Braća Sekić: Boli tuga zbog dva brata, još više boli zaborav...

Nakon što je obitelj dobila pouzdane informacije i o Draginoj pogibiji, te o tome izvijestila nadležne, Ivo Sekić, otac Ive i Drage Sekića primio je pismo tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška kako se, jer su mu već poginula dva sina, njihov treći sin, Josip Sekić, pred vojno-redarstvenu akciju "Oluja" -  demobilizira.

Davne 1965. godine, u potrazi za poslom i boljim životom, Anđa rođ. Ribić i Ivo Sekić, s četvero djece doselili su iz Gornjih Pećina, općina Novi Travnik, Bosna i Hercegovina, u Vukovar, nastanivši se u naselja Mitnica, u dijelu poznatom kao Čvorkovac.

Treći od četvero njihove djece bio je Ivo Sekić, rođen 23. rujna 1959. godine u Gornjim Pećinama, a koji je nakon preseljenja, upravo u Vukovaru krenuo u prvi razred Osnovne škole Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar. Nakon osnovne škole Ivica, kako je obitelj zvala Ivu koji je po ocu dobio ime, a da bi ga razlikovali od njega, upisuje zanat te postaje vrstan limar koji će osim posla u osječkom poduzeću u kojemu je radio kao terenski radnik otkako je odslužio vojni rok u bivšoj JNA u Nišu, sve do početka ratnih zbivanja, raditi i privatno, pa će se brojni susjedi i poznanici prisjetiti kako im je oluke na kućama postavio upravo on. 

Nakon preseljenja u Vukovar, Anđa Sekić rađa još troje djece, a prvi među njima je bio Drago, rođen 15. srpnja 1965. I Drago Sekić pohađat će  OŠ Vladimir Nazor, a nakon završenog školovanja za obućara, zapošljava se u Tvornici gume i obuće Borovo. Dragu Sekića obitelj će opisati kao mladića iznimno privrženog obitelji koji je  roditeljima  puno pomagao, a koji je nakon redovnog radnog vremena, želeći si priuštiti više, radio i privatno kod gradskog obućara. 

Godine 1971. obitelj Sekić zadesit će prva tragedija. Ante, četvrti od sedmero djece Sekića, nesretnim slučajem upast će u bunar, pri čemu će izgubiti život. Da je to tek prvi od tri sina koja će za života izgubiti, Anđa i Ivo Sekić nisu slutili.

Odmah po naznakama ratnih događanja, Ivo Sekić priključuje se organiziranim stražama, a već 15. lipnja 1991. prijavljuje se u Zbor narodne garde, u 4. bojnu 3. brigade koja se osnivala na Opatovcu. Već nakon kraće obuke sudjeluje u borbenim akcijama 4. srpnja u Borovu naselju, pri čemu je odbijen prvi napad neprijateljske pješadije iz smjera Borova sela. Nakon desetak dana, Ivo dobiva ratni raspored na silosu, potom s pripadnicima svoje postrojbe sudjeluje u odbijanju napada 25. kolovoza na Borovskoj cesti i 14. rujna na Trpinjskoj. 

Ivan Anđelić Doktor, jedan od Ivinih zapovjednika prisjetit će se kako je, budući da je u svim tim napadima sudjelovala i JNA koja je nemilosrdno i nehumano s četnicima i dragovoljcima u napade upućivala i ročne vojnike, Ivo bio u strahu da ne bi pucao i u vlastitog brata, Josipa, koji je u ožujku poslan na odsluženje vojnog roka u Niš.

Da njegovi strahovi nisu bili bezrazložni, potvrdit će i izjave Josipa Sekića koji je nekoliko mjeseci kasnije preko Bosne i Hercegovine uspio pobjeći u Zagreb, gdje se priključio Hrvatskoj vojsci: "Nakon svega što su mi govorili, mjesecima se nisam usudio jesti ono što su nam kuhali, jeo sam isključivo konzerviranu hranu, u strahu da će me otrovati. Rekli su mi kako je cijela moja obitelj pobijena i ja sam se bojao onoga što su meni spremali".

Dana 3. listopada 1991. Ivo Sekić i dragovoljac iz Osijeka poznat pod nadimkom Rambo, vozeći kamiončić s trocijevcem kojega su prevozili s položaja na položaj, tijekom granatiranja Borova naselja smrtno su stradali. 

Jedan od svjedoka događaja Miroslav Šušljik – Žuti, ispričat će: "Moj suborac Ivica Mikola i ja vraćali smo se s Doma tehnike kada je počelo granatiranje. Bilo je strašno, jedva smo se uspjeli skloniti između dvije zgrade u neposrednoj blizini Dječjeg vrtića u Borovu naselju. Vidjeli smo mali kamion s trocijevcem za koji smo znali da ga Rambo vozi  kako juri cestom dok su oko njega eksplodirale  granate. Nedaleko od ulaza u vrtić, jedna od njih je direktno pogodila u kabinu, a kamion se istog trenutka pretvorio u buktinju".

