Dani Olmo za The Players Tribune: ‘Naježe me priče o Hrvatskoj, o Hrvatima i zajedništvu’

Bivši nogometaš Dinama, španjolski reprezentativac, Dani Olmo, ponovno je pokazao svoju visoku klasu. Naime, Olmo je u srijedu u dresu španjolske reprezentacije zabio pogodak u drugoj uzastopnoj utakmici za nacionalnu selekciju. Povodom odličnih predstava dao je opsežni intervju za ‘The Players Tribune’ u kojem je, između ostalog, otkrio kako je to španjolski ‘klinac’ od tek napunjenih 16 godina napustio rodnu domovinu i uputio se u Zagreb, piše portal 24 sata.

”Znam što mislite. Znam što želite znati. To je pitanje koje stalno dobivam. Kako sam iz Barcelone otišao u Zagreb, a zatim u Leipzig. Kako katalonsko dijete, rođeno samo 25 kilometara od Camp Noua, onako odlazi iz La Masije u Hrvatsku. U Barceloni sam igrao na nevjerojatnim turnirima, upoznao nevjerojatne ljude i naučio toliko toga. Čak sam jednom morao odigrati utakmicu na Camp Nouu. Na tom terenu. Sveta zemlja. San. Pa, zašto sam nakon sedam godina napustio ovo nevjerojatno mjesto? Nisam se uplašio kao kad sam iz Espanyola otišao u Barcelonu. Nisam plakao. Već sam živio daleko od kuće. Morao sam izaći iz zone udobnosti, a ovo mi se činilo prirodnim sljedećim korakom, čak i sa 16 godina”, rekao je na početku Olmo, koji je u Dinamo došao kao dječak, a otišao je kao jasno definiran nogometaš, ali i kao izgrađeni čovjek.

”Otac mi je rekao: ‘Ova momčad, zagrebački Dinamo, želi od tebe napraviti svoj projekt. Oni žele sve uložiti u tebe’. To je sve što sam trebao čuti. Nije me bilo briga gdje je to ili da je to izvan ‘Liga petice’. Nisam znao ništa o Hrvatskoj, ali znao sam da bih se u Barceloni mogao ‘izgubiti u sustavu’, postajući još jedan igrač, bez jasnog puta do prve momčadi. U Barceloni sam bio u istoj dobnoj skupini kao i Carles Aleñá, Marc Cucurella, Carles Pérez. Gledajući unatrag, sada je još samo Carles Aleñá u Barceloni, a i on je vani na posudbi. Ostatak mojih suigrača sad su u drugim klubovima ili u Barceloni B. Bilo je vrlo teško probiti se u prvu momčad.”

Dinamo je Olmu puno toga obećao, a uglavnom se sve i ostvarilo. La Masija više ne izbacuje igrače na ‘traci’ pa bi tako teško dobio dobio priliku zaigrati za prvu momčad Barcelone. Odabrao je možda i teži put, ali isplatio mu se…

”Predsjednik zagrebačkog Dinama, Mirko Barišić, rekao mi je da će me razviti, staviti u prvu momčad, pružiti mi iskustvo u europskim vrhunskim natjecanjima i, povrh toga: prodati me za najveći novac u povijesti kluba. Dinamo je poznat po tome što kroz prodaju mladih igrača najboljim europskim klubovima zarađuje ogroman novac. Do tog trenutka njihova najveća prodaja bila je Luke Modrića Tottenhamu za 21 milijun eura, još 2008. Kao tinejdžer, čuvši da vam netko toliko vjeruje, da vam kaže da biste na kraju mogli biti vrjedniji od Modrića … Pa, vau.

Blistao sam. ‘Upecali’ su me. Nije mi trebalo dugo da se i ja navučem na Hrvatsku kao zemlju. To je nevjerojatno, lijepo mjesto i još uvijek ga smatram svojim drugim domom. Tijekom praznika, kad imam pauzu, imam izbor: mogu otići u Španjolsku, gdje je moja

obitelj, ili mogu u Zagreb … gdje je moja druga obitelj”, nahvalio je Olmo Hrvatsku.

Došavši u Zagreb, o Hrvatskoj je znao jako malo skoro pa i ništa, a nakon toliko godina provedenih u Dinamu naučio je kulturu, povijest pa čak i mentalitet Hrvata.

”Hrvatska je nevjerojatna zemlja, ali još uvijek je mlada, znate? Još uvijek postoje znakovi rata koji se dogodio ne tako davno, a mnogi se ljudi još uvijek oporavljaju od njega. To je bilo manje očito u nekim većim gradovima poput Zagreba, ali kad bi Dinamo išao igrati u manja pogranična mjesta, posljedice rata i dalje su bile jasne. Kako mogu objasniti …? To je kao … na tim mjestima udišete drugačiji zrak. U nekim gradovima još uvijek možete vidjeti rupe od metaka u zidovima i djecu koja igraju nogomet na terenima ispred zgrada oštećenih bombama. Te su mi slike ostale u mislima. Šokiralo me. To je teška stvar s kojom se treba nositi. Kao rezultat toga, neki su ljudi ostali vrlo zatvoreni po tom pitanju. Neki još uvijek nisu u potpunosti preboljeli ono što se dogodilo. Neki nisu krenuli dalje.

