Holjevac: ‘Ono što je Milanović izveo na Pantovčaku trebaju istražiti obavještajne službe’

Autor: Marcel Holjevac/7dnevno/Dnevno.hr

Milanović je, očito, ruski čovjek na Pantovčaku. Nakon svega što je izrekao i uradio od početka rata do danas, mislim da nitko razuman više ne bi trebao sumnjati da hrvatski predsjednik otvoreno i bezočno podupire rusku stranu, a protivno interesima svoje države, EU-a i političkog zapada općenito. Koji je tu njegov interes i zašto to radi, to je nešto što bi obavještajne službe trebale utvrditi, bio on predsjednik ili ne. Bio je u posjetu slovačkom premijeru Ficu, koji je – kao i svi preostali Milanovićevi prijatelji među državnicima – veliki pobornik Rusije i Vladimira Putina. Ficovi stavovi o Rusiji razlikuju se od europskih, ali korespondiraju s Milanovićevim, Vučićevim, Dodikovim ili Orbanovim. Fico je po dolasku na vlast ukinuo slovačku pomoć Ukrajini, kritizirao sankcije Rusiji i obećao da će spriječiti pridruživanje Ukrajine NATO-u.

Istina, politike Zapada prema Ukrajini i Rusiji nakon ’90. promašene su na bezbroj načina, licemjerne, izdajničke, a onakve sankcije su bile pucanj u vlastitu nogu, ali ništa od toga ne opravdava Putina niti daje ijednom političaru unutar tog Zapada prava da otvoreno staje na njegovu stranu. Jer je on njegov neprijatelj. Neprijatelj kojeg si je Zapad sam stvorio, bez ikakve potrebe, iz čistog kretenizma i političke kratkovidnosti, iste one koja je stvorila i Hitlera, ali svejedno neprijatelj. Nakon što je nahvalio Fica, utvrdivši kako se s njim može otvoreno razgovarati o “kritičnom razdoblju” u kojem se nalazi Europa “jer, realno, mi pristup informacijama nemamo, informacije neki čuvaju za sebe i to je stvarnost u kojoj živimo” te Europu poštedio kvalifikacije da je duboka država kojom vladaju neizabrani birokrati samo zato jer nije država – ovo potonje je nešto s čim bih se itekako mogao složiti da nije izrečeno u kontekstu veličanja Putinovih satelita u Europi – rekao je: “Ruska sredstva rusko su suvereno vlasništvo i to se ne dira, a ako se dira, to je trebalo napraviti prvi dan ili u prvoj godini rata. Činjenica da to nije napravljeno u prvoj godini nego na isteku četvrte godine rata, govori o logičkoj i argumentacijskoj neodrživosti toga. Neću reći da sam protiv toga, ali protiv toga je Europska centralna banka, niz aktera je protiv toga, jer su svjesni kamo to vodi. Ono što me fascinira jest neodgovornost jedne grupe ljudi koja trenutačno izdaje naređenja jer zna da za to sutra neće odgovarati.

To je jedno od prokletstava demokratskog sustava koji mi poznajemo i od kojeg nema boljeg. On često dopušta pristup – nakon mene potop, baš me briga što će biti iza mene, tko će vraćati te stotine milijardi eura, kako će na kraju rat stvarno završiti. To je istodobno i ljepota i prokletstvo liberalne demokracije kakvu poznajemo i neodgovornost ljudi koji o sebi imaju jako visoko mišljenje. To je smišljeno drugdje, a Europska komisija to provodi i u tom lancu interakcije države kao Hrvatska, Slovačka i mnoge druge ne sudjeluju, mi s time nemamo veze. Osjećam sažaljenje prema onima koji misle da nešto predstavljaju, mi u tome ne sudjelujemo, ja u tome ne želim sudjelovati”. Stvar je, ponavljam, konteksta. Bez tog konteksta, ni njegovo (a on je nominalno socijaldemokrat) prijateljevanje s desnim političarima nema nekog smisla, no ono što ih sve povezuje samo je jedna stvar – Kremlj. Kad Europljani kritiziraju samu Europu je jedno, no kritika te iste Europe za Putinov račun, uz stav “ja nisam vaš”, je nešto drugo. Jedino što je iz njegova ranta jasno jest to da je jako uvrijeđen time što zaplijenjeni ruski novac ide Ukrajini za obranu pa pokušava prodati priču da je to katastrofa za Hrvatsku. 

