BITKA ZA VUKOVAR – TRI DANA U PAKLU RATA

Koliko znam ovo je prva knjiga koja opisuje preživljavanje civila koji su se zatekli u "paklu" bitke za Vukovar i koji su puna tri mjeseca živjeli u hladnim i vlažnim podrumima, bez struje, hrane i vode. U nastavku pročitajte "akciju" probijanja od prve linije do Vukovarske bolnice. Svi zainteresirani za ovu jedinstvenu knjigu javite se Damiru Plavšić porukom u messenger ili na email: strijelac55@gmail.com

Auto nema prozore na desnoj strani, vjetrobransko staklo je napuklo, a dugačke pukotine šire se od desne prema lijevoj strani. Auto je sav izgreben dubokim linijama kao da se provlačio kroz nekakvu metalnu ogradu. Gume su izlizane, ali još stabilno stoje na svojim mjestima, a na lijevoj strani auta

vidljivo je desetak nepravilnih rupa koje su napravili geleri minobacačke granate. Po izlasku iz kuće pozdravljamo ga klimanjem glave, osmijehom i rukom, a on odmah pogleda prema Franku i meni pa mirnim i tihim glasom kaže:

“Idemo momci, prestalo je granatiranje pa trebamo

iskoristiti njihovu stanku za doručak i probiti se do bolnice. “Prije će biti da im počinje marenda jer je već blizu deset sati.” govorim i pokušavam desnom rukom spustiti vozačev naslonjač kako bih sjeo u stražnji dio auta.

Vidjevši da mi ne ide, suborac se nasmiješi, blago me

odgurne i od drugog pokušaja, trzajući, uspijeva spustiti naslonjač svoga sjedala. Ulazim u auto i sjedam na hrpu suhih krpa zamrljanih krvlju i prljavštinom, a Franko obilazi auto te pokušava otvoriti vrata na suvozačevom mjestu. Suborac se opet nasmiješi, uspravi svoj naslonjač pa ode do Franka,

nogom udari u podnožje izvitoperenih vrata i kaže:

“Izvolite, sada možete otvoriti vrata.”

Franko prima bravu, otvora vrata ali sada bez problema, sjeda na svoje sjedalo, a suborac zatvora vrata i udari ih nogom u donji dio pa kaže: “Sada su zatvorena kako treba.”

Pozdravljamo se s očevima, a suborac sjeda na svoje

mjesto, zatvara i svoja vrata, pali automobil, polukružno ga okreće i onda punim gasom uz škripu guma napušta prostor ispred naše kuće. Gledam Franka kako se grčevito svojom neozlijeđenom rukom drži za rukohvat na vratima jer vozač divlja i punim gasom, kao na kakvom reliju, izbjegava mnoštvo rupa na cesti koje su izrovale granate na našem položaju. Izlazimo iz našeg naselja i pred nama se pruža duga ravna cesta, takozvane "Prvomajske ulice", koja je vodila od "Minimarketa" do "Drvene pijace" pa naš vozač još jače stišće po gasu.

Podižem koljena i njima stišćem vozačevo sjedalo, dok sam stražnjicu utisnuo u vlastito. Leđima sam se podupro u naslonjač, a s desnom rukom se držim za rub moga sjedala očekujući u najmanju ruku prevrtanje ili uletavanje u neku od stotina rupa na cesti.

Franko se u jednom trenutku naglo okreće prema meni pa kada me ugledao ovako stisnutog, razvukao je lice u veliki osmijeh, upitavši me:

“Plavi, znaš li ti zašto sam ja sjeo naprijed?”

Odgovaram mu da ne znam, a on odmah nastavlja: “Zato što auto nema stražnja vrata pa ako nas pokupi granata i zapali auto ili ako uletimo u neku rupetinu. ja mogu otvoriti vrata i izaći napolje, a ti ne možeš!” završio je i počeo se smijati duboko i od srca, a u smijanju mu se pridružuje i naš vozač koji i dalje divlja po cesti ne smanjujući brzinu ni sada kada se spuštamo niz strmu ulicu prema rijeci Vuki.

(1 Napomena: vozač je tako vozio jer je voziti automobil bilo opasno po život. Također, većini automobila su bile izbušene gume.)

Vozač se odjednom prestaje smijati, pogleda Franka i

ozbiljnim glasom kaže: “Franko, nemoj zafrkavati Plavoga. Ako nas pokupi granata, ni ti ne možeš izaći iz auta jer su tvoja vrata zabravljena udarcem moje noge i mogu se otvoriti samo izvana.” To kazavši, nasmijao se tako duboko da se jednom rukom pridržavao za trbuh, a drugom za volan kližući

lijevo-desno u punoj brzini, izbjegavajući rupe na cesti.