To je stvarnost rata, pretpostavljam. Kroz nogomet sam saznao više o povijesti Hrvatske. Kako sam naučio jezik, naučio sam napamet pjesme koje navijači pjevaju i počeo sam shvaćati značenje tih riječi. Govorili su o boli i patnji i o čežnji za zajedništvom u vremenima kada ih nije bilo. Te priče me i dalje naježe, čovječe. Osim što mi je pružila uvid u dio svijeta i kulturu o kojoj nisam ništa znao, Hrvatska mi je pružila i neke od mojih najboljih trenutaka kao nogometaša. Osvojio sam naslov hrvatske lige, osvojio sam Kup, igrao sam u nekim nevjerojatnim utakmicama i tu sam zaradio prvi poziv u španjolsku reprezentaciju…”

Olmu je najdraži gol protiv Hajduka kada je ušao s klupe i zabio za pobjedu. Do tog trenutka još nije osjetio što znači prava nogometna atmosfera.

”No, ma koliko nevjerojatan bio moj nogometni put do sada, moram reći da se možda ništa ne ističe kao jedna utakmica iz mog vremena u Hrvatskoj. Ne mogu vam ne reći o tome. Dinamo Zagreb protiv Hajduka. Vječni derbi. Ta igra, čovječe. To je poput ‘El Clasica’, ali još intenzivnije! Kako to mogu objasniti? U Hrvatskoj su Dinamo i Hajduk poput mame i tate. To je nevjerojatno. Svatko bira stranu. Nitko nije neutralan. Čak i daleko od travnjaka, kad god bih se ‘spustio’ na jug do Splita, osjećao bih se neugodno. Kao da ne bih trebao biti tamo. Kao da sam iza neprijateljskih linija ili tako nešto.

Ponekad bi mi ljudi govorili ulici neugodne stvari! Recimo da se nisu htjeli slikati sa mnom. Ali imam sreću da nisam tamo susreo nijednog pravog “ultrasa”. Možda im nije pomogla ni činjenica što nikada nismo izgubili od Hajduka dok sam ja bio tamo”, kazao je kroz smjeh Olmo, uz dodatak:

”Jedan derbi koji mi se najviše ‘urezao’ u sjećanje bila je ligaška utakmica, kod kuće na maksimirskom stadionu u kolovozu 2017., kada sam još imao samo 19 godina. Upravo sam se vratio nakon ozljede. Igrali smo europsku utakmicu sredinom tjedna i trener mi je pružio priliku da se vratim u formu, a ja sam dobio crveni karton! To je i dalje jedini crveni karton koji sam ikad dobio. Nisam mogao vjerovati. Jedva da ikad dobivam kartone! Za derbi sam se tada vratio na klupu. Ali negdje u drugom poluvremenu, pri rezultatu 1-0 za nas, trener me je odlučio ubaciti. Bila je to moja prilika. Mislim da mi je život bljesnuo prije nego što su mi oči izašle na teren u toj atmosferi! Nakon samo nekoliko minuta izlaska, Hajduk je iz kornera zabio za izjednačenje. Moje su emocije bile posvuda. Trener mi je vjerovao u ovu ogromnu utakmicu – najveću utakmicu koja postoji – i morao sam

iskoristiti ovaj trenutak.

Trebala mi je lopta. U 78. minuti se to dogodilo. Lopta mi je savršeno ‘sjela’ na 25-ak metara. Pogodio sam je jako i nisko. Golman se bacio, ali nije joj se ni približio. Bilo je savršeno. Bilo je prekrasno. Stadion je eksplodirao. Eksplodirao sam. Samo sam ponavljao: „Qué hermoso es el futbol…. Qué hermoso es el futbol! ” (op.a. Koliko je lijep nogomet) dok su se moji suigrači oko mene slavili. Nisam siguran koliko ih je razumjelo, ali dobili su osjećaj! Nogomet je ipak univerzalan. Na kraju smo pobijedili u utakmici 3–1, ali taj mi je gol sve promijenio. Bio je to trenutak koji mi je otvorio vrata. To mi je još uvijek jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu.

Toliko je ljudi kojima moram zahvaliti na dosadašnjoj priči, od brata Carlosa i oca Miguela do mojih trenera u La Masiji, svih u Dinamu što su vjerovali u mene, hvala i Leipzigu što su me prepoznali kao sljedeći projekt. Ali od svih ljudi i mjesta na kojima moram zahvaliti, Hrvatska je pri samom vrhu. To je nevjerojatna zemlja koja mi je dala pet nevjerojatnih godina, u kojima mi je najbolji klub u zemlji stvorio svoj projekt. Toliko dugujem Hrvatskoj, svom drugom domu.”