Gojko Šušak – čovjek koji je uoči Oluje osigurao američku podršku unatoč embargu

Gojko Šušak rođen je 16. ožujka 1945. u Širokom Brijegu, a preminuo 3. svibnja 1998. u Zagrebu. On je bio prvi hrvatski hrvatski ministar iseljeništva (90. – 91.), a od 18. rujna 1991. obnašao je dužnost hrvatskog ministra obrane sve do svoje smrti 3. svibnja 1998. godine.

U Hrvatskoj javnosti Gojko Šušak je ostao upamćen po kratkom izvješću “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!”, koje je dao Franji Tuđmanu kada je izvršena vojno redarstvena operacija “Oluja”. Ne čudi da je Šušak ostao upamćen po tome što je oglasio završetak “Oluje”, budući da je on možda i najzaslužnija osoba što je do te vojne operacije uopće i došlo.

Naime, Gojko Šušak se neposredno uoči Oluje sastao s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem u splitskoj zračnoj luci, a nakon sastanka je bio vidno zadovoljan očito time što Hrvatska za operaciju dobila zeleno svijetlo od SAD-a.

No osim političke i diplomatske podrške, najzahtjevniji zadatak koji je Šušak imao jest nabava oružja u vrijeme kada je UN Hrvatskoj nametnuo embargo. Tako 4. studenog 1994. New York Times bilježi kako je embargo postao u velikoj mjeri “fikcija”.

Šušak dobio pomoć SAD-a unatoč embargu

“Uz pomoć raspoloživosti oružja i vojnih komponenti u zemljama bivšeg sovjetskog bloka i očite spremnosti Amerikanaca da zatvore oči, Hrvatska sada gradi ili sastavlja sve od borbenih tenkova do borbenih zrakoplova MIG-21 i djeluje kao glavni kanal za poplavu oružja koja je stigla u Bosnu.

Ono što mi treba, dobivam”, rekao je u jednom intervjuu hrvatski ministar obrane Gojko Šušak. “Tržište oružja je zasićeno, toliko zasićeno da biste platili tri puta veću cijenu ako ga nabavljate legalno.” Šušak je opisao kupovinu oružja u zemljama uključujući Poljsku, Bugarsku i Rusiju kao “otvoreno tržište” i rekao da Hrvatska sada opskrbljuje vojsku bosanskohercegovačke vlade s protutenkovskim oružjem i streljivom za minobacače, topove i mitraljeze.

Učinak ovog povećanja naoružanja dostupnog snagama bosanskih Muslimana i savezničkih snaga bosanskih Hrvata bio je očit posljednjih tjedan dana u dvije uspješne ofenzive protiv većinski dominantnih bosanskih Srba. Prva ofenzivna eksplozija probila se kroz srpske linije istočno od Bihaća na sjeverozapadu; druga je rezultirala zauzimanjem grada Kupresa u zapadnom središnjem dijelu zemlje”, navodi New York Times te dodaje zanimljive podatke.

“Na primjer, Šušak je kazao da je američki vojni ataše u veleposlanstvu u Zagrebu, pukovnik Richard Herrick, prisustvovao nedavnoj demonstraciji hrvatskih zračnih snaga. Među zrakoplovima je bilo 12 borbenih aviona MIG – Hrvatska nije imala više od četiri kada je uveden embargo – i nekoliko oklopnih jurišnih helikoptera MI-24 koji su ispalili navođene protutenkovske rakete. Hrvatska nije imala nijedan od ovih helikoptera ili projektila kada je embargo stupio na snagu 1991. godine.

Dužnosnica američkog veleposlanstva u Zagrebu potvrdila je prisustvo pukovnika Herricka na vojnoj vježbi i kazala je: “Da, naravno da smo svjesni zaobilaženja embarga.” Zatim se ispravila, rekavši da State Department nema potvrđene prijave kršenja embarga. Na pitanje jesu li Sjedinjene Države učinile nešto u vezi s mogućim kršenjima, odbila je odgovoriti.”

