Holjevac: ‘Zbog te totalitarne izjave, Daliji treba održati lekciju iz Ustava, prava, demokracije i logike’

PIŠE MARCEL HOLJEVAC

Što hrvatski intelektualci misle, to srpski četnici otvoreno govore – napisao sam prije sedam godina u ovoj kolumni, nakon prvenstva u Rusiji, kad su se hrvatski hrvatomrsci natjecali tko će više omalovažiti Hrvatsku. Jer, reprezentacija, kao i zastava, himna i još neke stvari, predstavlja državu. Ne mrze oni sve to zato što su protiv nacionalizma, prosvijećeni, iznad takvih primitivnih emocija, nego zato što su, kako je to Tuđman lijepo rekao, “jalnuški diletanti”, zavidnici i kompleksaši, sitne duše koje ne mogu podnijeti bilo kakav uspjeh nacije i države koju ne vole, iako joj politički i pravno pripadaju, njezin su dio, sviđalo im se to ili ne, pa ga na sve načine pokušavaju omalovažiti. Svaki uspjeh Hrvatske tragedija je za pošten antifašistički svijet, ako ništa drugo, ono zato što “odvraća pažnju s pravih problema” koji nikom osim njima nisu spomena vrijedan problem. Pobačaj nije besplatan? Tragedija. BIA nesmetano operira po Hrvatskoj i infiltrirala se i u HRZ? Nebitno, nismo nacionalisti.

Sad su i hrvatski intelektualci malo napredovali pa otvoreno govore isto što i srpski četnici. Otvoreno priželjkuju propast turizma, poraz reprezentacije, Hrvatsku prikazuju kao političko puko crnilo i ustašluk, a ekonomski kao propalu. Dobro, Srbi to rade zbog frustracija neuspjesima na svim poljima, zbog kompleksa koje im nabija Hrvatska kojoj su tijekom i nakon rata predviđali i priželjkivali propast, ali zašto to rade “naši”? Odnosno, oni koji “nisu naši od glave do pete”, osim kad treba uzeti “naš” novac. Razlika je što ovi naši još bezobraznije lažu. “Vlast koja dopušta uzurpaciju javnih površina kako bi se promovirala niža vrijednost žene u odnosu na duhovni autoritet muškarca u obitelji suodgovorna je za smrt supruge čiji su raskomadani dijelovi tijela pronađeni u kanalizaciji”, rekla je saborska zastupnica Dalija Orešković, aludirajući na slučaj ubijene žene kod Osijeka. Daliji tu treba održati lekciju iz Ustava, prava, demokracije i logike. Za početak, samo totalitarni i krajnje fašistoidni um može izustiti kako vlast dopušta prosvjede i nazvati javno okupljanje uzurpacijom javne površine.

Vlast ne dopušta ništa. Vlast u demokracijama, tako i u Hrvatskoj, nema baš nikakvih zakonskih ovlasti da zabrani mirno javno okupljanje, niti izdaje bilo kakve dozvole za to. Reći da vlast dopušta javno okupljanje isto je kao reći da vlast dopušta crncima da slobodno šeću gradom, umjesto da su na plantaži i u lancima. Ili da vlast dopušta ženama da izlaze iz kuće bez muža i brata, i još i bez burke. Vlast može dopustiti javno okupljanje samo na Kubi ili u Sjevernoj Koreji, jer su ondje javna okupljanja zabranjena. Osim ako ih vlast izričito ne odobri. I to je Hrvatska kakvu nam žele Dalija Orešković i “antifašisti”: ista onakva kakva je bila od 1945. pa tamo negdje do 1952., kad se moglo zaglaviti na Golom, u zatvoru ili pred streljačkim vodom čisto zato što ste bili “narodni neprijatelj”. Odnosno, nekom se od narodnih prijatelja iz bilo kojeg razloga, ili bez razloga, niste sviđali. A što antifašisti misle o pravu na javno okupljanje, osim vlastitog, pokazali su tijekom braniteljskog prosvjeda, kad se tražila smjena ministra Matića, što je u demokracijama posve normalno. Koliko ste puta pročitali da je “prosvjed ilegalan jer nije prijavljen policiji”? Pa, nije. Prosvjed se prijavljuje da bi ga policija mogla osiguravati, a ne da bi izdala dozvolu. Ilegalan prosvjed i ilegalno javno okuplanje postoje samo u zemljama poput Srbije.

