D. Borovčak: Govor povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima
Govor u Lepoj Bukvi
u povodu Europskoga dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima
utorak, 23. kolovoza 2022.
Poštovani predstavnici državnih i lokalnih vlasti,
poštovani hodočasnici,
Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno je osudila teška kršenja ljudskih prava koja su od 1945. do 1990. počinili totalitarni komunistički režimi te je izrazila suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Slijedom Rezolucije Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008. godine, Europski parlament je 19. rujna 2019. godine donio dodatnu Rezoluciju o važnosti europskoga sjećanja za budućnost Europe. Današnji spomendan potječe od Praške deklaracije o zločinima komunizma, povezano uz pakt Hitlera i Staljina. Naime, 23. kolovoza 1939. u Moskvi je potpisan Njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju (Sporazum Molotov-Ribbentrop). To je javni sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi. U slobodnom svijetu na taj su se dan prije organizirali prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta s prikrivenim zločinima. Tim se slijedom Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima ozakonio i u Hrvatskoj i obilježava se na današnji dan 23. kolovoza.
Parlamentarna skupština Vijeća Europe u tom duhu pozvala je sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno odmaknu od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude. Takve stranke postoje i kod nas, čak i u Hrvatskom saboru, i nitko ih ne proziva i ne poziva na jasnu osudu bivšega Titova jugokomunističkoga režima. Dapače, one i danas podržavaju i potiču radikalnu komunističku ideologiju i kriju se iza blasfemije lažnoga „antifašizma“. One su potaknule to da su se petokrake (svih boja) naglo razmnožile, posvuda oko nas, a hrvatski se grbovi povijesno neznanstveno, ali zato ideološko komunistički, diskvalificiraju. Mnoge su zemlje jasno osudile obilježja i službe te lustrirale sljednike komunizama, primjerice Mađarska, Poljska, Češka, Slovačka…, a je li to učinila i Hrvatska, prosudite sami. Mi na ovakvim mjestima smatramo da je Hrvatska daleko od odmaka od zločina totalitarnoga komunističkoga režima.
Hrvatska je prekrivena masovnim grobnicama koje su nam ostavili Titovi komunisti. Uglavnom zbog osvete nad zarobljenicima, razvojačenima, civilima, nad onima koji su željeli samostalnu hrvatsku državu. Progonili su sve koji nisu bili za Titovu Jugoslaviju, presuđivali su im bez suda metkom ili sjekirom u zatiljak, ili poslije na montiranim procesima sudili na smrt ili dugogodišnje robije, uspostavili su gulag Goli otok, napunili su robijašnice Lepoglavu, Staru Gradišku, Zenicu, Srijemsku Mitrovicu…, i taj je njihov zločinački progon trajao od 1945. do 1990. U smislu nepriznavanja tih činjenica traje još i danas. Ako na taj dan 23. kolovoza u medijima i čujete nešto o obilježavanju EU-dana sjećanja, uglavnom se prešućuju zločinci i veličine genocidnih pokolja Hrvata poslije svršetka Drugoga svjetskoga rata. O ideologiji koja je to osmislila i brutalno provodila, iako svaki zločin ima svoga idejnoga vođu zločinca, suradnike i zločince počinitelje, također se rijetko čuje. A utvrđeno je da je komunizam od svih totalitarnih režima ostavio za sobom apsolutno najveći broj žrtava, kako u svijetu tako i u hrvatskom narodu. Gubitak hrvatskoga naroda, prema popisu pučanstva iz 1931. i 1948., u razdoblju prije i poslije Drugoga svjetskoga rata, iznosi 1,459.040 osoba. Gotovo polovina današnjega stanovništva u Republici Hrvatskoj. Za takvo istrebljivanje jednoga naroda prava je riječ genocid, a na Međunarodnom sudu takvo se djelovanje zove udruženi zločinački pothvat.
Upravo takav udruženi zločinački pothvat poslije završetka Drugoga svjetskoga rata odvijao se ovdje, na ovom mjestu gdje mi danas stojimo. Ovo je mjesto natopljeno krvlju.