“Šušak je rekao da Hrvatska sada sastavlja MIG-ove u tvornici nedaleko od Zagreba i da već ima 20-ak zrakoplova. Dodao je kako se tenkovi proizvode u Slavonskom Brodu, a minobacači i raketni bacači u pogonima u drugim gradovima”, nastavlja New York Times te dodaje kako je Šušak također najavio izvoz tenkova u Kuvajt.

Tuđman i Šušak htjeli su do Božića 1995. osloboditi cijelu Slavoniju, ali je Clinton bio protiv

Američki New York Times također je listopadu 1995. godine objavio kako je 24. ožujka 1994. Šušak uputio Pentagonu apel za pomoć unatoč tome što je Hrvatska bila pod embargom UN-a. Kako SAD tada nije mogao dati službenu podršku umjesto operativaca iz Pentagona SAD je Šušku poslao vojno-konzultantsku tvrtku MPRI koju vode umirovljeni visoki dužnosnici Pentagona, te je ona pružila “tehničku pomoć” hrvatskim časnicima. Tim su povodom u Hrvatsku došli tada iznimno utjecajni generali Carl E. Vuono i Crosbie E. Saint. Obojica su se također našli sa Šuškom i njegovim šefom osoblja nekoliko dana uoči VRO Oluja.

Iako je time SAD pokazao da smo mu bili de facto strateški partner u “regiji”, Šušak nije imao jednostavan zadatak s Amerikancima. New York Times prenosi visokog dužnosnika Pentagona koji je tada kazao: “Da se razumijemo, ne možete doći u Bosnu bez prolaska kroz Hrvatsku. Trebate njihove luke, trebate njihove komunikacijske linije. No, trenutno nismo sretni. Cijelu tu postavku vidimo kao pretjerano militarističku”. Citira se i neimenovani američki diplomat koji je poručio: “Recimo samo da je naša veza ušla u razdoblje hlađenja”.

Da su postojale ideje u povratku Slavonije vojnim putem govori i podatak NYT-a koji navodi kako su visoki dužnosnici otkrili da predsjednik Bill Clinton prijeti gospodarskim sankcijama za Hrvatsku u slučaju napada na istočnu Slavoniju bogatu naftom. Naime, u to je vrijeme Gojko Šušak opetovano ponavljao kako će do Božića 1995., ponovno piti kavu u Vukovaru.

Ipak, u tekstu se dodaje: “Snaga koja stoji iza američke prisutnosti očito je bio ministar obrane Šušak, živahan i nemilosrdan čovjek s uspješnom karijerom u poslu s pizzama u Kanadi i opsjednutošću preuređivanjem Hrvatske vojske za borbu protiv Srba. Postao je toliko samouvjeren glede naoružavanja da se o tome šalio s američkim dužnosnicima”, rekao je dužnosnik State Departmenta.

Odnosi Šuška i Perkovića

Šušak nije bio samo najdugovječniji hrvatski ministar obrane već i jedan od najzaslužnijih ljudi za priznanje Republike Hrvatske te obranu Hrvatske u Domovinskom ratu od velikosrpske agresije. Kada je umro, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je plakao, a na njegovom pogrebu govorio je američki ministar obrane William Perry, unatoč protivljenju nekih međunarodnih krugova.

Kao desna ruka i najbliži suradnik Franje Tuđmana, Gojko Šušak nije bio zadužen samo za obranu i oslobađanje Hrvatske u trenutku kad je Hrvatska vojska bila u procesu ustrojavanja, već i dijelom za uspostavu civilnih i vojnih obavještajni službi. U kompliciranim unutarpolitičkim odnosima tijekom stvaranja Hrvatske, Šušak je bio najvažniji Tuđmanov saveznik u “neutraliziranju” utjecaja i aktivnosti onih koji su bili protiv hrvatske neovisnosti, a kao vrstan političar znao je zaustaviti sve napore bivših udbaških krugova u preuzimanju ključnih institucija tijekom stvaranja moderne hrvatske države.

Primjerice, Josip Perković, posljednji šef tajne policije UDB-e prije sloma komunizma, u Hrvatskoj je u samom početku bio zadužen za primanje emigranata koji se žele vratiti u svoju domovinu. Iseljenici su se požalili Šušku da moraju ići kod istog čovjeka, kod kojeg su morali ići na ispitivanja za vrijeme jugokomunističkog režima. Tada Gojko Šušak kao ministar iseljeništva odlazi kod Josipa Manolića nakon čega je Perković maknut s pozicije kontakta s emigracijom.

Kada je Šušak postao ministar obrane, njegov pomoćnik i savjetnik za vojnu sigurnost postaje Josip Perković, koji je između ostaloga sudjelovao u formiranju obavještajne službe Ministarstva obrane. Iako je i sam bio politički emigrant, Šušak je u intervjuu za Globus 1992. kazao: “Prošlost me ne zanima, važno je da se danas čini ono što treba činiti. Najvažniji su sadašnji zajednički interesi. Drugo, nas je samo četiri i pol milijuna, i možemo ploviti u tisućama različitih lađa, ali ipak na kraju moramo znati da imamo samo jednu luku (…) Moramo biti svjesni u kakvom vremenu živimo. Imamo strašnog neprijatelja, nemojmo ga još tražiti među sobom. Ako je Perković zločinac – ne spominjem ga kao konkretnu osobu nego kao ilustraciju jednog načela – onda je najveća kazna ostaviti ga da sam sa sobom živi. Kazniti nekog nakon dvadeset godina znači dati mu priliku za samopravdanje.

Inače, Perković je od odlaska iz policije u vojsku, tj. ministarstvo obrane bio u sukobu i s Manolićem i s Josipom Boljkovcem, dvojcem koji je uz Stipu Mesića najzaslužniji za pokušaj neuspjelog puča sredinom 1994. godine koji je trebao dovesti do pada Tuđmanove Vlade i promjene politike prema BiH.

Američki ministar obrane o Gojku Šušku na njegovom sprovodu:

O tome koliko je Šušak cijenjen u vojnim i političkim krugovima, govori i činjenica da je o njemu 2018. godine na Hrvatskom vojnom učilištu održan okrugli stol na kojem je sudjelovao i vojni izaslanik SAD-a brigadir Robert Mathers. Kako je Miomir Žužul, bivši ministar vanjskih poslova kazao: “Americi se znalo reći – sa Šuškom je teško pregovarati, ali jednom kada se nešto dogovori s njime, to je tako, i zato se njega uvažavalo”.

Da je tako i bilo potvrđuju riječi američkog ministra obrane Williama Perryja, koji je održao govor na Šuškovom sprovodu.

Predsjednik Tuđman se od njega oprostio izražavajući mu veliko poštovanje. “U ličnosti Gojka Šuška očitovalo se nepokolebljivo jedinstvo hrvatskog nacionalnog bića. Bio je čovjek iznimnih ljudskih kvaliteta i upravljačkih sposobnosti. U svim okolnostima, pogotovo teškim i pogibeljnim, djelovao je snagom duha i značaja te svjedočio činom vjerodostojnog djela. Nepokolebljiv i neustrašiv, smion, ali razborit i promišljen vitez

hrvatski“, tim se riječima predsjednik Tuđman oprostio od svog prijatelja i najbližeg suradnika Gojka Šuška.

”Ovo je doista za mene vrlo tužna prigoda.

Došao sam ovdje ne samo kao predstavnik SAD-a, već i kao prijatelj Gojka Šuška. I moja supruga i ja izražavamo najdublju sućut i sućut naših sunarodnjaka Vama, Đurđa, i Vašoj djeci, Gojkovoj majci, bratu i sestri. Naše su misli i molitve danas s Vama.

Smrt Gojka Šuška nije samo velik gubitak za njegovu obitelj i prijatelje, već je to velik gubitak i za Hrvatsku. Ono što je Shakespeare rekao u jednoj svojoj drami o jednom velikom Rimljaninu kažem danas za jednog velikog Hrvata: otišao je čovjek kakva više nećemo vidjeti“, istaknuo je William Perry, američki ministar obrane u mandatu Billa Clintona.

Gojko Šušak je odlikovan Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom, Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Ante Starčevića, Redom Stjepana Radića, Redom hrvatskoga trolista, Medaljom za Bljesak, Medaljom za Ljeto 95, Medaljom za Oluju i Medaljom za iznimne pothvate. Osim toga, nositelj je Spomenice Domovinskoga rata i Spomenice domovinske zahvalnosti.