Klečavci i Kata Peović

Drugo, nazvati legalno i legitimno javno okupljanje “uzurpacijom javnog prostora” još je korak dublje u fašizam – ne mislim pritom na fašizam kao ideologiju, jer on kao ideologija zapravo i ne postoji, već fašizam kao na isključivi, antidemokratski, kolektivistički i antiindividualistički mentalni sklop baziran na stalnom traženju i identificiranju neprijatelja, njihovoj sustavnoj dehumanizaciji (štakori, insekti, kockoglavi krezubi ognjištari bez mozga) i stereotipiziranju i tako dalje. Neprijatelj ne smije imati nikakva prava, pa ni biti na javnome mjestu. Jer ga “uzurpira”. Neprijatelj nema pravo ni imati dom jer ga “uzurpira” (Thompson). Zato su Dalija i društvo uzurpirali sav mogući javni medijski prostor pa se od njihove galame ne čuje nikoga drugog. Taj pojam, “uzurpacija javnog prostora”, onda bi se mogao primijeniti i na njihova okupljanja i “festivale”, zar ne? Javni prostor tako se zove zato što je javan, otvoren za svakoga. Svatko u javnom prostoru smije boraviti, a u SAD-u postoje, u nekim državama, i tzv. stand your ground zakoni – koji vam dopuštaju primjenu sile, uključujući i smrtonosnu, bez obaveze povlačenja, protiv svakoga tko vas pokuša ukloniti s bilo kojeg mjesta na kojem imate legalno pravo biti.

Dakle, za razliku od “doktrine dvorca”, koja je u SAD-u široko prihvaćena i po kojoj imate pravo ubiti svakoga tko nepozvan uđe u prostor doma u kojem živite, i po kojem bi Thompson, da je ovo Amerika, imao pravo upucati Danku Derifaj na licu mjesta i čak mu ne bi bilo ni suđeno, ti zakoni to proširuju na javni prostor. Ako smatrate da bilo tko ugrožava vaš fizički integritet u javnom prostoru, imate pravo djelovati silom protiv njega. Ponavljam, uključujući i smrtonosnu, ako je to potrebno. No najbolesnija je i najodvratnija ideja da je vlast, koja prema njoj dopušta nešto što je ionako Ustavom zajamčeno pravo, kriva za ubojstvo žene u Tenji! Pazite tu konstrukciju, na trgu neki muškarci mole za to da budu moralni autoriteti u svojoj obitelji, mole, ali tako “promoviraju nižu vrijednost žene u odnosu na duhovni autoritet muškarca u obitelji” pa su krivi za to što je narkoman i kriminalac u Tenji ubio svoju ženu, također osobu koja je bila dio polusvijeta! A i sve to u Tenji – dakle, miješanoj sredini, gdje ima tek nešto više katolika od pravoslavaca. Drugim riječima, vlast je kriva za to što ne uskraćuje Ustavom zajamčena prava katolicima, pa je zato netko tko je navodno narkoman i alkoholičar s duljim zatvorskim stažem ubio ženu koja je, poput njega, bila po zatvorima. Bar po onome što se zasad zna i što se prča. Kolika je razina bezobrazluka potrebna za takva podmetanja? Pa i sama je Kata Peović poslala svoju sliku uz ženu s transparentom koji kaže “vaše klečanje ne poništava moja prava”. Točno, ničija molitva ni klečanje ne utječu na njihova zakonska prava. Zašto se onda bune, kad to znaju?

