Francuski novinar i književnik C. Dolbeau: Stjepan Radić je smetao masu ljudi

U nedavno objavljenoj knjizi, naklade Univerziteta Pariz-Sorbone (1), namijenjenoj za francuske čitatelje, Edi Miloš daje sljedeću sliku Stjepana Radića: „Taj šaroliki lik ulazi glasno i vrlo rano u politiku; taj karizmatični vođa hrvatskog seljačkog pokreta, koji svojom neporecivom hrabrošću i samoodricanjem zaslužuje da mu se skladaju pjesme. Neuništiv tribun oštrog glasa i vatrenog govora Radić oduševljava mase. Evo dakle svih sastojaka za jednu legendu. Poradi svojih ideja više puta je on zatvaran, a 1928. g., smrtno je ranjen u klupama parlamenta u Beogradu. Pokopan je u suzama svojih ljudi.“

Kao ključan protagonist hrvatskog i “jugoslavenskog” političkog života početkom 20. stoljeća, Stjepan Radić je po mnogočemu prilično iznimna figura čija sjena i dalje lebdi nad hrvatskim političkom životom, prevodi za HKV, s francuskog dr. Tomislav Sunić tekst novinara i književnika Christophea Dolbeaua. On je osoba koju je silno obožavao njegov narod, što nije baš bio slučaj izvan Hrvatske, budući da su Radićevi stavovi često bili suprotni nakanama velesila tog doba. Veoma neprijateljski je on raspoložen prema bilo kojoj stranoj dominaciji nad svojom domovinom – bilo da je ona mađarska ili srpska.. On je nemilosrdni branitelj malih ljudi, ali i protivnik „velikog novca“, te je stoga izložen cijelom nizu progona: izgonu, zatvoru, siromaštvu, kleveti – i na kraju ubojstvu. Povodom 150. godišnjice njegova rođenja i 93. godišnjice toga tragičnog ishoda, možda bi bilo korisno prisjetiti se na neke detalje o Radiću koji često padaju u zaborav.

Simbolična žrtva

Kao nemilosrdni zagovornik slobodne Hrvatske i njenog seljaštva, Stjepan Radić je nesumnjivo veliki i simbolični protivnika srpskog centralizma i autokratizma. U siječnju 1928., svega četiri mjeseca prije atentata koji ga je koštao života, Radić se obraća francuskoj javnosti na stranicama La Revue Mondiale ovim riječima: “Hrvati koji obitavaju duž cijele obale jugoslavenske države i protežu se sve do Dunava, sve do najsjevernije granice u Subotici, i nadalje se brzopleto i bez okolišanja prozivaju kao Srbi katoličke vjere i njih se takvim smatra unatoč njihove petnaestostoljetne svjetovne povijesti, njihove književnosti, njihove nacionalne kulture i njihove plemenite težnje za europskom solidarnošću, političkom slobodom i slavenskom solidarnošću, bilo u književnom bilo u umjetničkom smislu. Neki vide u Jugoslaviji, koja je tri puta veća i tri puta naseljenija od Srbije iz 1912. godine, samo malu proširenu Srbiju … ”(2).

Deset godina nakon osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS), ovaj Radićev sud vrlo je ozbiljne naravi i neće mu se oprostiti što ga je on javno kazao. 20. lipnja, u samom srcu jugoslavenskog parlamenta, crnogorski zastupnik Puniša Račić ispraznio je pištolj u nekolicinu hrvatskih zastupnika, uključujući i na Stjepana Radića. Mnogi anglosaksonski ljetopisci opisali su ubojicu kao “mračan element“ (shady element) ili kao jednog “niškoristi” (a nobody). (3) Ubojica je bivši „komitađi“ (srpski pobunjenik), poznat po tome što se tijekom rata loše ophodio sa bugarskim časnicima i što je pronevjerio hrpu robe u svoju korist. Drugim riječima on je najobičniji razbojnik, ali razbojnik koji se vrlo čudno izvukao iz cijelog tog događaja, i koji prilično ugodno živi sve do 1944. godine … (Dugo je on blizak Nikoli Pašiću, nakon toga ministru Velimiru Vukićeviću, a također je on u ortaštvu s četnikom Vladom Ristovićem, — da bi ga konačno komunisti likvidirali).

Glede Radića, teško je on ranjen i podliježe ranama nekoliko tjedana kasnije, tj. 8. kolovoza 1928. Šećerna bolest i srčana slabost nisu mu dale priliku za oporavak.

Taj odvratan atentat teško je shvatljiv, tim više što se on zbiva u samom parlamentu. Izazvao je ogroman bijes u Hrvatskoj, nerede u Zagrebu, a gotovo 300.000 ljudi nazoči sprovodu ovog seljačkog vođe (4). Naravno da taj događaj ima odjeka u svijetu i izaziva ogorčenje u brojnim gradovima (Konačno Radić, kao bivši ministar, poznavao je princa Ukhtomskog, princa Lvova, sovjetskog ministra Boris Nikolajevič Čičerina , predsjednika Tomáša Masaryka, ministra Aloisa Rašina i utjecajnog Roberta Williama Setona Watsona, zvanog Scotus Viator). Međutim sve je to bila jedna vrsta odmjerene ogorčenosti, budući da su mnoge vlade, protivno očekivanjima, i dalje slijepo bile odane kralju Aleksandru i njegovom režimu.

