Domovinski rat nije nastavak NOB-a – i nikad neće biti

Kad se antifašizam pretvori u stranačku iskaznicu, a povijest u jednosmjernu ulicu

Postoji jedna čudesna pojava u hrvatskom javnom prostoru: antifašizam koji se ponaša kao privatno vlasništvo. Ne kao vrijednost, ne kao povijesna lekcija, nego kao stan u centru grada – ima ključ, ali ga drži samo jedan suvlasnik. Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA) posljednjim se priopćenjima potrudio dokazati da je upravo on taj koji određuje tko jest, a tko nije antifašist. Ostali? Pa… mogu eventualno biti “sumnjivi”, “revizionisti” ili, ako baš inzistiraju na vlastitom mišljenju – prijetnja demokraciji.

Da se odmah razumijemo: antifašizam nije problem. Problem je kada se on prestane shvaćati kao civilizacijska vrijednost, a počne tumačiti kao ideološki kontinuitet jedne jedine političke matrice – partizansko-komunističke. U tom trenutku antifašizam prestaje biti zajedničko povijesno iskustvo otpora zlu, a postaje ideološka iskaznica s rokom trajanja i jasnim uvjetima korištenja.

A sad dolazimo do neugodne istine za neke: hrvatski branitelji 1991. godine bili su antifašisti u najčišćem mogućem smislu te riječi. Borili su se protiv agresije, imperijalne sile, etničkog nasilja i totalitarne politike. Borili su se protiv JNA, velikosrpske ideologije i aparata koji je iza sebe nosio duboko ukorijenjene obrasce represije. Ono za što se nisu borili jest povratak komunizma, rehabilitacija jednopartijskog sustava i romantiziranje poslijeratne represije.

No upravo tu nastaje problem za SABA-u. Jer ako se prizna da je antifašizam širi pojam od partizanskog pokreta, tada se ruši temeljna dogma – da samo oni imaju “povijesno pravo” na tu riječ.

Zamjena teza: tko je zapravo branio demokraciju?

Tvrdnja da su “antifašisti posljednji na braniku demokratske Hrvatske” zvuči otprilike kao da vatrogasac tvrdi kako je jedini ovlašten gasiti požare, pa ako se netko drugi uhvati crijeva – ugrožava sustav. Problem je što demokratska Hrvatska nije nastala 1945. godine. Nije rođena u jednopartijskom sustavu, bez izbora, bez slobode govora i s punim zatvorima političkih neistomišljenika.

Demokratska Hrvatska nastala je 1991. godine, unatoč tom sustavu, a ne zahvaljujući njemu. Nastala je u ratu, uz cijenu tisuća života, razorene gradove i prognane obitelji. Nije bila ugrožena od “desnice”, nego od JNA, velikosrpske politike i ostataka komunističkog aparata koji se nisu mogli pomiriti s raspadom Jugoslavije.

Zato braniteljima zvuči gotovo groteskno kada se današnje antifašističke udruge proglašavaju “čuvarima Ustava”. Jer taj isti Ustav:

• jamči pluralizam i suverenitet
• jasno osuđuje sve totalitarizme
• ne poznaje privilegiranu ideologiju

A komunizam? On, za razliku od fašizma, nikada nije do kraja i sustavno osuđen. Njegove žrtve još čekaju punu institucionalnu pravdu, a svako propitivanje tog razdoblja i dalje se dočekuje s optužbama za “revizionizam”.

Vlada – vječni krivac, bez ogledala

SABA, naravno, krivnju pronalazi u Vladi koja navodno pogoduje “desnim i krajnje desnim snagama”. No ono što redovito izostaje jest samokritika. Nigdje se ne propituje vlastita uloga u radikalizaciji javnog diskursa, dugogodišnje negiranje komunističkih zločina ili neumorno lijepljenje etiketa svima koji se usude postaviti pitanje o NOB-u ili Jugoslaviji.

Ako kažete da su Bleiburg, Križni putovi ili Goli otok zločini – netko će vam već objasniti da “relativizirate fašizam”. Ako tražite da se osude svi totalitarizmi – optužit će vas da “rušite antifašizam”. To nije dijalog. To je ideološka batina.

Selektivna osjetljivost i simbolički monolog

Posebno je zanimljiva opsesija simbolima. “Crne majice”, “podignute ruke”, “fanatizirani poklonici” – sve se vidi, sve se detektira, sve se proziva. Ali samo s jedne strane. Jer ako već govorimo o zabrani simbola, onda bi valjda trebalo imati hrabrosti suočiti se sa svim simbolima.

Činjenica da su tisuće Hrvata ginule pod partizanskim znakovljem ne briše poslijeratne masovne zločine. Ne abolira Bleiburg, ne opravdava Križne putove i ne briše Goli otok. Ovdje se ne nudi pomirba, nego moralna ucjena: prihvati našu verziju povijesti ili si protiv demokracije.

A kada već govorimo o “provjerama istine”, onda treba otvoreno reći ono što se inače šapuće – informacijskim prostorom, provjerama “dezinformacija” i moralnim arbitriranjem često upravljaju isti ideološki krugovi, u koje su duboko uključeni predstavnici srpske manjine i samozvani antifašisti. Je li to tabu tema? Očito jest. Ali činjenice se ne brišu šutnjom.

NOB i Domovinski rat – granica koja se ne smije brisati

Pokušaj izjednačavanja Narodnooslobodilačkog rata i Domovinskog rata za branitelje je duboko uvredljiv. Domovinski rat nije bio nastavak NOB-a. Bio je borba za razlaz s Jugoslavijom, ne za njezinu reafirmaciju. Vodili su ga ljudi različitih političkih uvjerenja, ali s jednim ciljem – suverena, demokratska Hrvatska.

Podvođenje te žrtve pod antifašističko-komunistički narativ nije ništa drugo nego povijesna instrumentalizacija.

Antifašizam nije ničija privatna prćija

Iz perspektive hrvatskog branitelja i suverenista, priopćenje SABA-e ne poziva na dijalog, nego na ideološko svrstavanje. Ne smanjuje podjele, nego ih cementira. Ne brani demokraciju, nego jednu interpretaciju povijesti.

Hrvatska budućnost ne može se graditi na selektivnom sjećanju niti na privilegiranju jedne ideologije – pa makar se ona nazivala antifašističkom. Demokratska Hrvatska može opstati samo ako jednako osudi fašizam i komunizam, ako poštuje Domovinski rat kao temelj državnosti i ako dopusti pluralizam povijesnih tumačenja bez etiketiranja.

Sve drugo nije obrana demokracije – nego njezina vrlo prozirna zlouporaba.

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**