Sramota za Hrvatsku

Milanović je od onih koji, kako bi rekao Jova Zmaj, “lepo zbore, al nitkovski rade”. On glede ukrajinskog teritorija i njegove predaje Rusiji, odnosno oko nasilne promjene granica, nema stav, to je stvar dogovora zaraćenih strana, i to se nas ne tiče, ali što se tiče ruske imovine u EU, e to se nas tiče i tu ima vrlo čvrst stav: “to je ruska suverena imovina i to se ne dira”. Je li ukrajinski teritorij ukrajinska suverena imovina? Pa, ono, može da bude, al’ ne mora da znači, što bi rekli Srbi. I Milanović. Ako sam ga dobro shvatio, on se pita kakva se to poruka šalje agresorima ako znaju da će im imovina pohranjena u državama kojima prijete oružjem biti oteta? Gdje je tu pravo suverenih država da napadnu svoje susjede i okupiraju ih? Dobro je da nam Milanović nije bio predsjednik tijekom rata, jer bi vjerojatno i za Busheve i kasnije Clintonove sankcije kojima je Jugoslaviji/Srbiji zamrznuta “suverena imovina koja se ne dira”, nekih 200 milijuna dolara u ono vrijeme, ustvrdio da su nepravedne i da mi s tim nemamo veze. Da jest, danas bi vjerojatno bio pomoćnik ‘ministru spoljnih poslova Velike Srbije’ Dačiću. Ili osobni sekretar Milorada Dodika, zajedno s Vučićem.

Što se pak tiče sažaljenja prema onima “koji misle da nešto predstavljaju”, tu Milanović očito misli na Plenkovića. Pa, u EU nitko sam za sebe ne predstavlja puno, no Plenković ipak ima neko svoje mjesto tamo, za razliku od Milanovića, koji je, poput Vučića, u međunarodnoj izolaciji i oko njega je de facto sagrađen sanitarni kordon. A što se tiče onog dijela u kojem tvrdi da države poput Hrvatske s time – pljenidbom ruske imovine – nemaju veze, jedina stvar koja nema veze ni s čime osim s Kremljem i tamošnjim carem je on. Od početka neprijatelj Ukrajine koji, doduše, to neprijateljstvo zna zapakirati u argumente koji zvuče razumno dok malo ne zagrebete ispod površine, i slatkorječivu retoriku, Milanović nije samo sramota za Hrvatsku, već i nešto mnogo gore. I tu sad imamo kontekst u kojem treba promatrati cijelu priču o hrvatskim Rafaleima, koju je ponovo pokrenuo. A priča je da nam “Francuzi nisu dobri saveznici jer su prodali Srbima bolje avione od naših. Tek smo ih kupili, a već ih moramo nadograđivati da bi bili ravni srpskima”.

Ta priča nema temelja. Ne postoje nikakvi srpski Rafalei. Postojat će, jednog dana, vjerojatno. Najranije za šest ili sedam godina, možda više, neovisno o Vučićevim obećanjima o 2028., jer se zna kolika je bila lista čekanja u trenutku kad su ih ugovorili, najmanje 10 godina i za prioritetne kupce. Naravno da će to biti “naprednija” inačica od ove sadašnje naše, jer verzija F4, kakvu će dobiti Srbija, nije bila u igri kad smo mi ugovarali naše avione – taj je standard ušao u operativnu upotrebu 2023. godine, i to prvo za Francusku, a tek kasnije za izvoz. Kao što ne možete danas kupiti Golfa kakav će biti za isporuku 2035. Svi borbeni avioni nadograđuju se tijekom svog vijeka, ali, kako to većini ljudi nije poznato, lako je napraviti skandal. 