Jelica Mikšić, najmlađa kći u obitelji Sekić, Ivina i Dragina sestra, s tugom će ispričati: "Budući da smo imali bunar, dolazili su nam brojni susjedi po vodu. Jedan od njih me je pitao jesam li čula da je Drago ranjen. Moj suprug i ja smo odmah odjurili u bolnicu kako bismo ga vidjeli, bilo je to negdje 6. ili 7. listopada. Čekala sam ispred ulaza dok je suprug otišao pregledati popis ranjenika. Izašao je blijed i rekao mi kako Drago nije ranjen, ali je tri dana prije poginuo naš Ivo. Odmah smo odjurili u sklonište u Nazorovoj školi, gdje su nam bili smješteni roditelji. I onda se dogodila nevjerojatna koincidencija, upravo kada smo mi stigli, na dvorištu škole netko je roditeljima priopćio da je Ivo poginuo. U tom trenutku, na motoriću, s jednim suborcem, dolazi i Drago. Sjećam se, široko se nasmijao, sretan što nas vidi tako okupljene. Pitala sam ga zar on ne zna da je Ivo poginuo. Osmijeh mu se zaledio na licu, bio je potpuno šokiran i samo se okrenuo i otišao. Nikada ga više nisam vidjela".

Posljednja osoba od koje je Jelica Mikšić dobila informaciju o položaju na kojem je bio Drago, bila je od njegovoga suborca Pavla Vukasa: "Mislim kako sam ga posljednji put vidio u drugoj polovini  listopada, bili smo na položaju na vrhu Ulice tri ruže, otprilike preko puta Zelene ulice sa suprotne strane. Čak smo jedno vrijeme zajedno držali stražu, sjećam se, uvijek je na glavi nosio nekakvu kacigu. Međutim, tih dana se toliko toga događalo, ulice su padale, položaj se pomjerao, razbacivali su nas na sve strane, Dragu sam izgubio iz vida i ne znam što se s njim dalje događalo, posebno nakon što sam i sam ranjen 27. listopada".

Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, a ulazak JNA, četnika i paravojnih srpskih snaga u centar grada neminovan, prema iskazima svjedoka, Drago Sekić odlučuje kako se neće predati. U noći 17. studenoga 1991. Drago je, u grupi od ukupno 222 branitelja i civila krenuo u posljednji, očajnički proboj iz Vukovara. Nakon što se polazna grupa u skrivanju i mučnom hodanju izbjegavajući minska polja u mraku prethodno već razdvojila na manje skupine od kojih su neke teško stradale otkrivene ili izdane u poljima, drugi dan proboja Drago je smrtno stradao. Prema iskazu svjedoka koji nije ni sam siguran što se dogodilo, je li pala granata ili je eksplodirala mina, Drago i još jedan branitelj teško su ranjeni. Previjala su ih dva brata koja su kasnije zarobljena, a nakon izlaska iz srpskih koncentracijskih logora, jedan od njih je Draginoj obitelji ispričao kako mu je Drago uslijed ozljeda preminuo na rukama i oni su ga bili prinuđeni tamo ostaviti. 

Godine 1998., nakon mirne reintegracije, posmrtni ostaci Ive Sekića ekshumirani su iz masovne grobnice na Novom groblju Dubrava, te pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. 

Prema dostupnim podacima, posmrtni ostaci Drage Sekića ekshumirani su 16. veljače 1998. na području između Marinaca i Nuštra, u blizini farme Henrikovci, a identificirani DNA metodom 9. svibnja 2002. godine, nakon čega su pokopani uz Ivine, u istome grobu, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. 

Jelica Mikšić, prisjetit će se: "Na prvoj identifikaciji, otac je odbio potpisati bez DNA metode da su to Dragini posmrtni ostaci, iako je majka bila sigurna. Naime, kako je u Vukovaru postajalo hladno, Drago je u jednoj kući pronašao zelenu vojnu jaknu koju je obukao i u njoj dolazio vidjeti naše roditelje. Majka ju je zapamtila, posebno iz razloga jer su se ljudi šalili zbog te jakne kako im dolazi tenkista. Kada je ugledala tu jaknu ispod stola u papirnatoj vrećici, mama ju je izvukla van i počela zapomagati – 'Ovo je Dragino, ovo je Dragino!' – jedva su joj jaknu oteli iz ruku. Međutim, nakon pozitivne DNA više nije bilo nikakve sumnje da je to moj brat, ali tata to više nije dočekao. Ipak, umro je u nadi. A ja… Nema dana da se ne sjetim moja dva brata, ali se bojim da ih svi drugi ne zaborave… To tako boli…". 

Kada je poginuo pri obrani Domovine i svoga grada, Ivo Sekić, sin i brat, imao je trideset i jednu godinu.

Kada je poginuo pri pokušaju proboja iz grada kojega je do sloma obrane branio, Drago Sekić, sin i brat, imao je dvadeset i šest godina.

Ivo i Drago, nismo vas zaboravili.

Nakon što je obitelj dobila pouzdane informacije i o Draginoj pogibiji, te o tome izvijestila nadležne, Ivo Sekić, otac Ive i Drage Sekića primio je pismo tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška kako se, jer su mu već poginula dva sina, njihov treći sin, Josip Sekić, pred vojno-redarstvenu akciju "Oluja" -  demobilizira.