I na kraju, “sličnost klečavaca i (za) branitelja iz Benkovca nije slučajna, vlast štiti nasilnike i kršitelje Ustava. Vlast je postala (za)branitelj Hrvatske”, poručila je Orešković. Još jedna laž koju uporno, svjesno i namjerno Dalija i antifa ekipa guraju u javni prostor posljednjih dana jest da netko traži zabrane nekih lijevih “festivala”, u biti aktivističkih događanja. Zahtjevi prosvjednika su jasni i nigdje ne uključuju nikakve zabrane bilo čega, što Dalija jako dobro zna. Tek prestanak njihova financiranja javnim novcem, što je posve legitiman zahtjev. Uostalom, prosvjedovali su i oni protivi davanja državnog novca za kupnju borbenih aviona, zar ne? A treba se osvrnuti i na to tko su kršitelji Ustava – kako sam više puta ovdje obrazlagao, to su oni koji ometaju tuđa zakonita javna okupljanja bubnjanjem i galamom, što je država dužna spriječiti kako bi osigurala ustavno pravo na neometano javno okupljanje. Također, kršitelji su Ustava oni koji bi poništili ustavno pravo na javno ispovijedanje vjere. Njihovo tumačenje da imaju pravo moliti u crkvi otprilike je kao ideja da homoseksualci imaju pravo održati Pride u svojoj sobi, a prosvjetni radnici prosvjed protiv Vlade u školskoj zbornici. Cijela poanta prava na javno okupljanje jest da vas svi čuju i vide. Dalija je pravnica i to zacijelo zna. Ali se pravi gluplja nego što jest. A tko se dugo pravi blesav, na kraju takav i ostane. 

Samo jedna istina o Benkovcu

Jergović, posljednjih dana ponovno medijski eksponiran, svojevremeno se hvalio time kako uvijek navija protiv naše reprezentacije, kako uvijek želi da izgubi, pa mu sigurno ovaj tjedan teško pada. Koliko teško? Dovoljno da bi drsko i bezobrazno slagao. “Melita Vrsaljko rođena je 1993. u Zadru. Djetinjstvo provodi u Benkovcu, u nekad nacionalno izmiješanom mjestu, koje je 1995. temeljito i trajno očišćeno, a zatim, u sljedeća tri desetljeća, uglavnom dobro čuvano od povratka i reintegracije njegova prijeratnog stanovništva”, navodi ponovno (ne)popularni Jergović.
Od svega toga istina je jedino da je prije rata Benkovac bio nacionalno izmiješano mjesto. Etnički je očišćen 1991., kad je od 17.000 Hrvata na širem benkovačkom području ostalo tek njih oko 700.

Dakle, pobijeno je ili protjerano, pod prijetnjom oružja, oko 95 posto prijeratnog nesrpskog stanovništva, što odgovara definiciji genocida. Cilj je bio Dalmaciju učiniti etnički čisto srpskom i integrirati je u veliku Srbiju. Iz Srbije nikad nije došla nikakva isprika niti priznanje zločina. 1995. pak nije bilo nikakvog etničkog čišćenja, to je čista kleveta Hrvatske i njezine vojske. Nitko, niti jedan Srbin, nije protjeran. Oni koji su izbjegli, učinili su to organizirano, pod patronatom srpske vojske, i bez bilo kakvog kontakta s hrvatskom stranom. Da, brojne napuštene srpske kuće naknadno su zapaljene, ali Vlada RH nikada nije institucionalno ni bilo kako sprečavala povratak Srba.

Dapače, poticala ga je, možda s figom u džepu i u nadi da se neće baš previše boraca RSK-a (kolokvijalno, četnika) vratiti, ali nitko ne može reći da ih je itko sprečavao da se vrate, osim možda straha od optužnice za ratne zločine. A što se “reintegracije” tiče – nikad nisu bili ni “integrirani” u RH da bi ih se moglo “reintegrirati”. Naprotiv, u rat su krenuli upravo zato što nisu željeli biti integrirani u pravni i politički sustav RH. Jergovićev narativ nimalo se ne razlikuje od Vučićeva i sličnih – rat je počeo 4. kolovoza 1995., Srbe su iz čista mira protjerale divlje ustaše, a sve nakon toga je ustaški mrak. Kako onda nekom tko tako bezočno i svjesno, ujedno zlonamjerno, laže vjerovati bilo što drugo, pa i to da nije sam napisao onaj grafit? Preživio je, srećom, taj atentat na zid kuće.

Predsjednik Milanović razgovarao je danas u Uredu PRH s književnikom Miljenkom Jergovićem. pic.twitter.com/RzUrTQkwiq

— Nikola Jelić (@NikolaJeli2) September 3, 2025

“Primitivan je i neodgojen”

No to ga je ipak dovelo ne samo do naslovnica nego i do predsjednika Milanovića, s kojim je proveo neko vrijeme u ugodnom razgovoru. Gordan Malić podsjetio nas je na činjenicu da život ipak ne imitira umjetnost nego loš TV program: u jednako pastoralnoj atmosferi Jergović je svojevremeno divanio s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom, dokazavši time da je čovjek za sva vremena i sve režime, iako je službeno antirežimski pisac. Ali, gledajte, ako je veliki Voltaire mogao od najžećeg kritičara veleposjednika dogurati do jednog od najvećih veleposjednika u Francuskoj, koristeći obilno velikodušnost vladara, zašto ne bi i Jergović gostovao na dvorima, banskim i Titovim na Pantovčaku?