Ista priča kao Vučićeva

Rafale je, naime, dizajniran s otvorenom softverskom arhitekturom koja omogućuje jednostavne nadogradnje. Dassault stoga kontinuirano poboljšava senzore i avioniku zrakoplova te omogućuje dodatne integracije naoružanja. Godine 2011., nadogradnje su uključivale bolju softversku radio i satelitsku vezu, novi laserski ciljnik, manje bombe i poboljšanja kapaciteta računala u avionu za spajanje podataka. U srpnju 2012. započele su nadogradnje komunikacijskih i interoperabilnih sposobnosti Rafalea na bojnom polju na razini cijele flote.
U siječnju 2014., pokrenut je razvoj standarda F3R, kakav mi imamo u ovom trenutku. Standard uključuje integraciju rakete Meteor BVR i ažuriranje softvera. Standard je validiran 2018. Razvoj standarda F4 započeo je 2019., a radi se o nadogradnji radara i senzora, kao i poboljšanom prikazu na samoj kacigi. Prvi zrakoplov standarda F4 isporučen je 2023. Svi prethodni zrakoplovi u vlasništvu Francuske, kao i Hrvatske, bit će nadograđeni na standard.

FR4 dolazi s poboljšanom komunikacijskom opremom, također je učinkovitiji u mrežno-centričnom ratovanju, no od toga Srbija neće imati nikakve koristi jer umreženje Rafalea spada u stvari koje nisu dostupne nečlanicama NATO-a. Na kraju, Srbi će svojih 12 aviona platiti tri puta više nego mi svojih 12. I nikad neće imati NATO-ove elektroničke sustave, oružje i pristup softveru bez kojih ne vrijede previše. I nadogradnja neće biti posebno skupa i problematična, a ionako je skoro pa kozmetička – i bez nje, naši bi avioni bili daleko superiorni onima koje Srbija treba dobiti u idućem desetljeću. Tako da je laž da su nam „Francuzi prodali zastarjelu verziju”. No, ne smeta Milanoviću verzija ni to što će Srbi jednog dana imati iste takve avione. Njemu smeta sama nabava, protiv koje je bio od prvog dana. On je lobirao za drugu ponudu. A ponekad ostavlja dojam kao da bi najradije da nikakve avione nemamo. Iako povremeno govori o tome kako nas nitko neće braniti ako bude rata, pa se kao moramo naoružati, samo on, čini se, ne bi da taj rat bude protiv Rusije ili bar ne bi da mi u tom ratu budemo na suprotnoj strani.

Tako da sve te priče o standardima aviona i nadogradnjama, naših i budućih – jednog dana, kad i ako – srpskih, zapravo nisu drugo negoli pokriće i izgovor za stara Milanovićeva rantanja o tome zašto smo nabavili baš te avione, a ne one dvostruko skuplje za koje se on zalagao. Normalan čovjek bi, kad je jednom sve gotovo i odlučeno, odustao i priznao sam sebi poraz. Uostalom, ionako nije u njegovoj nadležnosti da odlučuje o nabavi aviona. Ali Milanović je jednostavno takav – zlopamtilo, i kad jednom zagrize, ne pušta plijen. Tako da ćemo o Rafaleima i o tome zašto su ih Francuzi prodali i Srbima – kao da smo potpisali neki ekskluzivan ugovor po kojem ne smiju avione izvoziti nikom s kim bismo mi jednog dana mogli potencijalno biti u ratu! – vjerojatno slušati od njega dok god bude živ. 

