Generale izvini, Ti si umro u Osijeku s lisicama na rukama, a Vojo je živ s lisicama na nogama!

Na današnji dan, 13. srpnja 2011.godine  u osječkom zatvoru preminuo je hrvatski general Đuro Brodarac.

 

Apsurd tog vremena bio je što se odjednom po zatvorima i pod istragama našao veliki broj istaknutih ratnih zapovjednika u obrambenom, nametnutom i krvavom Domovinskom ratu poput Đure Brodarca, Mirka Norca, Ante Gotovine, Mladena Markača, Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša i drugih. Istovremeno, ljudi koji su izazvali agresiju i strašna ljudska i materijalna razaranja (iz redova JNA i hrvatskih Srba), počinili brojna ubojstva, silovanja i etničko čišćenje Hrvata bili su nedostupni pravosuđu. To je izazivalo revolt među stanovništvom koje je smatralo da se time, štoviše čak uz pomoć hrvatskih političara i dijela medija, želi potpuno izmijeniti slika događanja u Domovinskom ratu.

Prije toga isti ili slični pokušaji optužba za ratne zločine išli su prema samom političkom i zapovjednom vrhu Hrvatske u Domovinskom  ratu: Franji Tuđmanu, Gojku Šušku, Janku Bobetku, Petru Stipetiću, Davoru Domazetu-Loši, Damiru Krstičeviću i drugima.

Đuro Brodarac (Hrvetsko Selo kod Tpouskog, 01. siječnja 1944. – Osijek, 13. srpnja 2011.), hrvatski političar,  general Hrvatske vojske  u pričuvi,  saborski zastupnik, župan i načelnik PU sisačko-moslavačke.

Generala Đure Brodarca, žitelji grada Siska, grada hrvatskih pobjeda, žitelji Banovine, sadašnji i budući hrvatski naraštaj  dovijeka će pamtiti po sceni „U lisicama visoko podignute ruke  prilikom uhićenja na stepeništu osječkoga suda, vojnički ponosno i uz pobjednički osmjeh

Pokojnog generala Đure Brodarca prisjetio se je hrvatski branitelj, zatočenik srpskih koncentracijskih logora Zlatan Bašić, koji je ujedno i svjedok na suđenju u Osijeku ratnom zločincu i mučitelju iz četničkog logora Vojislavu Mediću koji je naveo sljedeće:  

„Žao mi je što uz generala Hrvatske vojske  Đuru Brodarca moram spomenuti i četnika, JNA istražitelja, zločinca i mučitelja u logoru Vojislava Medića. Generale izvini, Ti si umro u Osijeku s lisicama na rukama, a Vojo je živ s lisicama na nogama u Osijeku.

Prošli tjedan sam bio kao svjedok na sudu u Osijeku. Nas četvorica, svi naručeni u 9.00 sati. Smjestilo nas u jednu prostoriju i odvode nas jednog po jednog da svjedočimo. S nama nema nikog, nema niti vode. Zapišu nas odakle smo došli radi putnog troška. Meni izračunali 102 eura, momku iz Vukovara 7 eura, prijatelj iz Istre 78 eura. Znači poziv je stigao ima dva mjeseca, u ta dva mjeseca nitko nas nije kontaktirao. Nitko nije nazvao i pitao „Kako si?“, „Kako zdravlje?“, „Imaš li čime doći, imaš li za pojesti, prespavati?“ Niti se ponudilo svjedočenje video linkom. Ipak se radi o putu od skoro 750 km. Nitko da nas uputi „Kako ide suđenje, ima li novih saznanja o istom. Sve gluhonijemo niti slike niti tona.“ Kad te prozovu dođu po tebe i dovedu te u sudnicu. Što vidiš na ulazu to ti je to. Sjedneš ispred sudca i odgovaraš njemu. Isto tako za sva druga pitanja, a čak te i Vojo pita, „Ne okrećeš se, ako se okrenem sudac me upozori“. Sve to traje sat vremena. Unutra su i novinari, 4 kamere i naše i njihove. Iza sjede vjerojatno članovi njegove obitelji. Kad je sve završilo Pita me sudac imam li šta za pitati, dodati. Ja pitam mogu li se okrenuti i pogledati Voju. Kaže sudac NE i da mogu ići. Kasnije sam saznao da je on tražio da ga se ne gleda, niti prepoznaje. Pa odakle mu pravo. Izađem, odvedu me po putne troškove i pozdrav. Odem pozdravim se s cimerima iz logora i to je to. Nitko se poslije svega još ne javlja, niti sam dobio neki zapisnik. Razmišljam naglas: „Zašto je to ovako, oče li svi moći doći svjedočiti, di nam je podrška države, ipak smo mi ovdje Žrtve ili nismo“. Neke ljude će ovo sve i psihički protresti. Sve u svemu ovdje bar ne tuku.

Generale izvini što uz tvoju sliku stavljam i njegovu iz sudnice i sliku pendreka kojom nas je mlatio pri ispitivanju.“

 

Iz životopisa

Đuro Brodarac rođen je na Novu Godinu 1944. u Hrvatskom Selu kod Topuskog, rano postaje član Komunističke partije Hrcatske pa je već od 1967. do 1971. bio zastupnik u Saboru. Nakon Karađorđeva prisiljen je izaći iz politike. Tijekom političkih čistki nakon Hrvatskog proljeća Đuro Brodarac koji je u vojsci stekao čin rezervnog oficira je direktno sudjelovao na sastanku u kojem se odlučivalo o izbacivanju prohrvatskih članova, a potom je izabran i u komisiju od pet članova koja je ispitivala protudržavne aktivnosti Matice Hrvatske. Nakon završetka političkih čistki pripadnika Hrvatskog proljeća gdje je Brodarac još obavljao dužnost jednog od sedam delegata izborne skupštine Saveza rezervnih vojnih starješina on nastavlja sa svojom normalnom karijerom provjerenog komunističkog aparatčika kojem su zbog nikada završenog fakulteta ipak uskraćene najviše državne, republičke funkcije. Početak raspada Jugoslavije Đuro Brodarac dočekuje na položaju u centralnom radničkom savjetu Elektroprivrede Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu.

U doba demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. godine Đuro Brodarac, bivši vatreni komunist i politički progonitelj nacionalistički nastrojenih Hrvata postaje jedan od najistaknutijih članova HDZ-a 1990-ih koji šire područje Siska predaje u ruke svojoj novoj stranki. Brodarac postaje ratni šef sisačke policije, a 1993. postaje župan Sisačko-moslavačke županije. U vrijeme uhićenja 2011. je bio predsjednik savjeta Hrvatskog centra za razminiranje.

2011. Brodarac je osumnjičen za ratne zločine iz 1991. i 1992. godine i to po zapovjednoj odgovornosti. HRT je tad izvijestio da se istraga u vezi ratnih zločina u Sisku koncentrirala na desetak uglednih sisačkih Srba. Neke od slučajeva ubojstava i pljačke je hrvatsko pravosuđe do tad već procesuiralo. Sumnja se kako su ubojstva naručena iz utjecajnih sisačkih krugova kako bi se Srbe, koji nisu prešli na stranu krajinskih snaga, prestrašilo i natjeralo u izbjeglištvo. Zbog toga je pritvoren. Umro je 2011. u osječkom zatvoru.^[

Bio je dugogodišnji član Izvršnog odbora  Hrvatskog nogometnog saveza, a kratko 1995. godine bio je i predsjednik Saveza.