Dok Hrvatska tuguje, Beograd provocira – a Plenković, Jandroković- šute!

U VUKOVARU NOVA PROVOKACIJA: DOK HRVATSKA TUGUJE, SRPSKI CENTAR SLAVI “SRPKINJA - HEROINU VELIKOG RATA”

Dok Hrvatska u studenom kleči pred svojim križevima, pali svijeće i moli za poginule branitelje i civile, u Vukovaru – gradu simbola hrvatske patnje i otpora – Srpski kulturni centar i institucije iz Srbije organiziraju izložbu pod naslovom “Srpkinja – heroina Velikog rata”. I to baš 11. studenoga, usred tjedna kada cijela zemlja oplakuje svoje heroje.

Izložbu potpisuje autor Dimitrije Vujadinović, a organizatori su Srpski kulturni centar, Zajedničko vijeće opština i Generalni konzulat Republike Srbije u Vukovaru, uz potporu Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu iz Beograda.
Otvorenje je zakazano za utorak, 11. studenoga u 14 sati, u prostorijama Srpskog kulturnog centra u Vukovaru.

Sve bi to možda prošlo nezapaženo da se ne događa u najosjetljivijem tjednu za Hrvatsku, kada Vukovar i cijela zemlja obilježavaju dane sjećanja na žrtvu i pad grada heroja.
U trenutku kada se Hrvatska prisjeća svojih poginulih, nestalih i mučenih, ovakvi “kulturni programi” zvuče kao izravna i hladnokrvna provokacija.

Simboličan datum – slučajnost ili poruka?

Teško je povjerovati da je izbor datuma slučajan.
Svake godine u studenom, kada Hrvatska najtiše i najdublje diše Domovinski rat, pojavljuje se nekakva “kulturna” manifestacija iz iste kuhinje – koja nosi jasan potpis Beograda i ZVO-a.
Upravo u Vukovaru, gradu koji je podnio najveću žrtvu agresije iz 1991., promovira se “srpska heroina”.
I to dok hrvatske majke još traže posmrtne ostatke svoje djece.

To nije kultura.
To nije dijalog.
To je provokacija i ruganje hrvatskim žrtvama.

Šutnja koja boli – od Vukovara do Banskih dvora

Još je poraznije što na ovu provokaciju ne reagira ni hrvatska Vlada, ni Ministarstvo kulture, ni Ministarstvo branitelja.
Od čovjeka koji se godinama predstavlja kao braniteljski glas i domoljub, očekivalo bi se da javno i jasno osudi ovakvu sramotu u svom gradu.
No, umjesto toga – muk.
Ni riječi.
Ni službenog stava.

A muk nije samo vukovarski.
Šuti i premijer Andrej Plenković.
Šuti i predsjednik Sabora Gordan Jandroković.
Šute i zastupnici – hrvatski branitelji koji bi trebali biti prvi kad se vrijeđa svetinja Vukovara.
Šute svi oni koji u studenom redovito stoje u prvim redovima Kolone sjećanja, pred kamerama i protokolima – ali šute kad bi trebalo podići glas.

Ta šutnja boli više od svake riječi iz Beograda.
Jer kad oni koji bi trebali braniti istinu o Domovinskom ratu šute, onda Beograd ne mora ništa govoriti – njegova poruka se već čuje.

Vukovar nije grad za tuđe narative

Godinama gledamo isti scenarij: dok službeni Zagreb šuti, dok lokalna vlast balansira između “smirenosti” i “političke korektnosti”, drugi koriste šutnju kao prostor za nove poruke.
U ime “suživota” i “kulturne suradnje” dopušta se da se u srcu Vukovara organiziraju događaji koji vrijeđaju osjećaje većine građana.
Nitko razuman ne traži zabrane, ali postoji granica pristojnosti, a ona je u ovom slučaju grubo prijeđena.

Vukovar nije i nikada neće biti pozornica za iskrivljavanje povijesti, niti laboratorij za “pomirenje” koje dolazi iz Beograda.
Ako Hrvatska ima dostojanstva, onda mora reći – dosta je.
Dosta poniženja, dosta relativizacije, dosta provociranja onih koji su dali život za slobodu.

Vrijeme je da Hrvatska progovori

Dok hrvatske majke, udovice i suborci 18. studenoga hodaju Kolonom sjećanja, u istom gradu nekoliko dana prije održavat će se izložba pod pokroviteljstvom države koja se nikada nije iskreno ispričala za razaranja, logore i masovne zločine.
To nije slučajnost – to je sramota.

Ako Hrvatska i dalje misli da je šutnja znak mudrosti, uskoro će shvatiti da je šutnja postala znak slabosti.
A kad slabost postane službena politika – tada više nitko neće imati pravo pitati zašto nam se sve to opet događa. Je li ovo ponovni "teroristički čin" ili specijlna vrsta ratovanja.

Vukovar je hrvatski grad. Grad žrtve, ne poligon za tuđe narative.
Vrijeme je da se to napokon kaže – jasno, glasno i bez straha.
I da to, uz narod, kažu i oni koji su položili prisegu na hrvatsku zastavu.