A Jergović se pak Milanoviću odužio, rekavši kako je ono što mu se dogodilo “samo blag simptom onoga mnogo većeg što se valja Hrvatskom, u režiji vlasti Andreja Plenkovića i Crkve u Hrvata”. Neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj, zar ne? Potom je dodao još malo laži, osudivši prosvjed veterana koji je, kako tvrdi, doveo do otkazivanja festivala “Nosi se” u Benkovcu. Upozorio je da su organizatori tog festivala izloženi nasilju i lišeni policijske zaštite. Odluka o “odgodi” festivala, da podsjetim, donesena je prije prosvjeda, policija je bila u punom broju na licu mjesta, nasilja bilo nije, barem ne fizičkog, a s verbalnim je, iz policijskog izvješća jasno proizlazi, započela vječno ugrožena strana.

No, valja podsjetiti da je isti taj Jergović, nema tomu niti godinu dana, kritizirao Milanovića zato što se drznuo neke novinare nazvati udbašima (opet, i tu postoji “plot twist”: Milanović je bio najsrčaniji branitelj udbaša koji su izručeni u Njemačku i ondje osuđeni na doživotne kazne zatvora). “Račan je za nasljednika ostavio čovjeka koji jest dovoljno primitivan i neodgojen da bude dobar udbaš. Ali intelektualne sposobnosti su mu takve da ne bi prošao na prijemnom”, napisao je lani u listopadu Jergović. Obraz, što je to? Kada saberete sve gore rečeno, morate se zapitati koja je razlika između Vučićevih medija i propagande u Srbiji i antifašističkih, lijevo liberalnih medija i aktivizma u Hrvatskoj? Nikakva, temelje se na laganju, bezobrazluku i širenju paranoje od ustaša, te stalnog trolanja o ZDS-u kao dokazu da je Hrvatska postala NDH, Jasenovac tek što nije ponovno otvoren (doduše, da ga se otvori samo za Židove, vjerojatno se ne bi puno bunili). I jednima i drugima jednako smeta Thompson i stalno gnoje o fašizaciji Hrvatske. Razlika je u tome što su oni u Srbiji malo manje licemjeri i ne zovu se antifašisti nego četnici. 

Ključan je bio legendarni Ćiro

Nogomet nije samo sport nego sociološki fenomen. Nogomet je uvijek na neki način povezan s politikom. Zato se treba osvrnuti i na prošlotjedne utakmice, od kojih je jedna vjerojatno bacila u depresiju sve one koji “uvijek navijaju protiv Hrvatske” (zna se koji su jer su se brojni time javno hvalili, misleći valjda da je to strašno “cool”, nekonvencionalno i progresivno!), a druga možda još više. Naravno, od cijele utakmice s Crnom Gorom Vučić je primijetio samo skandiranja i optužio Crnogorce da su “vazali Hrvatima” zbog isprike za rat. Sramota, Crnogorci trebaju biti vazali samo i jedino Srbima. Valja priznati da su Crnogorci tu miljama ispred domaćih antifašista koji taj rat uporno “dekonstruiraju” i tumače nam da rata ne bi bilo da Reihl-Kir nije ubijen i da smo počinili genocid nad nejači.

