Desetogodišnji Marijan bio je Srbima rob: ‘Moj posao je bio da raznosim leševe’

Nakon više od dvije godine rada na temi hrvatskih logoraša zatočenih u srpskim logori, redatelj Jakov Sedlar završio je dokumentarni film “Poruke naših očeva”. 

Svečana premijera ovoga dokumentaraca najavljena je za nadolazeći 17. studeni, a održat će se u 20.30 u prostorijama crkvene dvorane u Borovu naselju. 

U ovom dokumentarnom projektu sudjeluje 18 ljudi koji su prošli pakao zatočeništva: Ante Ljubić, Ante Špar, Dragutin Guzovski, Dubravko Dujić, Dubravko Gvozdanović, Đuro Mujić, Franjo Vodopija, Ivica Banožić, Ivica Lojdl, Josip Barun, Josip Crnjac, Marijan Gubina, Rudika Pucelj, Snježana Maljak, Zlatko Zaoborni, Zvonko Barta, Željko Šantić i Željko Šandor.

Potresna priča Marijana Gubine

Sedlar je za Večernji izjavio kako su ga se posebno dotakle ispovijesti Snježane Maljak i Marijana Gubine koji je s svojedobno na promociji svoje knjige podijelio potresnu priču.

Gubina je jedan od onih koji su svu nevolju svijeta na svojim nejakim plećima osjetili u najnježnijoj, dječačkoj dobi od svega deset godina. Užase srpskih logora, u kojima je proveo dugih 260 dana, proživio je zajedno sa svojom obitelji. Upravo tako, “260 dana” nazvao je knjigu u kojoj je zorno i bez uvijanja ispričao kako je kao dječak zatočen u logoru bio rob čiji je posao bio raznositi razbacana trupla. Kalvarija Marijana Gubine započela je udarcom vojničke čizme u vrata njegovog doma.

“Radije sam nosio dijelove tijela, bilo je lakše…”

“Primio sam nebrojeno udaraca, nebrojeno puta bio u nesvijesti. A onda sam ‘dobio posao’. Bio sam srpski rob. Masakrirali bi ljude na dvorištu, a onda bi mi kazali da ih odvučem. Kako sam uopće kao dječak mogao vući trupla? Ruke su mi se utapale u krvi mojih dojučerašnjih susjeda… Plakao sam, boljelo me tijelo od udaraca, kako da vam objasnim da sam radije tragao za dijelovima tijela jer mi je njih bilo lakše nositi na hrpu”, dijelio je prilikom promocije knjige stravične detalje s medijima Marijan Gubina koji je u logor sproveden sa svoje tri sestre, tada u dobi od šest, 12 i 20 godina, te s ocem i majkom. Naročito bolno sjećanje vezano je za najstariju sestru. 

Silovanje sestre kao najgore sjećanje

“Uzalud je majka vrištala da uzmu nju, a ne najstariju kćerku. Emocionalno, to sam doživio najteže jer su moju sestru silovali toliko puta da nisam shvaćao kako je još živa. To su radili ispred svih nas, to su gledali moj otac i moja majka, ja. Samo bi nahrupili i iživljavali se na njoj. Tako je i zatrudnjela. Ona je po tijelu sva izrezana jer su je često vezivali za vrata i ‘trenirali’ bacanje noževa. To su radili i kada je bila u visokom stupnju trudnoće”, sjeća se Marijan i dodaje kako je njegova sestra svoje dijete odgojila bez mržnje prema ikome.