Dok Srbija slavi četničkog koljača, Hrvatsku proglašavaju fašističkom

Vraća li se četništvo? Srbija slavi Dražu na velikom platnu, a Hrvatsku proglašava ustaškom

Dok Srbija pod reflektorima i uz crveni tepih promovira igrani film Đeneral o Draža Mihailović, u Hrvatskoj se istodobno diže galama o “ustaštvu”, traže zabrane HOS-ova znakovlja i dijele moralne lekcije onima koji su preživjeli Vukovar. Pitanje više nije kulturno ni umjetničko. Pitanje je političko, sigurnosno i – povijesno.

Film “Đeneral”, koji 21. siječnja ima svečanu premijeru u Beogradu, a potom kreće u široku kino-distribuciju u Srbiji i Republici Srpskoj, nije puki igrani uradak. To je celuloidni manifest velikosrpske revizije povijesti, pokušaj da se četnički pokret opere, preodjene i predstavi kao “najveća antiosovinska sila Europe”. Drugim riječima – da se zločinci proglase herojima, a istina pretvori u fusnotu.

Filmska bajka protiv činjenica

Radnja filma smještena je na Zlatibor, u ljeto 1943., u vrijeme dolaska britanskog brigadira Charlesa Armstronga u Mihailovićev štab. Prema promotivnom narativu, četnici se prikazuju kao ključna saveznički orijentirana snaga koja navodno vodi goleme operacije protiv Nijemaca i “ustaša”, čekajući zapadne saveznike na Jadranu.

No stvarnost je neugodna i tvrdoglava. Armstrong je došao u rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije i u trenutku kada su Saveznici već odlučili da je Mihailović politički i vojno bezvrijedan. Njegova zadaća bila je – posljednji put – pokušati natjerati četnike da se prestanu baviti etničkim čišćenjima i kolaboracijom te da stvarno udare na Nijemce. To se nije dogodilo. Upravo zato Saveznici okreću leđa četnicima i podržavaju partizane.

Kolaboracija koja se briše gumicom

Povijesne činjenice govore jasno: četnici su u više navrata surađivali s talijanskim i njemačkim okupatorima, pa čak i s dijelovima ustaških struktura, sve kako bi se obračunavali s partizanima i “nepoćudnim” stanovništvom. Povremeni diverzantski napadi ne brišu sustavnu kolaboraciju. Film “Đeneral” taj dio povijesti jednostavno – briše. Od kolaboracije pravi fusnotu, a od propagande epsku istinu.

Državni projekt, a ne umjetnost

Kada država financira, promovira i svečano prikazuje film koji rehabilitira četništvo, to nije sloboda umjetnosti. To je službena poruka. Srbija već godinama gradi narativ u kojem su četnici “antifašisti”, murali Draže Mihailovića niču po gradovima, a pravosudni i politički sustav pere zločine. “Đeneral” je samo kruna tog procesa.

I dok se u Beogradu slavi četnički vođa, u Hrvatskoj se – preko Srpsko narodno vijeće, SDSS i njihovih saveznika – neprestano govori o “ustašizaciji”, traže se zabrane HOS-a i proziva se hrvatske branitelje. Dvostruki kriteriji? Ne. Sustavna provokacija.

Vukovar i šutnja koja vrijeđa

Dok Hrvatska u studenome oplakuje Vukovar, dok se još traže posmrtni ostaci žrtava JNA, četnika i srpskih paravojski, iz istih političkih krugova stižu optužbe na račun Hrvatske. O četničkoj rehabilitaciji u Srbiji – muk. O zločinima – relativizacija. O odgovornosti – tišina.

Istodobno, hrvatska država ekspresno reagira na navijače Torcide ili BBB-a koji traže poštovanje žrtve Vukovara. Policija, tužiteljstvo i politički vrh djeluju kao orkestar. U Srbiji? Za veličanje Draže – nagrade, kamere i aplauz.

Plaćamo vlastito poniženje

Najporaznija činjenica: Hrvatska vlastitim novcem financira projekte onih koji se otvoreno rugaju hrvatskim žrtvama. Tjednik “Novosti” i slični programi, plaćeni iz proračuna, redovito relativiziraju Domovinski rat, ismijavaju Vukovar i Katoličku Crkvu – bez ikakvih posljedica. Nema uvjeta, nema crvenih linija. Samo šutnja i plaćanje.

Ponavlja li se ’91. – ovaj put bez tenkova?

Kada se zbroje filmovi koji peru četništvo, jugoslavenske zastave na “antifa” marševima, optužbe za ustaštvo i institucionalna šutnja – pitanje više nije paranoično. Pitanje je nužno: vodi li se protiv Hrvatske novi rat, kulturni i politički, prije svakog drugog?

Na kraju, pravo pitanje nije za Beograd. Pitanje je za Banske dvore i Pantovčak:
Hoće li hrvatska država i dalje šutjeti dok se četništvo slavi, a hrvatske žrtve vrijeđaju? Hoćemo li i dalje vlastitim novcem financirati one koji rade protiv Hrvatske – dok opet ne bude prekasno?