Dvosmislena sućut

Nakon atentata i njegovih katastrofalnih posljedica po nekoliko hrvatskih parlamentarnih zastupnika uključujući i Radića, reakcije su dosta mlake. Oplakuje se doduše suludi čin tog Crnogorca, no unatoč tome postoji suzdržanost da se previše na sažalijevaju njegove žrtve kako se ne bi uvrijedilo Beograd. Francuska suzdržanost je više nego očita. Stjepan Radić je bivši student l’École Libre des Sciences Politiques gdje je on pohađao predavanja Anatolea Leroy-Beaulieua, Josepha Chailley-Berta i Alberta Sorela, prije nego što je uspješno obranio tezu La Croatie actuelle et les Slaves du Sud (Današnja Hrvatska i južni Slaveni), na kojoj mu je osobno čestitao šef parlamenta i buduću francuski predsjednik Paul Deschanel. Radić surađuje s časopisima La Patrie i Petit Parisien, a također piše predgovor hrvatskoj verziji biografije koju je Romain Rolland posvetio Mahatma Gandhîju. No bez obzira na sve to, u satima koji su pratili događaje nakon atentata, francuski veleposlanik Émile Dard uputio je nekoliko redaka Radiću: “Smatram da je potrebno”, piše on, “da vam izrazim svu svoju ogorčenost radi atentata, svu moje sućut žrtvama, kao i sve moje dobre želje vama”. Bilo je to jedan diplomatski čin, premda ne odviše tople naravi, no ipak puno bolji od pisama u kojima je osam godina ranije francuski veleposlanik Joseph de Fontenay izrazio zabrinutost što se Stjepana Radića prebrzo pušta iz zatvora … (5)

Nakon smrti Radića francuski se tisak ponekad prenemagao sa prigodnim žalopojkama, pažljivo izbjegavajući hvalospjeve na račun preminulog. René Pinon, profesor na École Libre des Sciences Politiques, kršćanski demokrat (i sjajni branitelj armenskog pitanja), u vrlo utjecajnom časopisu La Revue des Deux Mondes (6) ovim riječima predstavlja preminulog seljačkog vođu: “Étienne Raditch (Stjepan Radić) bila je jedna izuzetna osoba: nizak, okrugli, živahan, sa jednom jednostavnošću koja je često podsjećala na neimaštinu (…) Njegova popularna, živahna, zagrižljiva, ali povremeno i snažna govorljivost, učinila su ga neusporedivim animatorom i vođom masa “. Možda upravo što su riječi tog kroničara zvučale previše laskavo, Radiću on pripisuje “nekoliko kapi ciganske krvi” – jedna stara glupost srpske propagande – prije nego što on zaključuje svoj tekst skandaloznom rečenicom: “Za dobrobit svog naroda, možda je bilo vrijeme da Etienne Raditch nestane “(str. 240)!

Tri mjeseca kasnije u istom časopisu (7), Maurice Pernot piše o jednom od svojih sastanaka sa Stjepanom Radićem, kojeg on opisuje na sljedeći način: … niskog je on i okruglog stasa, plavih očiju koje blistaju žarom i pronicljivošću, uz svjetlost koja zrači u posebnoj igri na njegovim brkovima i na njegovoj crvenkastoj bradici ”. “Njegove crte lica”, piše on dalje, “njegove ruke, noge, trbuh, sve je u pokretu kod tog čovjeka niska rasta. I kada on sjedne, ne može on mirovati “. Pernot završava svoj kratki portret Radića ovim riječima: “Živog duha, briljantnog, zbunjenog, i promjenjivog karaktera – no on ostaje i nadalje nesalomljiv”. Usput, ovaj novinar iskreno se sjeća teških riječi koje mu je prenio Radić: “Mi prvenstveno moramo reformirati državu. Ne trebamo koristiti turske metode (…) Mi znamo što znači vlada i administracija u modernom smislu riječi. Nisu Srbi ti koji nad nama vladaju, već Cincari, Kucovlasi, polu-Grci i polu- Levantinci, potomci onih istih kojima je turski režim nekoć povjeravao visoke i prljave poslove, i koji su od svojih predaka zadržali stare navike samovolje, pogodovanje i korupciju “. U smislu određene solidarnost, istovremeno i sjajan časopis Revue des Vivants (čiji su urednici Henry de Jouvenel i Henry Malherbe, a u kojem su surađivali nobelovac Romain Rolland i izvjesni Charles de Gaulle) (8), prenosi pod naslovom « Mémoires d’un assassiné (Memoari jednog ubijenog) nekoliko uspomena koje je Radić napisao na francuskom i povjerio u ožujku 1928. Amerikancu Charlesu A. Beardu.

