Goloruki obranili Šibenik: Od kaića smo napravili ratni brod
Početkom rujanskog rata brod JNA izašao je iz luke i pucao po gradu. Plovili su stotinjak metara ispred rive i pucali po Šibeniku, bez straha da će im itko odgovoriti, jer nismo imali čime
Bili smo goloruki, bez ikakvog oružja. Ali mi, ronioci ronilačkoga kluba Jastog, imali smo vrhunsko znanje pokupljeno iz JNA, kaže Boris Radić (59), čovjek koji je javnosti nakon gotovo 30 godina otkrio nikad ispričanu ratnu priču tajne obrane grada Šibenika s morske strane.
- Stavili smo se Kriznom stožeru na raspolaganje. Poziv je došao 16. rujna 1991. Sastali smo se u prostorijama kluba u 16 sati, a za manje od sat vremena oglašena je prva uzbuna u Šibeniku. Dobili smo status Samostalnog voda za podvodna djelovanja pri 113. brigadi te zapovijed da zatvorimo Kanal sv. Ante kako znamo i umijemo. Podvodna puška za ribolov bila nam je najubojitije sredstvo. Sve što smo mogli učiniti bila je stvar naše kreativnosti - opisuje Radić.
Početkom rujanskog rata brod JNA izašao je iz luke i pucao po gradu. Plovili su stotinjak metara ispred rive i pucali po Šibeniku, bez straha da će im itko odgovoriti, jer nismo imali čime. Bila je to prva vatra po gradu, a naš ronilački centar bio je na rivi. Bilo nam je neshvatljivo da nas netko želi ubiti i da su to ljudi s kojima smo donedavno služili u vojsci te da se nemamo čime braniti. Ali svi smo bili složni kao jedan i davali smo svoj maksimum jer ništa drugo nismo imali, osim kreativnosti i improvizacije. Zapovjedništvo 113. brigade dalo nam je nalog da pretražimo Remontni zavod koji je naša vojska netom osvojila. Tražili smo sve što su pri odlasku odbacili, a posebno minsko-eksplozivna sredstva. Tamo smo pronašli našu prvu pušku. Netko ju je bacio s broda, a mi smo je izronili s dna mora. Oprali smo je, podmazali i imali prvi Kalašnjikov M 70 - kaže nam Radić.
Foto: Privatni album
Gasili izdajnička svjetla
Pojavila se sumnja da bi neprijatelj mogao pokušati izvući svoje oficire podmornicom iz tri vojarne, Minerske, Paninkovca i Duboke. Uz to Šibenik je bio zamračen zbog avionskih napada na grad, a svjetla lanterni u Kanalu svetog Ante ostala su gorjeti. Prva akcija bila je pogasiti ta izdajnička svjetla. U noćnoj akciji gumenjakom su ih pogasili. Ronioci su tada dobili zadatak da zatvore kanal za neprijateljske brodove, a kako - morali su smisliti sami.
- Sjetili smo se kako su nekoć lancem pregrađivali kanal da ne bi prošli brodovi koji, primjerice, nisu platili pristojbe. A kako smo mi to trebali zaštititi od podmornica, trebala nam je mreža. Od lanterne Jadrija do pličine Ročno ima više od 200 metara, a mi smo tu trebali spustiti mrežu od ukupno 8000 četvornih metara u dubinu od 42 metra. Sjetili smo se da u Zatonu postoje kolutovi s čeličnim sajlama debelim pet milimetara za veslačke staze koje su ostale s Mediteranskih igara 1979. u Zatonu. Od njih smo spleli mrežu, vodeći računa da bi riba mogla prolaziti, ali podmornica ne. Napravili smo tri komada te teške mreže, a spojili ih pod morem. Bila je obješena preko vitla na rivi lanterne Jadrije te se mogla nategnuti da priječi prolaz, ali i spustiti kad bi neki naši brodovi prolazili - sjeća se Radić. Mreža je tako mogla “uhvatiti” podmornicu, a propustiti brodove. No nije im bilo dovoljno, htjeli su biti sigurni da podmornicu mogu i uništiti. Pa su krenuli improvizirati s minama.
Foto: Privatni album
Misija: Uništiti podmornicu
- Podvodne mine bile su usidrene, ali su plutale na dubini od najmanje 15 metara. Bile su tu one veće, do dva puta po 60 kilograma trotila i male, od 10 kilograma, koje smo stavljali u prazne kante Jupola i od milja ih zvali Jupolke - tvrdi naš sugovornik. Sve je bilo u strogoj tajnosti. Električnim kabelima sve je bilo povezano s osmatračkom stanicom na Jadriji. Montirali su dinamometar koji bi pokazao naprezanje mreže za slučaj da zakvači podmornicu. Time je posao bio završen, kanal zatvoren i nije bilo prolaza. U međuvremenu predala se vojarna Paninkovac pa su dobili po pušku za svakog vojnika, a našli su i američka samo navodeća protupodmornička torpeda MK44. Njih se inače baca iz helikoptera, ali naši ronioci nisu ih imali ni na vidiku. Zato su sve to montirali na maleni i spori brodić nalik ribarskom.
- Mi smo glumili ribare. Brod je bio malen i spor, ali gadno naoružan. Unutra je bio opremljen panoramskim podvodnim lokatorom sličnom radaru za pretraživanje dna. Sami smo napravili dubinske mine od sanduka eksploziva, a upaljače za minu improvizirali smo od šprice injekcije koja je radila na principu tlaka, kao hidrostatski upaljač. To nam je trebalo dati nešto vremena za odmaknuti se u sukobu s podmornicom, ali svima nam je bilo jasno da, kad do toga dođe, ne bi dobro prošli.
Svatko otišao svojim putem
No bio je rat, ginulo se i bilo nam je važno da se ni podmornica ne izvuče - kaže nam Radić. Da su je uhvatili, ne bi imala šanse protiv torpeda koji juri 30 kilometara na sat. Nakon osiguranja kanala štitili su bitnice Zečevo, Žirje i Smokvicu te Miljevački plato. Od 1992. godine potpali su pod Hrvatsku ratnu mornaricu, a kad se sve sljedeće godine preselilo u Split, raspali su se i svatko je otišao svojim putem.
