Bronca bez bine: Kako je Zagreb otkazao vlastiti ponos

Kad se hrvatski sportaši vrate kući s medaljom, jedno je uvijek bilo sigurno: doček. Ne protokolarni, ne sterilni, nego onaj narodni – s pjesmom, emocijom i zajedništvom. Ovaj put to se nije dogodilo. Ne zato što rukometaši to nisu zaslužili, nego zato što je politika odlučila biti važnija od sporta.

Odluka Tomislava Tomaševića i gradske vlasti da se otkaže doček hrvatskim rukometašima nakon osvajanja bronce na Europskom prvenstvu ostat će zapisana kao primjer kako se ideologija gura ispred zdravog razuma. Grad koji se voli hvaliti inkluzivnošću i tolerancijom pokazao je da tolerancija ima vrlo precizne granice – one koje određuje gradska uprava.

Razlog? Igrači su izrazili želju da na dočeku pjeva Marko Perković Thompson. Ne politički govor, ne stranački skup, nego pjesma. Njihova pjesma. Pjesma koja se pjeva po svlačionicama, autobusima, avionima i trgovima. Pjesma „Ako ne znaš što je bilo“ danas se izvodi posvuda – osim ondje gdje bi trebala biti prirodna: na dočeku hrvatskih sportaša u glavnom gradu Hrvatske.

Jadna smo mi država koja vlastitom pjevaču brani nastup pred vlastitim sportašima. Jadna smo mi država u kojoj ispada da je Thompson državni neprijatelj broj jedan. I još jadnija kad se to radi pod krinkom „obrane ustavnih vrijednosti“, kao da nekoliko minuta pjesme briše Ustav, a ne donosi radost ljudima koji su Hrvatsku opet učinili ponosnom.

Posebno je licemjerno pozivanje na to da je Grad Zagreb već „dogovorio program“ bez Thompsona. Od kada se dočeci medalja organiziraju po volji gradskih činovnika, a ne onih koje se dočekuje? Od kada gradonačelnik odlučuje što sportaši smiju slušati dok slave najveći uspjeh svoje karijere?

Da stvar bude gora, ista ta pjesma bila je zabranjena i na samom prvenstvu. Dakle, zabranjena vani – i zabranjena kod kuće. Gdje je onda razlika? Gdje je suverenitet o kojem se toliko govori? Ili on vrijedi samo kad se uklapa u svjetonazor gradske vlasti?

Grad koji je trebao biti domaćin zajedništva pretvorio se u cenzora. Zagreb je ovim potezom pokazao da nije glavni grad svih Hrvata, nego poligon za ideološko discipliniranje. Rukometaši su tražili pjevača – Grad im je ponudio lekciju. Oni su htjeli slavlje – dobili su zabranu.

A argument da bi netko „nekontrolirano“ uzvikivao ono što se ne smije? To je već otvoreno vrijeđanje i sportaša i građana. Kao da deseci tisuća ljudi koji bi došli na Trg bana Jelačića ne znaju gdje su i što slave. Kao da je narod problem koji treba nadzirati, a ne snaga koju treba poštovati.

Na kraju, rukometaši su odlučili – bez Thompsona nema dočeka. I bili su u pravu. Jer doček bez emocije nije doček, nego priredba. A bronca s europskog prvenstva nije prigoda za gradski PR, nego trenutak nacionalnog ponosa.

Kad sport ujedinjuje, političari bi trebali stati sa strane. Ovdje se dogodilo suprotno: gradonačelnik je odlučio biti glavna zvijezda i – uspio je. Ali ne kao državnik, nego kao simbol podjele.

Medalje naših rukometaša to neće potamniti. Ali sramota zbog otkazanog dočeka ostat će. I pamtit će se – kao trenutak kad je Zagreb okrenuo leđa vlastitim herojima, jer izvođač i pjesma nisu bili po ukusu ideološke vlasti.

Autor: Kristijan Fereža