I kod Anglosaksonaca nestanak Stjepana Radića ima određeni odjek. Već 10. kolovoza 1928. The Manchester Guardian objašnjava čitateljima kako je Radić „bio dobrim dijelom velik čovjek: junak, buntovnik, majstor uvreda, no pun dobrote. On je bio seoskog podrijetla i zato je dobro razumio hrvatske seljake koji su njega obožavali “. Časopis The Slavonic and East European Review, koji je bio povezan sa Sveučilištem u Londonu, također daje počast preminulom: “Pored svoje osobne iskrenosti”, piše ( anonimni) kolumnist, “velike radne snage, sposobnosti razumijevanja, kao i neiscrpne rječitosti, njegova velika zasluga je njegova iznimna predanost koju je tijekom svoje karijere iskazivao braneći interese hrvatskog seljaka. “(9). U Sjedinjenim Državama, dvije godine ranije The New York Times opisuje Radića kao “hrvatskog Demostena” (10). A The Time od 20. rujna 1928., nastojao je Radića prikazati kao jednog cigana – prije nego što je objavio članak u kojem je glasovita Dorothy Thompson (gospođa Sinclair Lewis) ispričala kako se Radić obraća svojim seoskim sljedbenicima. “Stajao je ispred njih”, piše ona “bez ikakvog šarma, loše odjeven, pola lica skrivena iza guste brade, a druga polovica iza debelih konveksnih naočala, budući da je on bio gotovo slijep. On je puku govorio brzo, često živo i nedosljedno. Toliko su mu bili odani i toliko su mu se divili da je sve to bilo dirljivo. ”

Nekoliko godina kasnije, englesko-irska spisateljica Rebecca West također će posvetiti nekoliko redaka, ne previše zlih, ovom hrvatskom govorniku. “Radić je imao običaj, govoriti u parabolama, često nejasnim ili djetinjastim, dočim su njegovi govori ponekad trajali i pola dana, a najčešće su se doticali tema koje nisu imale nikakve veze sa iskustvima ljudi. No Radića je publika obožavala; u njemu su vidjeli mudraca i sveca za kojeg bi bili dali svoj život.” Opisujući ga kao „sliku i priliku Tolstoja” (11), ona tada s tipičnim britanskim humorom završava svoju skicu s podrugljivim opažanjem: “Ne poznam nikoga, osim možda Svetog Augustina, koji je sebe proturječio tako često i tako očito “(12).

Čovjek od integriteta

Kao što je se dade zaključiti Radić je smetao masu ljudi, a niti je bio on osoba suglasja u Parizu, Londonu, Washingtonu ili Moskvi. Kao kontroverzna osoba imao je i on svojih mušica; vodio je mučan život protiv protivnika, ali nije odstupao čak ako je trebalo i pred nepredvidivim prevrtljivcima. No što god se o njemu može kazati uvijek je on bio vjeran svojim mladenačkim idealima – slobodnoj Hrvatskoj i obrani seljaštva, kao i velikom načelu javnog djelovanja: mirotvorstvu.

I konačno posljednji detalj o kojem bi uspješno mogli razmišljati mnogi moderni političari, a i hrvatski političari. Nikada Stjepan Radić nije izvukao niti najmanju materijalnu korist iz svog djelovanja. U Parizu, 1897., on nosi u svom džepu polovicu od 180 franaka potrebnih za upis na École Libre des Sciences Politiques, a tri desetljeća kasnije, tj. 1928., on nije ništa bogatiji. Poštenje i bogatstvo rijetko idu zajedno.

Christophe Dolbeau
preveo s francuskog Dr. Tomislav Sunić

Christophe Dolbeau je autor brojnih knjiga iz područja moderne povijesti. Također je on bivši rani francuski aktivist u hrvatskoj političkoj emigraciji. Njegova nedavna knjiga nosi naslov Véridique Histoire des Oustachis (Istinska priča o ustašama), (Paris : Akribeia, 2015).

Bilješke:

(1) E. Miloš, Antun Radić (1868-1919) – Homme de lettres engagé et théoricien du mouvement paysan croate, Paris, PUPS, 2018.
(2) La Revue Mondiale, 18 janvier 1928, str. 117.
(3) Cf. The Slavonic and East European Review, vol. 7, br. 20 (siječanj, 1929), str. 429.
(4) Cf. The New York Times, 13. rujna 1928, str. 7.
(5) Cf. P. Garde, « Les Balkans vus de France au XXe siècle », Esprit, prosinac 2000, str. 26.
(6) Cf. « Chronique de la Quinzaine », La Revue des Deux Mondes, vol. 47, n° 1 (1. rujna 1928), str. 238-240.
(7) Cf. « Balkans nouveaux IV. La Yougoslavie à l’épreuve », La Revue des Deux Mondes, vol. 48, br. 3 (1. prosinca 1928), str. 618-620.
(8) La Revue des Vivants, br. 11 i 12, studeni i prosinac 1928., str. 771-779 i 1054-1069.
(9) The Slavonic and East European Review, vol. 7, br. 20 (siječanj 1929), str. 431.
(10) Cf. The New York Times, 27. lipnja, 1926.
(11) R. West, Agneau noir et faucon gris, Lausanne, L’Âge d’Homme, 2000, str. 89.
(12) Ibid, str. 90.