No vratimo se nogometnom poučku. Reprezentacija Hrvatske, po Transfermarktu, vrijedi 225 milijuna eura. Reprezentacija Srbije, po Transfermarktu, vrijedi 250 milijuna eura. A Hrvatska je na FIFA-inoj ljestvici ispred Njemačke i Italije, unutar prvih deset, točnije deveta. U elitnom društvu Argentine, Brazila, Francuske, Nizozemske, Belgije. Srbija je negdje između Egipta i Alžira.
Pa kad inače kriminalno nesposobni selektor Srbije Piksi kaže “0:5 na Marakani naš je realan domet, to smo očekivali”, to nije samo loš izgovor. Da, to se očekivalo. Stvar nije u igračima, nisu oni nešto puno lošiji od naših, ako uopće jesu. Nije ni u izborniku, jer to traje već 30 godina. Da, iskustvo na velikim turnirima, samopouzdanje, vjera u sebe, red i disciplina u reprezentaciji, sve to ima svoju veliku težinu. Ali ključ je u politici i Savezu. I tu je ključan bio legendarni Ćiro. On se izborio za potpunu neovisnost izbornika i Saveza o politici. Izborio se tako što je javno laskao Tuđmanu do razine karikature, znajući da je Tuđman tašt, ali mu u razgovorima u četiri oka nije popuštao jer je znao da je Tuđman ujedno i vrlo razuman. Znao je da će ga, ako bude rezultata, pustiti na miru jer to pomaže i njegovoj popularnosti. Još u Jugoslaviji, za Miljana Miljanića, znalo se: prvenstva su izlog za prodaju igrača. Igrao je onaj koga se moglo unovčiti i uzeti neku proviziju. Za rezultat je malo koga bilo briga. Senilni starci kreirali su igru i reprezentaciju prema svojim interesima, ponajprije financijskima. Hoćeš da tvoj igrač ide na prvenstvo? Plati, brale. “Ne ume da igra?” Nema veze.

Ćiro je okrenuo paradigmu. Reprezentaciju ljudi vide, s razlogom, kao o politici neovisnu instituciju. To znači da izbornik nema alibija za poraze, ali mu isto tako nitko ne može oduzeti zasluge, na stranu trolovi koji bi da Dalić ode ne zato što misle da bi netko drugi to mogao bolje, nego zato što im smeta kad je Hrvatska u bilo čemu uspješna. Razlika između Srbije i Hrvatske nije primarno u kvaliteti igrača. Jest u kvaliteti izbornika, ali najvažnija je razlika ta da je hrvatska reprezentacija uspjela skinuti politiku s grbače. I slijedom toga izgradila je pobjednički mentalitet i duh koji Srbiji bolno nedostaje. No primjer, reprezentacije bi trebalo proširiti i na neke druge institucije, a prije svega na kulturu. U konačnici, zar to nije i njima samima u interesu, kad bi znali gledati dalje od nosa i tog sitniša za koji se ogrebu? Milei je u Argentini ukinuo ministarstvo kulture rekavši da umjetnik koji treba javni novac nije umjetnik nego državni službenik. Kulturnjaci su se uzbunili da će to narušiti “prava disidenata”. Ne mogu razumjeti kako disident može biti financiran novcem “režima” protiv kojeg se bori?! Onda ili nije disident ili nema režima protiv kojeg se treba boriti. Ali, očito, ja imam problema s razumijevanjem lijeve logike. 

Brate, to nije naše društvo

Milanović se strahovito naljutio što je Vlada pozvala izraelsko izaslanstvo, a još više na izraelskog ministra vanjskih poslova jer su se drznuli usporediti Domovinski rat i napad na Izrael. Njemu je to gadarija. Ja sam još davno to usporedio i smatram da imam pravo na to. “Hrvatska je bila razoružana, huljski napadnuta, poluizolirana, izborila se uz otvorenu opstrukciju dobrog dijela međunarodne zajednice, uključujući Izrael, i uz povremenu oportunističku pomoć SAD-a u vidu sigurnosnih podataka… i tu uspoređivati Hrvatsku i Izrael? Ej, brate, to nije naše društvo”, rekao je Milanović. Hrvatska je bila razoružana zahvaljujući njegovu SDP-u. A Izrael je isto tako huljski napadnut. Istina, nije trajno okupiran dio teritorija, ali su uzeti taoci. Bez ikakvih uvjeta za njihovo oslobađanje osim onog “dođite i uzmite ih”. Ako dođete, bit ćete agresori i ubojice djece. Ako ne dođete, pa, doći ćemo po još. Golda Meir davno je rekla, još ’57.: “Možemo oprostiti Arapima što ubijaju našu djecu, ali im ne možemo oprostiti što nas tjeraju da ubijamo njihovu. Mira će biti tek kad Arapi budu voljeli svoju djecu više nego što mrze nas.” Nije nikakva tajna da Hamas koristi djecu kao živi štit i u propagandne svrhe.