Šala: Roman i sudbina

Profesor Boris Havel je nova vještica na koju je udružena ljevica otvorila lov. Havel je, kako vam je vjerojatno poznato, profesor na FPZG-u i predavač na još nekim fakultetima te jedan od najvećih hrvatskih živućih erudita, koji u svom životopisu ima svega, od autorstva švedsko-bošnjačkog rječnika (rođen je u Sarajevu) do stotinjak znanstvenih radova i nekoliko cijenjenih knjiga o Bliskom istoku i Izraelu. Vrhunski je poznavatelj političkih prilika i povijesti tog dijela svijeta, a pored studija u Švedskoj studirao je i u Izraelu, gdje je na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu magistrirao komparativnu religiju. Na fakultetu mu je izrečena opomena pred otkaz. Povod je naoko banalan: riječ je o šali. Šali na račun Maje Sever i okupljenih jugoantifa na maršu koji je navodno bio organiziran protiv fašizma, a u stvarnosti za Jugoslaviju i komunizam, o čemu su svjedočile zastave i parole poput “balkanska federacija bez granica i nacija”, kojoj ćemo se vratiti: “Vele promatrači sa strane, j*beš skup na kojem je Maja Sever najljepša”.

Ovo je, u maniri totalitarizma, odmah proglašeno seksizmom: kad se ljudima lijepe etikete kojima ih se kao ljude diskvalificira i dehumanizira, umjesto da se daje argumentirana kritika izrečenog, možete biti sigurni da imate posla s totalitarnim i izopačenim umovima. A kad zbog šale (obične, prilično nedužne) možete završiti na vješalima političke korektnosti, onda znate da su stvari otišle i puno dalje te da imate posla s vrlo fašistoidnom gomilicom, spremnom na sve. Pa i na ubijanje. Uostalom, nisu li to dokazali svojim “šalama” na račun ubijenog Charlieja Kirka i racionaliziranjem te pravdanjem pokolja u Izraelu? Kolega Šola se, lucidno kao i uvijek, komentirajući ovaj slučaj, prisjetio izvrsnog romana Miroslava Kundere “Šala”. Nekim čudom, u Jugoslaviji je bio preveden pa smo ga smjeli čitati: “‘Šala’ je, iako nije prvenstveno politički roman a kamoli jeftini politički pamflet, prvenstveno optužnica staljinističkog društva koje glavnog junaka, zbog nevine šale, kažnjava izbacivanjem iz stranke i sveučilišta, potom završi u vojnoj kaznenoj jedinici, pa i u zatvoru i rudnicima. Česi su se protiv komunizma borili humorom. Mi, ne baš toliko: hrvatski smisao za humor je tužna priča. Antifašistički još i više. Havel je svijetla točka među Hrvatima, ali daj se ti šali među nabrijanim fanaticima koji jedva čekaju da te spale na lomači socijalne pravde! Zanimljivo, nitko nije prozvao profesoricu ustavnog prava kad je o atentatu na američkog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa rekla ‘više sreće drugi put'”.

Vjerujte mi, antifašisti su, kao i svaki fašisti, spremni zbog obične šale uništiti bilo čiju egzistenciju. Uzeti šalu na svoj račun i nasmijati joj se nekoć je bio test karaktera, a vratiti istom mjerom test inteligencije, no danas malo tko ima karaktera, naročito među woke luđacima i luđakinjama. No, Havel bi u svoju obranu mogao reći da se ne radi o šali, nego utvrđivanju znanstveno dokazanih činjenica. A govoriti istinu ne bi smjelo biti zabranjeno. Boris Havel nije rekao ništa što već nekoliko znanstvenih studija nije potvrdilo. Ne bih želio generalizirati, ali komunistice su većinom ružnije od konzervativki.

Znanost je rekla svoje

Godine 2017. ljevičarski Washington post objavio je članak naslovljen „Konzervativci zaista bolje izgledaju, pokazuju istraživanja”. Uostalom, istraživanja su pokazala da fizička privlačnost utječe na mnoge stvari u životu osobe – plaću, popularnost i ocjene u školi, čak i zatvorske kazne. Pa zašto ne bi i na političku orijentaciju? Studija provedena u Australiji, EU i SAD-u, objavljena u Journal of Public Economics, zaključila je da privlačnost osobe korelira s njezinom političkom orijentacijom. Otkrili su da su desničari zgodniji u Europi, Sjedinjenim Državama i Australiji. Zašto, to je ostalo u domeni spekulacije.

