Djevojka mala i ubijeno selo

Desetog listopada djevojčica je jedna,od sedamnaest godina, pjegava plava razabrala da joj ubijaju selo. Najprije su je ti hici zavarali. Jer nije vidjela ni znala odmah. Antuna su Sabljaka ubili po strani na kraju ili početku sela. Pitao je čovjek da što radi ta jugoslavenska armada na cesti. On je u automobilu. Neka mu se s puta maknu. Odgovor dobio je.. možda i čuo devetku kratku. A onda onako prolazeći ubiše pred vratima njihove kuće Danijela Badnjaka i ženu mu Cecilju. Onako vozeći pokraj ceste starca Vida Krizmanovića ubiše bez greške. Ruke teške... Ubiše Antuna Jovanovića i Anku kao da presjecaju granu neku tanku.. presječeni. Vidje kako starca Ivana u kafić guraju Ostruna, a onda ga za noge izvlače pred zid stavljaju pucaju... Djevojka ukočeno stoji, ne plače. I tako su iz podruma vukli tukli tog dana dvadeset troje Lovašana sve ih pobili. A suzu na djevojčinu oku nisu dobili. Stajala je djevojka pjegava plava.. stajala je ukočena, ništa nije razumjela ništa znala. Tjedan su dana mirovali.. ruku joj bijelom trakom označili, sobu zamračili.. i ulazili jedan po jedan red nedogledan. Tamo nije bila sama, bile su mati joj, strina.. sve žene njine. Jer tog su dana poslije orgijanja.. ubili Josefinu kći Marijanu.. jer nisu se dale, a djeda Slavca jer to gledati nije mogo.. Za nož se uhvatio.. tako je završio. Josipa djeda su toliko tukli.. za autom ga vukli da je i sam htio mrijeti.. želju mu ne htjedoše neusrećiti. A onda sve muške iz Lovasa od 18 do 55 njih sedamdeset odvedoše kao na prisilan rad.. Sve je to tupo slušala znala djevojka ova, pjegava mala.. gledala i brojila kako ih izabiru.. na cestu ih liježu ruke na leđa vežu.. kundacima tuku.. a onda noževima ko usnom gitarom kao da sviraju po grlima seljana njenih vuku.. I neko od njih viče, dovedite onu ljepoticu malu drolju.. nek vidi kako Srbi Hrvate kolju.. malu pjegavu zanijemljelu plavu.

Nije znala da je drvom postala.. nije osjećala.. ta mala.. pjegava plava.. Samo je čula kako netko viče kako netko grožđe treba u vinogradima obrati.. i da nije u redu sve te Hrvate poklati. Stjepan i Boško rekoše kako oni već obrali su svoje, ne žele tuđe brati.. ne žele se u nikog dirati.. i odma ih počeše klati.. na putu.. pred ženama koje to imale su gledati. Ostali rekoše.. stanite mi ćemo brati, nije nas teško natjerati. Ivan će čudom preživio nakon mnogo godina reći: »Nisi mogao uteći. Nismo znali gdje idemo i našta nas tjeraju, natjerali su nas da se primimo za ruke. Raširimo se u vrstu.. i da krenemo korakom kroz polje. A onda prsnulo je nešto dolje.. letjeli su ljudi zrakom.. komadi su padali u ruke preživjelom svakom.. mina za minom, čovjek do čovjeka krvava rijeka.. dvadeset jednog isjekoše na smrt čovjeka.. ostali kričali su u rani.. na polju ostavljeni sami.. A vojska se opet pred kućom poredala. Djevojčica je plava pjegava znala... Ništa nije oćutjela. Oči je tupo sklopila.. noge raširila.. samo je materi ruku prstom dirala.

JNA je došla i rekla joj kako je dobro prošla i kako mora slušati. I kako je zdrava. Jer oni u Vukovaru bit će lošije sreće.. sve će ih pokriti Ovčara. Za mjesec dana. A ona je eto ostala živa i nije sama, tu je i mama, i strina.. i sva ta ženska rodbina. Tu su kad se pred zamračenom kućom vojska postrojava.. i ulaze jedan po jedan svake noći. Gluha soba više i ne ječi. Samo se za ruke kao ubijeni u polju drže.. dok im utrobu znojna smrdljiva tjelesina neoprana prže... Nema se tu što više reći. I prošle su vojske i rat prođe.. i Djevojka pjegava plava u Zagreb dođe. I vidjela nije da se je netko za nju i sve te žene zauzeo što su u Petrovu bolnicu primljene bile. Ne zato što su htjele. Ne zato što su smjele. A ni istambulsku nije za njih bilo briga. Sve je to Domovinska neispisana knjiga.. i koliko je još Lovasa u Hrvatskoj bilo... Ovi što sad dižu glas, koji pišu Proglas, koji Hrvatsku tuže i ruže, jesu li znali što je vidio ovaj CVIJET PJEGAVI PLAVI MALI? »Novosti« o tome hrvatskim novcem pisati sigurno neće. Ovo se dogodilo devedeset prve. Druge, treće...

Jedne večeri kolegi svom na poslu na kompliment kako je lijepa, ta mala pjegava plava reče: Znaš nema u mene sreće.

Ostala je u životu sama. Djevojka lijepa pjegava plava, nikad neće biti mama.

Slažem se da 18. studeni mora biti dan posvećen žrtvama Srbo četničke JNA agresije na Republiku Hrvatsku. To bi tako trebalo formulirati, a ne kako netko želi da ovaj cvjetak mali pjegavi plavi bude isti srbskom agresoru, slilovatelju, koljaču... teroristi.ISTI!!!