Uz 40 posto stanovništva mlađeg od 14 godina u Gazi, i petero-šestero djece po ženi, te stanovništvo koje se udvostruči svakih petnaestak do dvadeset godina, nije im to problem. To nije opravdanje za Izrael, ali to jest cilj Hamasa: dobiti propagandni rat. Ono što je Hamas učinio 7. 10. 2023. nalik je na ono što su antifašisti i četnici učinili u Škabrnji. Ono što je Izrael učinio Gazi ono je što je Hrvatska vojska učinila RSK-u u Oluji. Ali se zato nije jako uzrujao zbog napada Rusije na Poljsku dronovima, spinajući kako je i nama pao dron u dvorište – jest, ali zalutali ukrajinski dron kojeg su izgubili negdje u zraku, a slanje desetaka dronova na Poljsku je namjera! Ništa ne može istjerati rusofila iz Milanovića, ali Gaza, e, to ga jako živcira. On smatra da trebamo smjesta priznati Palestinu. Zašto njegova vlada to nije učinila, kad nije bilo rata?

U redu, ako priznamo Palestinu, koga smo priznali? Čiju vlast? Hamasovu u Gazi, ili Fatahovu na Zapadnoj obali gdje živi većina Palestinaca – i nisu u ratu s Izraelom? Hamas je u ratu s PLO-om jednako kao i s Izraelom. PLO je legitimni zastupnik Palestinaca u UN-u i s njima Izrael ima odnose. Abasova stranka priznaje Izrael. I kako bi to vodilo prema trajnom miru kad je Hamas još od devedestih financiran od Irana upravo zato da bi spriječio međusobno priznanje Izraela i Palestine? Za razliku od nacionalističkog i sekularnog PLO-a, kojem je cilj prije svega uspostava palestinske države, a uništenje Izraela kad i ako bude prilike, Hamasu je jedini cilj potpuno uništenje Izraela – što je jasno iz njihova poduljeg manifesta u kojem je to prilično eksplicitno navedeno, dok se nikakva palestinska država nigdje ne spominje, samo uspostava globalnog islamskog kalifata. 

Nagrada za agresiju

Treba li nagraditi Hamas za to što su izazvali rat, što je Gaza izvršila agresiju na Izrael pobivši više od tisuću civila i odvevši stotine u zarobljeništvo a da nikad nisu postavili nikakve uvjete za njihovo oslobađanje, što jasno govori da je jedini cilj bio uvući Izrael u rat i onda gurnuti što više djece pod granate kako bi se pokoljima i kaosom zadobile simpatije svijeta? Ne, nije Hamas napao Izrael, nego Gaza. Hamas je neosporna i izabrana vlast u Gazi od 2006. Ondje nije bilo ni izraelske vojske, ni policije, ni institucija, ni ikakvih židova uopće, to je de facto bila samostalna, iako nepriznata država. Već 20 godina. I 20 godina uredno raketiraju Tel Aviv koji je na oko 70 km od Gaze.

Ne vidim da treba Gazu nagraditi državom za agresiju jer to može potaknuti ostale da genocidom i provociranjem napada na sebe pokušaju riješiti svoje “probleme”. Ne sjećam se da je Zapad slao reportere u Berlin i Tokio da izvještavaju o patnjama i smrti djece i gladi kad su ti gradovi doslovno sravnjeni sa zemljom. U čemu je razlika između napada Gaze na Izrael i napada Japana na Pearl Harbor ili njemačkog zračnog napada na Veliku Britaniju?

Osim što Nijemci nisu otimali Engleskinje s koncerta i razvlačili njihova mrtva tijela po ulicama Berlina uz slavlje u kojem su sudjelovala i ta djeca koja sad pate – ne zato što su ta djeca to izabrala, nego zato što su njihovi roditelji takvu sudbinu izabrali za njih. Ne vidim ni da će to riješiti problem, jer Hamas ne želi državu niti ih palestinska država i najmanje zanima, nego uništenje Izraela. Za početak. Kasnije i onih koji ih sad podržavaju. Rješenje vidim u dehamasizaciji Gaze, po uzoru na denacifikaciju Njemačke, i njezinu izgradnju i pacifikaciju uz nadzor međunarodnih snaga, kao u Njemačkoj 1945. A onda možemo o priznaju Palestine.

AUTOR: Marcel Holjevac/7dnevn/Dnevno.hr

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Portal Dnevnih Novosti.