Franko se uozbiljio i šutke promatra apokaliptične prizore napola porušenih kuća koje nas okružuju, a vozač upravo skreće u ulicu koja vodi preko mosta na rijeci Vuki, zaustavlja auto dvjestotinjak metara ispred mosta, gasi motor i osluškuje gdje padaju granate, te opet pali motor, nekoliko ga puta isturira u leru, a onda velikom brzinom autom gotovo poleti preko mosta.

Kad smo prešli most, po njemu počinju pucati

trocijevcima s druge obale Dunava, iz Vojvodine, a kako smo zbog brze vožnje umakli trocijevcima, odmah započinju minobacačkim granatama pogađati prostor između mosta i tržnice u smjeru našeg kretanja. Vozač vozi punim gasom, a ja gledam kako iza nas uz cestu padaju granate i u zrak se dižu oblaci dima i prašine - a onda odjednom, već u sljedećem trenutku granate počinju padati stotinjak metara ispred nas. Vozač naglo usporava vožnju i skreće autom u sporednu ulicu, parkira ga iza jedne

katnice i gasi motor.

“Što je sada?” pitam vozača, a on mi odmah smirenim

glasom odgovara: “Plavi, vidjeli su nas s one strane Dunava kako prelazimo most pa su nas pokušali izbušiti trocijevcima, a kad su vidjeli da smo prošli, ispalili su nekoliko minobacačkih po njihovoj

procjeni gdje bi auto mogao biti u tome trenutku, a sada nastavljaju tući dužinom ceste prema bolnici pa smo stali dok ne prestanu.”

Čujemo kako se detonacije udaljavaju od nas i idu prema bolnici, a onda vozač nestrpljivo pali automobil i polaganom vožnjom vozi prema dvorcu grofa Elza, gdje opet dodaje gas, tako da za nekoliko minuta stižemo u krug Vukovarske bolnice.

Kako prolazimo kroz bolničku kapiju, vidimo eksplozije

granata po bolničkoj zgradi, ali to našeg vozača ne sputava da dobrim manevrima doveze auto do ulaza u hitnu službu koja se nalazi ispred podrumskog dijela bolnice. Vozač naglo koči i auto se zaustavlja uza zid bolnice desetak metara iza ulaza, a onda hitro iskače iz auta, podiže naslonjač svoga sjedala da ja mogu izaći, trči oko auta, nogom nekoliko puta udara u

podnožje Frankovih vrata da se otvore, a onda svi zajedno trkom ulazimo u zaklon, iza nekoliko redova naslaganih bijelih vreća ispunjenim pijeskom postavljenih ispred ulaza u podrum bolnice.

Polako se probijamo hodnikom zakrčenim ljudima koji

zamotanih glava i drugih dijelova tijela, s bijelim gipsevima na rukama i nogama iz kojih vire fiksatori, zagrnuti raznobojnim bolničkim ogrtačima, stoje naslonjeni o svoje štake ili na zid i puše cigarete. Zbog granatiranja bolnice ne mogu izaći na zrak ispred ulaza pa stoje ovdje pokušavajući uvlačenjem duhanskog dima duboko u pluća zadovoljiti tjelesnu potrebu za nikotinom i tako se barem malo opustiti

da lakše mogu izdržati u ovoj sumornoj atmosferi i olakšati si bolove.

Jučer, 16. listopada, poginula su naša dva zapovjednika i heroja, Blago Zadro i Alfred Hill, pa se tuga zbog ove strašne tragedije vidi na licima i ranjenika i bolničkog osoblja.

Polako se probijamo kroz ovu masu napaćenih ljudi,

saplićući se o bolesničke štake kojima se ranjenici podupiru o betonski pod, a onda iza leđa začujemo tutnjavu kao da se velikom brzinom približava automobil koji je udario u nekakvo metalno bure, poslije čega se uz zveket, udarce i škripu kočnica zaustavlja ispred samog ulaza.

U istom trenutku nekoliko bolničara istrčava iz jedne od prostorija na kraju ovoga prolaza, a posljednji trčeći gura kolica. Čujemo jaukanje i viku. Ljudi koji su stajali uza zid i pušili sada ubrzano ulaze u središnji dio podruma bolnice i oslobađaju hodnik pa i nas ta masa poput vode nosi u dio podruma u kojem su uza zidove poredani bolnički kreveti na kojima leže ranjenici…