Da je živ, Robert Zadro danas bi napunio 50 godina

Na današnji dan 1969. godine rođen je Robert Zadro, junak Domovinskog rata i sin pokojnog generala i zapovjednika obrane Borova Naselja, Blage Zadre.

Robert Zadro rođen je 17. listopada 1969. godine u Vukovaru, kao od prvi od tri sina Blage i Kate Zadro, rođene Soldo. Osnovnu školu pohađao je kao i njegova braća Tomislav i Josip, u Borovu naselju, tadašnja OŠ Bratstvo i jedinstvo, a koja danas nosi ime po njihovom ocu - Blago Zadro. U Borovu naselju, u COUO "Edvard Kardelj", danas Tehnička škola Nikola Tesla, završio je i srednju elektrotehničku školu, a potom odlazi na odsluženje vojnog roka u tadašnju JNA, prvo u Banju Luku, BiH, a potom u Prištinu, Kosovo. Prijatelji iz djetinjstva opisat će Robu, kako su ga zvali, kao dragog i dobro odgojenog mladića koji je trenirao gimnastiku i neko vrijeme karate, privrženoga obitelji i nacionalno jasno opredijeljenog.

Nakon objavljivanja natječaja 21. srpnja 1990. godine, prijavljuje se na tečaj za Prvog hrvatskog redarstvenika, te kao pripadnik te postrojbe sudjeluje u suzbijanju pobune dijela srpskog stanovništva na Banovini i svim drugim pred njih postavljenim zadaćama, sve do 7. rujna 1990. godine, kada je s 88 pripadnika PHR koji su činili jezgro ustrojavanja te novoosnovane jedinice, prešao u Antiterorističku jedinicu Lučko.
Na vlastiti zahtjev, a uz odobrenje nadređenih, u srpnju se vraća u Vukovar pomoći pri obrani Grada, te postaje zapovjednik mobilne postrojbe koja je po zapovijedi išla u sve dijelove Vukovara gdje su se vodile najteže borbe, danas široj javnosti poznate kao Turbo vod. Turbo vod brojao je 18 ljudi, u prosjeku godina mahom dvadesetogodišnjaka, od kojih ih je šest poginulo u borbama za Vukovar ili ubijeno nakon sloma obrane grada.

"Odgovoran, radišan, Blago u malom", reći će za Roberta suborac iz Turbo voda, Stipo Mlinarić.

Dana 16. listopada 1991. godine, dan prije Robertovog 22. rođendana, poginuo je njegov otac, zapovjednik obrane Borova naselja, Blago Zadro, kojemu je postumno dodijeljen čin generala. Stojeći uz očev odar, uplakanom mlađem bratu Tomislavu, rekao je: "Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kada sve ovo prođe".

I doista, za plakanje vremena nije bilo. Otpor sve malobrojnijih branitelja koji su u nedostatku municije i ljudstva polako gubili snagu, lomio se pred silom koja je danonoćno stezala obruč oko grada. Povukavši se u tvornicu Borovo, iako odlučan ostati do kraja, Robert se, po dolasku suborca, također pripadnika Turbo voda Nevenka Mauzera koji je na Trpinjskoj cesti upravo pobjegao sa strijeljanja, te izvijestio ljude u skloništu kako srbo-četnici uz prisustvo pripadnika JNA ubijaju zarobljene branitelje, ipak odlučuje na proboj iz opkoljenog grada. U noći 19./20. studenog, iza ponoći, Robert Zadro, Tomislav Jakovljević, Nevenko Mauzer i braća Biber, krenuli su iz tvornice prema tzv. žutim zgradama ili "bananama", kako su ih zvali Borovčani, gdje su se u jednoj od tih zgrada, na četvrtome katu, utvrdili do sljedeće noći.

Dana 20./21. studenog krenuli su prema Ličkoj ulici gdje su u jednoj od kuća ostali do navečer, skrivajući se od neprijatelja koji je krenuo u pretraživanje kuća i dvorišta. Oko 18 sati, već iscrpljeni, gladni i neispavani, odlučuju se na proboj preko Hercegovačke ulice, Orlovače, zaobišavši Lipovaču, te bršadinskom prugom 22. studenoga 1991. izbijaju u Nuštar, na neokupirani teritorij.

Po dolasku u Zagreb, nakon kratkotrajnog odmora, Robert Zadro sa suborcima odlazi u bazu Rakitje, gdje se dragovoljno prijavljuje za pomoć pri obrani Južnog bojišta.