Druga dva istraživanja, Rolfea Petersona i Carla Palmera, objavljena u Journal Politics and the Life Sciences dokazala su da se “više atraktivnih pojedinaca” identificira kao konzervativci i Republikanci u SAD-u. Objašnjenje je bilo da ljudi imaju tendenciju procjenjivati ​​”lijepe ljude” kao uspješnije, inteligentnije i sposobnije, ukratko kao genetski kvalitetniji materijal. I skloni su ih tako tretirati. To uključuje dokaze da se roditelji toplije odnose prema svojoj privlačnijoj djeci nego prema svojoj manje privlačnoj djeci. Tko bi rekao. Jedna studija iz 2023. godine, o kojoj se mnogo izvještavalo u medijima, sugerirala je da model umjetne inteligencije predviđa da su konzervativne žene privlačnije od liberalnih, dok je druga studija pokazala da je privlačnost općenito povezana s uspjehom. Autori studije primijetili su da umjetna inteligencija može predvidjeti političke sklonosti na temelju praznog ili sretnog izraza lica s točnošću od oko 61 posto.

No “liberali” imaju odgovor i na to: „konzervativci se puno češće pridržavaju rodno utemeljenih normi ljepote, a žene obično imaju na raspolaganju složenije rutine ljepote nego muškarci. Konzervativna politika također je općenito povezana s višim socioekonomskim statusom, što je pak povezano s percepcijom privlačnosti”. Drugim riječima, nama kockoglavima je lijepo ono što nas je društvo naučilo da je lijepo – kao da curice od tri godine ne znaju što je njima “lijepa vila”, a što “ružna stara vještica”! – pa, eto, robujemo stereotipima po kojima je mlađahna i konzervativna Sidney Sweeney, s onom plavom dugom kosom i plavim očima, velikim grudima i pravilnim crtama lica lijepa, a Maja… ne baš previše. 

Palestina protiv Havela

No, dobro, pustimo to. Vratimo se Havelu. Ekipa koja ga je prijavila potpisala se s “Free Palestine”, i to sve objašnjava. Havel nije Židov, Hrvat je. Iz obitelji hrvatskih intelektualaca i boraca za slobodu i neovisnost, ali ne Palestine, nego Hrvatske. A vidite, antife na slobodu Palestine iz nekog razloga gledaju posve drukčije nego na slobodu Hrvatske. Iako Hrvati nikad nisu koristili terorizam na način na koji to rade Palestinci da bi se oslobodili vladavine Beograda. Havel nosi dva najveća moguća grijeha u odnosu na antifašizam. Prvo, borac je za prava hrvatskog naroda u BiH. A, po antifama, to je bošnjačka zemlja i Hrvati imaju biti kuš. Drugo, filosemit je i borac za pravo Izraela na postojanje i Židova na vlastitu državu. A kao što Palestinci u antifa vizuri imaju pravo ne samo na državu, nego i Židove gurnuti u more, tako Hrvati u Bosni takvo pravo nemaju.

Toliko o dosljednosti. Nisu oni protiv Havela jer misle da je Maja lijepa, niti jer misle da ju je uvrijedio. Nego jer mrze Židove, a još više Hrvate koji podržavaju Židove, a najviše od svega Hrvate koji podržavaju Židove i Hrvate u BiH. Na tom antihrvatskom fakultetu, koji je izrodio brojne ljude koji su zbog svojih pisanija puno više zaslužili biti izbačeni – spomenimo samo Dejana Jovića – Havel je proverbijalno krme u Teheranu, čovjek vrlo stran. Kapović, agresivan kakav već jest, sasvim bi se lijepo uklopio sa svojim fanatičnim jugokomunističkim stavom. Marokanac, pak, nije izazvao nikakvu reakciju hrvatskih borkinja protiv nasilja nad ženama, nitko ga nije spomenuo, iako su tražile izvanrednu sjednicu Sabora o “femicidu”.

