GRAD HEROJ

Kažu da je pao! Nikada nije pao, jer junački gradovi ne padaju nikada. Oni se bude iz pepela kao ptica Feniks. Stoji grad, i stajat će, ponosno na svojim temeljima satkanih od domoljublja, borbe, žrtve. Stajat će tamo gdje Dunav ljubi nebo a ptice mu poje jutarnje pjesme, dok mu jutarnja rosa miluje rumene obraze, a kosu mu mrsi lagani vjetar.

Stali smo pred Vodotoranj, i osjećali smo se kao mravi. Maleni i nemoćni. On je tamo stajao i dalje ponosan, iako ranjen, ali zavidanih rana. Zvao nas je k sebi. Zvao nas je donekle uljepšan ali s tragovima rata, s tragovima koji tihim šapatom govore da su i njega željeli izbrisati s lica zemlje. Stoji Grad, stoji i Vodotoranj. Ponosan, prkosit. A pogled s vrha ti govori: Jak sam, i niti jedna sila mi ne može ništa.

I ne može, tom vukovarskom divu. Hladan ali topao jer je srcem i ljubavlju obnovljen.

A onda, sav onaj ponos koji te obuzme na samom vrhu grada Vukovara, nestade u bolnici. Istoj onoj gdje su u sobičku žene rađale jedna do druge, gdje se je rađao život a u sobi do tih gdje se je gasio poput plamena svijeća na vjetru. Djeca su plakala jer su ugledala svjetlost dana, a ranjeni su plakali od nesnosne boli. Svi zajedno zgurani u tih par sobičaka, jedni do drugih, dok je bolnica bila meta krmača, i ostalih granata. Tamo u nekom skloništa bolnice molili su krunicu očekivajući da su zaštićeni, misleći da su sasvim sigurni. Prevarili su se. Ne plačeš ti nad njihovim sudbinama već ti duša suzu pušta.

I na poslijetku, iz te iste bolnice ljudi su odvođeni i ubijani, kao da nisu ljudi. Kao da su lutke od papira. Sav ponos koji doživiš na Vodogornju, prerasta u tugu, jer osjetiš bol tih ranjenih. Osjetiš u ušima njihove jecaje i udarce granata. I pitaš se: Zašto?

Odeš malo dalje, gledajući te rane vukovarske, i naiđeš na stotine bijelih križeva, nevinih duša koje lebde nad svojom sudbinom. A pored, grobak Blage Zadre i ostalih heroja. Srce ti kuca, ubrzano, a tuga ti obuzme cijelo tijelo. I pitaš se opet: Zašto?

I zaokružiš sve onom tužnom Ovčarom, koja ti natjera suzu na oku. Suzu, jer ne možeš razumjeti nekoga da može to činiti drugome čovjeku. Rat je strašan i on iz čovjeka izvuče ono najgore. Dokaz je Vukovar. Živi dokaz. 200 bespomoćnih ljudi koji su nestali s lica zemlje. 200 ljudi koji su ubijeni jer su Hrvati. 200. Dok gledaš u ona polja okolo do kuda seže ti oko, osjetiš njihov vapaj, poziv u pomoć i posljednji dah koji je okončan tamo, u poljima žita i klasja.

Od ponosa do tuge samo u nekoliko minuta. Osjećaj koji je neizbrisiv.

Ali dok je nas, sjećanje na Vukovar nikada neće iščeznuti. Vidimo se slijedeće godine, kao i danas. Tiho, u miru sa najdražima. Sa zapaljenom svijećom za sve pale heroje, sa skrivenom suzom.

Ne, nisi pao, Velik si Vukovare, ogromnoga srca. Stojiš junački kao i tvoj Vodotoranj. Takav Mi i ostani. Vječni mir tamo gore Gospodine podari svim žrtvama. Neka im je vječna slava i hvala.