Božidar Ćuk – posljednji zatvorenik Golog otoka: 'Bio sam broj 7294, bez ljudskih prava'

U vrijeme kad bivši Titovi partizani i komunisti slave 80. godina od završetka Drugog svjetskog rata, malo se tko od njih sjeća jednog od najgorih logora u Europi – Golog otoka. Tamo su, među ostalim,  zatvarali, mučili i ubijali i istaknute svoje drugove i drugarice, odnosno sve one koji se nisu slagali s tadašnjom vlašću i politikom.

Ovaj logor zatvoren je tek krajem 1988.

Još nitko o njemu nije snimio igrani film, a niti djeca u školi ne uče o onome što se tamo događalo. Međutim, postoje svjedoci, ali njih se gotovo i ne pita niti zove u razne tv i slične emisije.

O teroru i zločinima ovog logora dosad je objavljeno i više knjiga, u kojima autori čak i imenom i prezimenom otkrivaju one koji su tamo „preodgajali“ zatvorenike.

Još do danas ni jednom od njih nije pala vlas s glave, odnosno nitko od njih nikada nije sjeo ni na optuženičku klupu, a kamoli da je kažnjen.

Da komedija bude veća pojedine od njih bivši zatvorenici susreću i u državnim službama, ili ih se može vidjeti kako i danas uživaju u luksuznim stanovima i kućama koje su dobili od Tita i partije za odlično odrađen posao u ovom zloglasnom logoru. Ako u tim kućama ne žive oni, žive njihova djeca!

Ovih dana, posjetili smo Božidara Ćuka (rođen 1962.) u Krašiću. Vjerojatno vam to ime ništa ne govori, a razlog posjete je bio taj što će moja malenkost i Zvonimir Trusić relativno brzo objaviti drugo, prošireno izdanje potresne  autobiografske knjige „S križem kroz pakao“ ovog čovjeka i mučenika, koji je bio – posljednji zatvorenik Golog otoka!

Prvo izdanje ove knjige, koja je u rekordnom roku rasprodana, objavio je sisački biskup  Vlado Košić, koji je rekao da je knjiga  „osobno svjedočanstvo borca za slobodu i čovjeka  koji nije mogao trpjeti teror“ te da se „u njoj ogleda sva tragedija našega naroda koji je bio podčinjen od onih koji su u tom istom Krašiću, rodnom mjestu autora, zatvorili i bl. Alojzija Stepinca i mučili ga“.

• Nikada se  ja, baš kao ni cijela moja obitelj, nismo slagati s Titovom Jugoslavijom, koju s pravom nazivaju „tamnicom naroda“. Znam, sad će netko reći kako u ono vrijeme nije bilo sve tako crno, ali za nas koji smo se još kao mladići borili protiv Jugoslavije ona je uistinu bila zlo, što se na kraju i pokazao početkom devedeseti godina prošlog stoljeća, kad je nestala, ali nažalost i u krvi brojnih Hrvata. I sam sam, od prvih dana, sudionik hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, pa i te kako dobro znam što govorim – kazao je Božidar, koji se istinski raduje novom izdanju svoje (rasprodane) knjige, zbog koje još i danas prima prijetnje.

Ovaj čovjek, tada mladić, osuđen je na pet i pol godina zatvora, od čega je godinu i četiri mjeseca proveo u samici. Prošao je najgore torture, prvo u zagrebačkim zatvorima, a potom na Golom otoku. Njegov najveći grijeh bio je što je na zidu napisao „Živjela Hrvatska“, dok se danas ne ide ni na prekršajni sud ako napišete „Živio drug Tito“ ili „Živjela Jugoslavija“. Nu, u ono vrijeme mnogi su i za pjevanje hrvatskih pjesama, viceva i sličnih stvari završavali u najokrutnijim Titovim logorima…

• Zbog tog grafita, uz ostalo, proglasili su me „državnim neprijateljem“, ali ne samo mene već i cijelu moju obitelj i poznanike. Svima su uzeli putovnice, nitko nije mogao dobiti zaposlenje. U tamošnjem logoru susreo sam i hrvatske intelektualce, koji su bili kažnjavani i zbog pjesama o Hrvatskoj koje su pisali pod pseudonimom: Preodgajali su nas palicama, teškim radom, glađu i prijetnjama. Tu i tamo znam sresti nekog od „odgajatelja“ iz  Golog otoka, od kojih se tražilo da znaju samo dvije stvari: tuči i brojati zatvorenike. Kad me vide okreću glavu ili gledaju negdje daleko. Ali, nemaju srama niti se ikoga boje. A ja sam se neprestano molio Bogu  da mi podari da sve to izdržim i da ostanem normalan – veli Božidar, koji danas ima svoj obrt („Soboslikar“) i živi u sretnoj obitelji.

Božidar Ćuk sa svojom obitelj

Sjećajući se godina provedenim u ovom komunističkom logoru rekao je da tamo ako si želio opstati onda si morao postati vuk, a ne ovca, jer bi te uništili.

• U jutarnjem postrojavanju dobio sam i svoj zatvorski broj.  Nama petorici čitana je zapovijed koja je glasila: „Odsada ste broj, odazivate se na broj kod prebrojavanja. Nemate nikakvih ljudskih prava!“ Moj broj je bio 7294. Kad bi bio pročitan, trebao sam izgovoriti: „Ja!“, te dodao da je radio u metalskom pogonu, gdje se nagledao svašta: od samoozljeđivanja, odsijecanja šake, rezanja vena, samo da ne bi radili. Zbog jednog udarca  palicom po leđima zatvorenik je pristupio  „štanc“ mašini  koja reže lim, stavio lijevu šaku te krenuo prema stražaru vičući: „Evo ti moje ruke pa neka ti ona radi, ja sigurno neću!“. Stražar se toliko uplašio da je počeo bježati, a zatvorenik je psujući trčao za njim…Svega je bilo, a novo izdanje moje knjige bit će samo još jedan podsjetnik – da se ne zaboravi – čuli smo od Božidara Ćuka, koji još i danas sanja dane i godine provedene u ovom Titovom logoru.

Mladen Pavković