih sredstava i streljiva. Konačno je napad neprijatelja bio slomljen, a Novi Farkašić prvoga dana obranjen.

Zarobljeni neprijateljski tenkovi T-55 (Novi Farkašić, 19. listopada 1991.)

 

Onesposobljeni neprijateljski tenkovi T-55 (Novi Farkašić, 19. listopada 1991.)

Pripadnici 1. pješačke satnije 1. pb 2.A brigade ZNG-e u veličanstvenoj pobjedi, s tri zarobljena tenka, nisu imali ni jednog smrtno stradalog suborca. Jedan je branitelj lakše ranjen. Pripadnika 1. pješačke satnije, zajedno s petnaestak domaćih mještana, bilo je tridesetak. U sredini sela bili su pripadnici Glinske bojne. Drugoga dana iz smjera Gline, kod groblja u Novom Farkašiću, neprijatelj je koncentrirao veliki broj tenkova, transportera, kamiona, razne druge vojne opreme i veliki broj ljudstva. Tu su pripremali novi napad. Gardisti su toga jutra pošli pogledati učinkovitost njihove obrane prethodnog dana. Gusta magla nalegla je na cijeli kraj. Podijelili su se u dvije grupe. Jedna je pošla s Petrom Bajanom, a druga s Miodragom Demom. Kada se magla naglo razišla, gardisti su otkrili golemu vojnu silu. Naišli su na neprijateljsko pješaštvo. Neki su doručkovali, drugi kopali rovove, a treći tek tumarali među tim silnim naoružanjem. Izdana je zapovijed. Neprijatelj je pozvan na predaju nakon čega je došlo do sukoba otvaranjem obostrane vatre. Toga dana, smrtno su stradali Mladen Dananić i Igor Andrijčić. Borba je relativno kratko trajala, a neprijatelj je bio prisiljen na povlačenje. Gardisti su se vratili u Novi Farkašić i 22. listopada krenuli dalje u čišćenje terena te oslobađanje okupiranih sela na Banovini.

Zapovjednik 1. bojne Crnih mambi Željko Ćubela i Željko Gunek pored izrešetanog raspela u Novom Farkašiću (listopad 1991.)

Zapovjednik 1. satnije Crnih mambi Miodrag Demo i Ivica Šafarić-Ninja

Na Banovini ima puno gradova i sela koja su dala svoj doprinos u Domovinskom ratu. No, ima jedno malo selo koje se može podičiti da je u listopadu 1991. godine  odigralo vrlo značajnu ulogu na ovim prostorima. Novi Farkašić dočekao je svoje branitelje i 17. listopada 1991. svjedočio o neravnopravnoj borbi napadača s više stotina dobro naoružanih neprijateljskih vojnika koji su u potpori imali tenkove, transportere, zrakoplovstvo i topništvo s jedne strane i hrabrih branitelja u obrani s druge strane. Selo je i svjedok kako se silna vojska raspada kao kula od karata jer je otpor branitelja organiziran, odlično vođen i pripremljen. U oslobađanju Novog Farkašića neprijatelj je imao goleme gubitke u ljudstvu i borbenoj tehnici (zarobljena su četiri tenka, motorna vozila i velika količina streljiva). Pokazala se uspješnost hrvatskih snaga u uništenju tenkova M 84, a ručni raketni bacač M-79 90 mm Osa pokazao se kao vrlo učinkovito protuoklopno oružje koje će se nešto kasnije naći na amblemu prve satnije, prve bojne 2. “A” brigade. Od toga dana pa do kraja Domovinskoga rata, neprijatelj više nije ovladao navedenim područjem, već se orijentirao na obranu i odmazdu po gradovima i selima na Banovini.

Pripadnici 1. pješačke satnije Crnih mambi Marijan Hencl i Josip Perić s domicilnim braniteljima (Novi Farkašić, 19. listopada 1991.)

Tijekom ratnih godina selo Novi Farkašić bilo je baza i oslonac u provedbi budućih akcija i završne operacije. U prosincu 1991. godine Novi Farkašić bio je mjestom svečane prisege 2. “A” brigade ZNG-e. Godine 1993. u njemu je bilo Izdvojeno zapovjedno mjesto 2. gardijske brigade. S mostobrana “Glinski džep”, u VRO „Oluja“ krenule su 2. gardijska brigada Gromovi i ostale postrojbe Zbornog područja Zagreb.

Zapovjednik Vinko Ukota na svečanoj prisezi u Novom Farkašiću, (prosinac 1991.)

U ovom malom selu ratne 1991. u teškim zimskim i ratnim uvjetima odzvanjale su riječi svečane prisege gardista, kratko čestitanje i povratak na teren kako bi drugi dio postrojbe mogao doći na to mjesto i pod hrvatskom zastavom prisegnuti domovini. Već se tada dalo naslutiti kako je ovo selo sudbinski vezano za 2. gardijsku brigadu. Selo Novi Farkašić na Banovini svjedok je pobjede Hrvatske vojske nad neprijateljem, što je na čast i ponos hrabrim žiteljima toga sela.