Gdje su imena poginule djece? Zašto ih se „naziva“ brojevima? (VIDEO)

U spomen na sjećanje na djecu poginulo u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu u subotu, 17. lipnja 2023. u Slavonskom Brodu održan je tradicionalni susret pod geslom “Mali križ-velika žrtva”.

Da nema pojedinih portala, o tome se uopće ne bi ni znalo. A tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku poginulo je 402 djece, ali taj popis još „nitko“ nije vidio, pa se o nevinim stradalim hrvatskim dječacima i djevojčica uglavnom govori kao o – brojevima!

Dokumentarni film na ovu temu snimio je redatelj Jakov Sedlar, ali je taj uradak prošao gotovo nezapaženo.

Nu, i te kako je poznato da su tijekom rata razoreni brojni objekti i ustanove koje su služile djeci i u kojima su ona boravila, učila, igrala se… Riječ je o dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama.

Jeste li možda čuli ili čitali da je netko odgovarao što je i jedan taj objekt bio na meti srpskih i inih četnika?

A jeste li čuli da je barem netko odgovarao za smrt nekog dječaka ili djevojčice u vrijeme Domovinskog rata?

A tijekom 1991. razoreni su i dječji domovi (8), domovi za rehabilitaciju mladeži (3) i domovi za rehabilitaciju hendikepirane djece (5)….

Nitko ne pita ni: kakve su na djecu, koja su danas već odrasli ljudi, ostavile posljedice sirene za uzbunu, raketiranja, gubitak najmilijih, ili kakav je bio njihov život u javnim skloništima, podrumima…

Mnoga su djeca, zajedno sa svojim roditeljima, u vrijeme rata, bila istjerana iz svojih ognjišta i život su nastavili negdje drugdje, u neadekvatnim uvjetima. U Klanjcu su, primjerice, djeca živjela u željezničkom vagonu! Čak oko 185 tisuća djece moralo je do kraja ožujka 1992. napustiti svoje kuće i stanove. Tko je za to kriv?

Prvo ubijeno dijete bila je djevojčica od 16 godina koja je stradala 5. srpnja 1991. u selu Gornja Budičina pokraj Petrinje, na pragu svoje kuće. Do tog datuma bilo je ranjeno šestero djece.

Djeca su stradavala i nakon „primirja“, tako da je do 24. ožujka 1992. poginulo 58, a ranjeno 332 djece.

Inače, prema tadašnjim podacima Ministarstva obrane RH, do ožujka 1992. najmlađa žrtva rata protiv Hrvatske je dječak od 4 mjeseca, a najstarija je djevojčica od 17 godina.

U tom vremenu, najvećeg rata, najviše je stradalo djece u dobi od 11-14 godina.

Dječaci su stradavali znatno češće nego djevojčice.

Većina je djece poginula ili bila ranjena djelovanjem vatrenog oružja i oruđa tj. eksplozivnim tenkovskim, topovskim i minobacačkim granatama ili bombardiranjem, odnosno raketiranjem iz zraka.

Kasnije su djeca, kao u Škabrnji, stradavala i od neeksplodiranih projektila i naprava (2002.).

Dakle, osim što su djeca ubijana, ranjavana, prognana, veliki broj je doživio i ratnu traumu. Možete li zamisliti kakvog je utjecaja ostavio događaj na neko dijete kad je vidjelo mrtvog čovjeka, što su doživljavala kad su bila odvojena od oba roditelja, kad su iz skloništa gledala četnike i čekala hoće li im netko ubaciti granatu, itd. i tako redom.

Sve to pamtimo i znamo, ali…hoće li napokon netko i zbog toga odgovarati?

Hoćemo li napokon broj djece pretvoriti u njihova imena?