Prvo, ne volim izraz femicid, smatram da su žene ljudi kao i svi drugi, ravnopravni, i da se ubojstvo žene ne razlikuje od bilo kojeg drugog. Drugo, nema nikakva porasta nasilja nad ženama u Hrvatskoj već desetljećima. I treće, nasilja nad ženama u većini zemalja EU-a ima puno više nego u Hrvatskoj pa ne vidim na temelju čega smatraju da imamo problem. Da, ubojstava partnera i partnerica, žena i muževa, bilo je otkad je svijeta i vijeka i bit će ih. Pozivanje na to da ih “treba spriječiti” su gluposti. Ne mogu se spriječiti, bar ne u cijelosti. Pogotovo dok ima žena koje padaju na tipove poput onog iz pjesme Gabi Novak “On me voli na svoj način”, na što je upozorila Vlatka Kalinić. Svaki serijski ubojica u zatvoru dobije desetke ženidbenih ponuda, to je oduvijek poznato.

Neki Ahmed tamo dolje

Kad smo pak kod dosljednosti, i pokolj koji su islamistički teroristi izazvali u Australiji nije prošao bez refleksija na hrvatski politički prostor, tim više što je prošlog tjedna pred sud izveden neki Marokanac koji je pretukao hrvatsku policajku, što zahvaljujući nakaradnosti sustava u kojem nema dovoljno policajaca, pa je cura sama patrolirala autobusnim kolodvorom, što zahvaljujući tome što nije imala oružje pri ruci, a trebala je. No, masakr se dogodio na istoj plaži na kojoj se, neposredno nakon napada Gaze na Izrael, u kojem je pobijeno više od tisuću civila i uzeto stotine talaca, skandiralo “Gas the Jews” (Židove u plinske komore). Skandirali su to brojni propalestinski aktivisti. Ovaj put, dvojica Pakistanaca, otac i sin, su u ime Alaha odlučili pobiti što više nevjernika.

Napad je trajao oko 45 minuta. Iako je policije bilo, ona nije reagirala dok heroj dana, neki Ahmed, također musliman, nije oteo teroristu pušku. Tada je policija upucala njega – s pet metaka. Neki misle, to je stoga jer je policija tamo DEI, pola su cure, druga polovica gejevi i etničke manjine. No, meni se čini da je to namjerno. Policija tamo nije samo DEI, nego i “free Palestine” ekipa. Međutim, neki naši politički korektni komentatori kažu da će desničari riješiti kognitivnu disonancu kako je musliman bio heroj dana. Da je spašavao ljude na plaži. I dobio masu metaka radeći to. Lako. Nisu svi muslimani teroristi, ali ono što oni zovu “islamofobija” proizlazi iz toga što ne prođe mjesec dana a da negdje u svijetu islamisti ne pobiju desetke ljudi čisto zato jer su nevjernici.

Pri čemu je Ahmed hvalevrijedan, ali ne mijenja uzorak. Desnica ima potpuno legitimno pravo ukazivati na problem islamskog terorizma u Europi, jer je riječ o fenomenu koji se pojavljuje tek nakon masovnih imigracijskih valova iz Afganistana, Pakistana, Sirije i dijelova Afrike u ovom stoljeću. Pojedinačni primjeri heroizma ne mijenjaju društvene obrasce i nisu argument koji bi dokazao da ne postoji problem, već apel na emocije i manipulacija. Mene ipak u kontekstu ovih napada zanima zašto naše feministkinje, ako im je stalo do sigurnosti žena, zagovaraju uvoz ljudi iz kultura u kojima život žene vrijedi manje nego život psa. Ili se pak priča o “femicidu” koristi samo kao izgovor za napad na krivce za sva zla ovog svijeta – “ekstremne desničare” – kao i priča o heroju Ahmedu s Bondi Beacha?

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti