Etničko čišćenje kao strategija - zločini agresora u prvim mjesecima rata protiv Hrvatske – 2. dio

-Nakon okupacije Tovarnika, 21. rujna 1991. godine, ispred katoličke crkve, agresorske postrojbe strijeljale su 7 civila (Željko Vrančić, Berislav Šimunić, Antun Šimunić, Mato Živić, Manda Živić, Janko Budim i Franjo Kuzmić). Zločini su nastavljeni i sljedećih dana, tako da je za kratko vrijeme ubijeno 68 mještana. Od 2136 hrvatskih stanovnika, 1865 ih je bilo protjerano, a sudbina 19 osoba ostala je nepoznata do 2000. godine. Procjenjuje se da je tijekom razdoblja okupacije u Tovarniku ubijeno 75 hrvatskih civila. Dana 8. listopada te 1991. godine, ubijen je i mjesni župnik Ivan Burik, koji je najveći dio svog svećeništva proveo u ovom selu. Mrtvozorničko izvješće lažiralo je stvarnu sliku ubojstva, jer su u analizama poslije uočene rupe od metaka na prsima. Premda je ubijen vatrenim i/ili hladnim oružjem, u službenim dokumentima srpskih okupacijskih vlasti navedeno je da su Burik i ostali "poginuli od eksplozije" (lažno izvješće potpisala je dr. Ljeposava Stanimirović - supruga Vojislava Stanimirovića koji je poslije okupacije postao gradonačelnik "srpskog Vukovara"). Činjenice o smrti velečasnog Burika potvrdili su brojni svjedoci i izvan svake sumnje jest da je on planski i hladnokrvno likvidiran od pripadnika okupacijskih snaga samo zato što je bio Hrvat i svećenik.

 

Okrutno ubijeni tovarnički župnik Ivan Burik

(Adresa slike)

-Karlovac, grad koji je u planovima srpskog agresora zauzimao vrlo važno mjesto - kao strateški cilj vezano za "zapadne granice buduće Srbije" (na liniji Virovitica - Karlovac - Ogulin - Karlobag), također je bio stalna meta udara topništva i zrakoplovstva, a svoje najteže dane doživio je u tri dana barbarskih napada i razaranja (od 4. do 6. listopada) 1991. godine, kada je ubijeno 146 branitelja i civila. Na području Karlovca i Karlovačke županije tijekom Domovinskog rata evidentirane su 392 civilne žrtve, uključujući pogibiju 18-ero djece i ranjavanje njih 78, a smrtno je stradalo i oko 50 branitelja. Grad je bio pod čestim granatiranjem, posebno intenzivnim u listopadu 1991. godine. Također se mora napomenuti da je na okupiranom dijelu Karlovačke županije ubijeno još 53 civila, pod okriljem tadašnjeg UNPROFOR-a koji nije činio ništa u sprječavanju zločina srpskih terorista i "JNA". 

-Granate i bombe agresora nisu birale ciljeve niti žrtve. Tako je prvi ubijeni civil u napadima na Dubrovnik bio žitelj ovog grada, Srbin po nacionalnosti, Milan Milišić (50), pjesnik, dramaturg i prevoditelj. Usmrtila ga je granata ispaljena s okolnih brda, u vlastitom domu (u Župskoj ulici), 5. listopada 1991. godine. Tijekom opsade i razaranja Dubrovnika, ubijeno je više od 100 civila i preko 300 hrvatskih branitelja, uz barbarska razaranja grada, pa i najvrjednijih kulturno-povijesnih spomenika koji su zaštićeni kao svjetska kulturna baština.

-U Širokoj Kuli (kod Gospića), 13. listopada 1991. godine započeo je pokolj nad hrvatskim civilima. Za kratko vrijeme, tamo ih je ubijeno najmanje 33 (i još 7 osoba iz okolnih mjesta), uključujući 13-godišnju djevojčicu Vericu Nikšić i njezinu majku Mandu Nikšić čiji posmrtni ostaci nisu pronađeni. Ubijena je i peteročlana hrvatsko-srpska (nacionalno mješovita) obitelj Rakić (Mane, njegova supruga Lucija supruga i troje djece: Dragan, Milovan i Radmila). Otac i djeca bačeni su u krašku jamu "Golubnjača", a majka Lucija ubijena i zapaljena u vikendici.

-U okupiranoj Baranji, na napuštenoj farmi Sudaraš nedaleko od Belog Manastira, domaći Srbi su 17. listopada 1991. godine ubili 50-godišnjeg oca Vinka Čička i njegova tri sina: 27-godišnjeg Ivana, 25-godišnjeg Antu i 23-godišnjeg Matu. Prije toga su ih toliko mučili i unakazili da su članovima obitelji zabranili otvoriti ljesove. U vrijeme okupacije Baranje od 1991. do mirne reintegracije 1998. ubijeno je preko 200 civila, uglavnom starijih osoba nesrpske nacionalnosti, koji nisu željeli napustiti svoja ognjišta. 

 -18. listopada 1991. godine, započeo je pokolj nad hrvatskim civilima u Lovasu, gdje je tijekom okupacije sela ubijeno ukupno 89 mještana, dok se jedna osoba vodi kao nestala. Tog 18. listopada ubijen je 51 civil, a naročitu surovost zločinci su pokazali prema skupini mještana koju su pod prijetnjom oružja natjerali u minsko polje. Tada je poginula je 21 osoba, dok je 14 mještana teško ranjeno. Ovaj masovni zločin ostao je u narodu upamćen kao "Krvava berba grožđa".

Spomenik civilnim žrtvama u Baćinu  

(Adresa slike)

-U Baćinu kod Hrvatske Dubice, srpski su teroristi 21. listopada 1991. godine ubili 56 civila i zakopali ih u masovnu grobnicu na lokaciji "Krečane". Ovo je jedan od najtežih masovnih zločina nad civilima na području Sisačko-moslavačke županije tijekom Domovinskog rata.

-Listopada 1991. godine (uglavnom u razdoblju od 14. do 20.) u Sotinu je okrutno pobijeno preko 50 mještana, uglavnom Hrvata, a do Badnjaka iste godine, broj žrtava bio je 68. Žitelji ovog malog srijemskog sela bili su mučeni i ubijani bez ikakvog povoda i razloga, iz čiste nacionalne i vjerske mržnje.

-U Petrinji je tijekom noći 4./5. studenoga 1991. godine ubijena četveročlana obitelj Kozbašić (ugostitelj Milan Kozbašić (38), njegova supruga medicinska sestra Gordana (37) i njihovo dvoje malodobne djece, Tamara (13) i Alen (9)). Usmrćeni su u obiteljskoj kući hicima iz vatrenog oružja. Ubojice su ušle u kuću i postavile zasjedu čekajući da se vrate iz posjeta susjedima i potom izvršili egzekuciju.

-Dana 16. prosinca 1991., između 13:00 i 17:00 sati, u Joševici, iz vatrenog su oružja s prigušivačima, u svojim kućama, ubijen je 21 hrvatski civil, dok je jedan teško ranjen. Riječ je uglavnom o starijim osobama. Najmlađa žrtva imala je 16, a najstarija 91. godinu.

 -Najmasovnija stradanja podnio je Vukovar, čija je opsada trajala punih 87 dana (od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991. godine). Grad je bio izložen uništenju kakvo u Europi nije viđeno od Drugog svjetskog rata. Danonoćno je tučen iz svih oruđa - s kopna, rijeke, iz zraka - i na kraju sravnjen sa zemljom. Preko 30.000 agresorskih vojnika uz svi silu tehnike, obrušilo se na grad koji je branilo 1800 - 2500 branitelja. U tom razdoblju u njemu je ubijeno preko 1100 civila (među kojima i 86 djece - najmlađe je imalo samo 6 mjeseci) i više stotina branitelja. Samo na obližnjoj farmi Ovčara mučeno je i strijeljano 264 branitelja, ranjenika i civila, dok  je u samom gradu, u hangaru "Veleprometa", ubijeno preko 300 osoba, uz brojne masakre i silovanja. Protjerano je oko 22.000 žitelja tadašnje općine Vukovar, dok je njih preko 7000 (uglavnom civila) završilo u srpskim logorima - u Srbiji i Vojvodini. 

Popis 2717 žrtava ubijenih u Vukovaru - oni su temelj današnje Hrvatske

(Adresa slike)

 U krugu Franjevačkog samostana i Crkve svetih Filipa i Jakova u Vukovaru, na spomen-pločama upisano je 2717 imena žrtava ubijenih u ovom gradu i to nažalost, nije konačna brojka. Ploče su postavljene na Dan neovisnosti Republike Hrvatske, 8. listopada 2019. godine. Na popisu je i danas još uvijek preko 300 nestalih Vukovaraca. Računa se kako ukupne žrtve Vukovara veće od 3500 ubijenih od kojih je najveći broj završio u nekoj od preko 60 masovnih grobnica, dok je broj ranjenih i traumatiziranih nekoliko puta veći. Uz sve to, brojni masakri, silovanja, teška razaranja, palež i pljačka bili su svakodnevica onih koji su te ratne 1991. godine ostali u svojim domovima i branili grad. 

 -Istoga dana kad su u središte Vukovara ušle mješovite vojno-četničke skupine (18. 11. 1991. godine), dogodio se i pokolj u Škabrnji, masovni ratni zločin nad hrvatskim civilima i braniteljima što su ga počinili domaći srpski teroristi uz pomoć snaga "JNA". Nebranjeno selo napadnuto je iznenada s oko 3000 vojnika i četnika i 29 tenkova. Nakon što su ušli u selo, izvodili su civile - žene i starije muškarce - iz podruma i ubijali ih na licu mjesta, u kućama ili skloništima, a sa zločinima su nastavili i sutradan. U tim masakrima što ih je predvodio ratni zločinac, pukovnik "JNA", Ratko Mladić, nije bilo milosti ni za žene i starce. U Škabrnji je agresor u ta dva dana studenoga (18. i 19.) 1991. godine, ubio 63 Hrvata (15 branitelja i 48 civila). Ničim izazvana okrutnost koja je samo potvrdila zvjersku narav agresora.

- Od 2. do 16. prosinca 1991. godine, u obrani Osijeka, na crti bojišnice, poginulo je 64 osječka branitelja, više od 90 je ranjeno, a nestalo ih je 10. Bili su to najteži dani ovog slavonskog grada koji je 90-ih godina preživio strašne žrtve i razaranja. Na području bivše općine Osijek, tijekom Domovinskog rata, poginulo je, ukupno 1502 osobe (osječka bolnica, u razdoblju od 2. svibnja 1991. do 26. srpnja 1994. godine, primila je ukupno 5.222 osobe – žrtve rata, a pogođena je sa 170 granata.

 -U masakru u Voćinu i Humu 12. i 13. prosinca 1991. godine, zvjerski je ubijeno 47 hrvatskih civila (uključujući žene, djecu i starce). U izvješću što ga je donio Amnesty International, zločin su izvršile srpske paravojne snage prigodom povlačenja s ovog područja (među njima su bili i srbijanski četnici, uključujući Šešeljeve "Bele orlove". Ubijeno je i 20-ak mještana u susjednim selima (Zvečevo, Krašković, Bokani, Miokovićevo).

-15. prosinca 1991. godine, u kući u vlasništvu Vladimira Zvonarića (55) na okupiranom području  Pakraca, ubijeni su vlasnik kuće i njegova supruga Ana Zvonarić (50), te Antun Validžić (58) i Ivo Latinski (58), dok su kći supružnika Zvonarić, Marina i supruga Antuna Validžić, Marija ranjene i pukom slučajnošću su izbjegle smrt. Zločin su izvršili pripadnici srpske paravojske, Željko Sokolović i Mirko Đuričić.

Tijekom Domovinskog rata (1991. - 1995.) agresor je ubio 23 djelatnika iz medija, među kojima 15 hrvatskih novinara, fotoreportera, snimatelja i tehničara i 8 stranih novinara, uglavnom u prvoj ratnoj godini - do 17. listopada 1991. godine, ubijeno je 14 ratnih izvjestitelja, dok je ranjeno i zlostavljano njih oko 170. Međunarodna federacija novinara objavila je u povodu Svjetskog dana medija (3. svibnja 1994.), da su do tada snage agresora na području Hrvatske i BiH ubile 66, a ranile više od 200 novinara, reportera, tehničara i snimatelja.

 Prva žrtva među ratnim novinarima - izvjestiteljima bio je Egon Scotland, dopisnik njemačkog lista Süddeutsche Zeitung koji je ubijen kod Gline 26. srpnja 1991. godine. Putovao je iz Zagreba u potrazi za svojom nestalom kolegicom novinarkom, za koju se pretpostavljalo da je zarobljena od srpskih terorista. Iako je vozilo u kojem se nalazio bilo vidno obilježeno natpisom "Press", na prilazu selu Jukinac, srpski su teroristi iz skupine kojom je zapovijedao Dragan Vasiljković (tzv. kapetan Dragan) otvorili su vatru i izrešetali automobil, kojom prilikom je Scotland lišen života.

 Dva tjedna poslije (6. kolovoza 1991.), ubijen je u Dalju prvi hrvatski novinar, Stjepan Penić, novinar Hrvatskog radio Vukovara te dopisnik Večernjeg lista i Glasa Slavonije. Nakon što je od srpskih terorista odveden 1. kolovoza iz svoje kuće, ispitivan i mučen, pušten je na slobodu, ali uskoro ponovno uhićen i izložen torturi u logoru u Dalju, da bi ga potom na okrutan način ubili - još dok je bio živ, spalili su mu tijelo pred brojnim svjedocima, zarobljenicima logora.

 10. kolovoza 1991. godine, na brdu Čukur pored Hrvatske Kostajnice, ubijen je ratni reporter, snimatelja HRT-a 33-godišnji Gordan Lederer. Nakon što je teško ranjen snajperskim hicem, general "JNA", Andrija Rašeta, odbio je poslati helikopter kojim bi se mladog snimatelja prevezlo u bolnicu u Zagreb, tako da je bez odgovarajuće medicinske pomoći iskrvario i umro. Srpski terorist Milan Zorić, pohvalio se na srpskoj televiziji kako je on oduzeo život Ledereru. Zločinca do danas nije stigla pravda.

 Ovdje spomenuti događaji iz prve ratne (1991.) godine, predstavljaju, nažalost, samo kockicu u mozaiku patnji i stradanja kroz koje je prošla Hrvatska na trnovitom i krvavom putu do svoje slobode i samostalnosti.

 Ne zaboravimo da su tijekom krvavog agresivnog rata protiv Hrvatske (1991. - 1995.), oni koji su zaslijepljeni mržnjom krenuli u stvaranje "Velike Srbije", masovne zločine, masakre, razaranja, pljačke i silovanja činili planski, s nakanom trajnog uklanjanja Hrvata i svih drugih koji nisu Srbi s teritorija što su ih svojatali. Nisu prezali ni od ubijanja žena, djece, staraca, a svjedoci smo da niti danas (iako je prošlo više od 30 godina od svršetka rata) Srbija i njezini velikosrpski eksponenti u Hrvatskoj i BiH ne priznaju svoju krivnju za rat, nego naprotiv i dalje vode istu ratnohuškačku propagandu i sebe proglašavaju žrtvom. 

 Zato smo dužni pamtiti i podsjećati na istinu koja se danas ne rijetko relativizira ili čak iskrivljuje i zanemaruje. Nema zdravih i normalnih međunacionalnih odnosa Srba i Hrvata niti suživota utemeljenog na povjerenju bez potpune spoznaje o tomu što se, kada, kako i zbog čega događalo u prošlosti - pa i tih olovnih 90-ih godina XX. stoljeća.

 

-kraj

Zlatko Pinter/PDN