Toga kobnoga 10. travnja 1992. godine, po zaprimljenoj zapovijedi, sa suborcima kreće iz Galečića, njih 17 u tri vozila, jednom kombiju i dva terenska vozila, pri čemu se Robert nalazio u vozilu u sredini, te ne znajući koliko je jugovojska potpomognuta četnicima daleko prodrla, u blizini sela Malovan, direktno vozilima izlaze pred tenkove i transportere koji na njih otvaraju vatru. Više od pola branitelja bilo je ili odmah mrtvo ili teško ranjeno, a Robert, također teško ranjen, uspijeva se izvući iz vozila. Na poziv ranjenog suborca Tomislava Jakovljevića, Nevenko Mauzer pokušava pomoći Robertu, te ga vuče za sobom koliko je mogao, ali nakon nekog vremena, teško ranjenom Robertu bolovi su postali neizdrživi, te zahtijeva da ga Nevenko ostavi uz riječi: "Pozdravi mi mamu, braću i Danijelu". Nevenko Mauzer i sam ranjen, ne mogavši više sam vući Robertovo tijelo, odlazi po pomoć, šalje po njega još dva branitelja, ali kolona tenkova praćena pješadijom se već primakla nadomak mjestu stradavanja, pa daljnje izvlačenje Robertovog tijela nije bilo moguće.

Budući da je Robert uz sebe, osim svojih dokumenata, stalno nosio i očevu osobnu iskaznicu, sljedeći dan srpski mediji prikazali su na vijestima njegove i Blagine dokumente, a njihove novine Narodna armija 23. travnja 1992. godine objavile su članak kako "od ustaše postade ustaša", prilažući uz tekst iste te dokumente.

Dokumenti pronađeni u Martićevom stolu

Nepoznato je na koji su način spomenuti dokumenti dospjeli do Knina, no nakon vojno-redarstvene akcije "Oluja" kojom je oslobođen taj okupirani dio Hrvatske, osobne iskaznice Roberta i Blage Zadre pronađene su u radnome stolu Milana Martića. Robertova iskaznica danas se nalazi u posjedu njegove majke Kate, a iskaznicu Blage Zadre preuzela je ženska osoba također prezimena Zadro koja ju do danas nije vratila obitelji.

Jedan od nepoznatih detalja, gotovo nevjerojatnih kako se život poigra, je da je Vinko Mažar, također jedan od prvih zapovjednika na Trpinjskoj cesti, teško ranjen od tenkovske granate u Vukovaru 25. rujna 1991. godine, izvežen u posljednjem konvoju s ranjenicima koji je krajem rujna išao kroz Marince, a čiji je otac Ivan Mažar, upravo čovjek koji je s ceste uspio izvući tijelo Blage Zadre, toga dana, iz posljednje kuće već praznog Gornjeg Malovana koji je bio u zoni njegove odgovornosti, užasnut gledao kako kroz mećavu, u jutarnjim satima 10. travnja 1992. godine, vozila s njegovim suborcima direktno voze prema koloni neprijateljskih tenkova.

"Obuzeo me užas, znao sam da takav crveni terenac vozi Andrija Marić, za njim kombi i još jedno vozilo i direktno idu na neprijatelja. Onako uznevjeren pobrojao sam na brzinu da ih ima sedamdesetak, što tenkova, što BOV-ova, iza njih pješadija, derao sam se, urlao sam, ali bilo je prekasno. Vidio sam kako je tenk pogodio prvo vozilo koje je skrenulo na livadu prema današnjem spomeniku, a onda su iz transportera počeli pucati na druga dva. Bio je to strašan prizor“.

Nepoznato je kada je tijelo Roberta Zadre razmijenjeno, no tek 1999. godine, baš na sv. Katu, 25. studenoga, na identifikaciju je pozvana Kata Zadro, pri čemu je putem DNA utvrđeno kako se radi o Robertovim posmrtnim ostacima. Oni su 3. prosinca iste godine preneseni u Vukovar, te pokopani u istoj grobnici s njegovim ocem, generalom Blagom Zadrom, na Memorijalnom groblju branitelja iz Domovinskog rata. Kada je poginuo, Robert Zadro imao je samo 22 godine. Na današnji dan proslavio bi 50. rođendan rođendan. Roberte, nismo te zaboravili.