Iz ove jame IV.D izvađen je 91 ljudski ostatak, iz živoga blata, jer je jama na samom toku vododerine. Nad tom jamom serijski je ubijeno 20 svećenika i bogoslova. Udarac, klekni, „majku ti tvoju…“, i metak u zatiljak. To je bila, kao, lakša smrt. Ostali zarobljenici dobili su šumarskom sjekirom u zatiljak, pa uglavnom i nisu bili posve mrtvi, poluživi su punili jamu. Nije bilo suda, optužbe, obrane, ni odvjetnika, ni žalbi. Nema o tome sudskih spisa ni dokumenata. Nema ni montiranih sudskih presuda. Jednostavno, masovne egzekucije bez milosti. Znamo da se egzekucija svećenika dogodila u noći 4./5. lipnja 1945. u ovom šumskom jarku. Blato, mrak, tama, zarobljenici vezani žicom, stražari uokolo, psovke ubojica, hitci, udarci, krici i jauci žrtava… Bila je to klaonica bez milosti. Nisu nađeni dokumenti žrtava, ne znamo im imena ni prezimena, osim imena svećenika koji su popisani u krapinskom samostanu još prije smrti. Jamu sa svećenicima pokazao je partizanski pokajnik Mladen Šafranko i posvjedočio 1990. o okolnostima veličine zločina Franu Živičnjaku, nesuđenoj žrtvi. Živičnjak je zahvaljujući Šafranku izbjegao sudbinu stradalih. Fran Živičnjak obilazio je početkom 1990. tadašnji Sabor i Vladu, molio, tražio da se jame otkopaju. Prvotno, nije bilo sluha. Na Kaptolu je ispričao da zna gdje se nalaze poubijani svećenici. Kardinal Franjo Kuharić se odazvao i na ovom mjestu 9. lipnja 1991. služio je prvu svetu misu za sve žrtve Maceljske šume. Godinu dana poslije toga jame su otkopane i Živičnjakovo se svjedočanstvo potvrdilo.
Zločinac Tito bio je najmanje tri puta ovdje. Dolazio je u lov, ali i da se uvjeri kako je sve pod dobrim nadzorom. Dolazio je i njegov najbliži suradnik, Stevo Krajačić, tadašnji šef Ozne i šef lokalnom šefu Ozne za Krapinu, Stjepanu Hršaku, koji je rukovodio egzekucijama. A i osobno je poubijao svećenike. Nema slučajnosti, trebalo se u kasnijim godinama uvjeriti je li sve dobro čuvano i prikriveno. Lokalno stanovništvo i neki svjedoci događaja živjeli su ovdje u totalnom strahu, trpjeli i šutjeli. Otvoreno se prijetilo, a neki su stanovnici ovoga kraja nestali preko noći. Danas sve to mlađem naraštaju izgleda kao znanstvena fantastika i nemoguća priča.
Ovo je tlo natopljeno krvlju. Ovo je mjesto sveto. Oni objekti tamo na ulazu, Freudenreichova kuća, to je bio logistički centar zločinaca. Poslije 1945. kuća je prozvana Titovo lovište. Tko je ovdje bio prije godinu dana, vjerujem da pamti taj dio i objekte zarasle u raslinje, džunglu paprati i akacija. Sada to izgleda malo drukčije. Čistili smo i melioraciju kanala i zemljišta platili privatnim donacijama. Za to se pobrinula Zaklada Predziđe kršćanstva, idejno začeta već prije, a lani službeno osnovana. Zaklada je odnedavno u posjedu objekata i parcele također zahvaljujući donaciji. Namjera nam je da se ovo mjesto više ne zapusti, da se dostojno uređuje i održava. U tom smislu svaka je pomoć dobro došla, od svih razina državnih i lokalnih vlasti, i Crkve, i pojedinaca. Molimo i spremni smo za dobronamjernu suradnju, u ime istine, kako bi Lepa Bukva postala mjesto pijeteta, molitve i kontemplacije hodočasnika. Vodimo se riječima kardinala Alojzija Stepinca, koji je na komunističkom sudu 6. listopada 1946. uskliknuo:
„Vi ste učinili fatalnu pogrešku, što ste pobili svećenike. Narod vam to nikada ne će zaboraviti.“
Mi koji smo danas ovdje, i neki koji nisu a daju nam podršku, predstavljamo taj dio naroda koji to ne zaboravlja. Budimo zato ponosni.
Želimo također u interesu istine, kao katolički laici i vjernici, ponovno potaknuti Hrvatsku biskupsku konferenciju da se pokrene postupak za proglašenje maceljskih mučenika. Tim više što je tadašnji gvardijan u Franjevačkom samostanu u Krapini fra Ostijan Ostrognaj vjerodostojno opisao odvođenje u smrt 21 svećenika i bogoslova te zapisao u samostanskoj kronici: „XXI. veri martyres pro fide et patria“ te tako jasno označio mučeništvo za vjeru i domovinu! Smatramo da nam za početak ne treba bolje i vjerodostojnije svjedočanstvo iz vremena smaknuća svećenika kao poticaj za odluku o pokretanju postupka za proglašenje maceljskih mučenika.
Konačno, Udruga Macelj 1945. već se prije više godina založila za zakon o spomen-području Macelj. Zaklada Predziđe kršćanstva to podržava. Idejni prijedlog zakona stoji u ladicama hrvatskih vlasti već nekoliko godina. Konačno je vrijeme da se taj zakon čita i pokrene u Vladi i Saboru. Grobnica u Maclju sadrži 1247 ljudskih ostataka, nema drugoga većega žrtvoslovnoga mjesta i svjedočanstva o komunističkim zločinima u Hrvatskoj. Apeliramo, budimo suglasni, pokrenimo donošenje zakona o spomen-području Macelj. Ove žrtve Maceljske šume to zaslužuju.
