Hrvatice pokazuju hrabrost, muškarci traže rupe u sustavu

Hrvatice sve češće zovu i pitaju kako u vojsku: „Muškarci uglavnom pitaju kako to izbjeći“

Dok se u javnosti i dalje vode rasprave o obveznom vojnom roku, zanimljivi podaci dolaze izravno s terena. Žene sve češće zovu i pitaju kako se prijaviti u vojsku, dok muškarci uglavnom traže načine kako izbjeći temeljno vojno osposobljavanje. O toj promjeni društvene dinamike otvoreno govori Ivana Cvitković, natporučnica i časnica za informiranje i promidžbu u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (MORH).

U podcastu Morhologija ispričala je vlastitu, neuobičajenu priču – put od studentice ekonomije do časnice Oružane snage Republike Hrvatske, ali i ono što danas čuje gotovo svakodnevno u razgovorima s građanima.

Od „dosadnjikave“ banke do vojne odore

Završavala je Ekonomski fakultet u Splitu i, kako sama priznaje, klasična karijera u banci činila joj se sigurna – ali prazna.

„Nije me ispunjavala. Nedostajao mi je smisao, izazov, nešto više.“

Prekretnica se dogodila sasvim slučajno, kroz razgovor s djelatnim vojnim pilotom. Njegova profesionalna priča, ali i jednostavna rečenica – „Nije kasno ni za tebe“ – ostavila je snažan dojam. Ideja o vojnom pozivu, koja joj dotad nije bila ni na kraj pameti, odjednom je postala realna opcija.

„Na liječničkom sam ugledala tu ženu u odori“

Jedan od najupečatljivijih trenutaka dogodio se već na samom početku – tijekom liječničkog pregleda.

„Vidjela sam prekrasnu ženu u službenoj odori. Dostojanstvo, autoritet… bilo mi je kao u filmu. Pomislila sam – wow.“

Bez velikih iluzija, ali s jasnom željom, prijavila se na dragovoljno vojno osposobljavanje. „Iskreno, nisam vjerovala u sebe, nisam znala što me čeka, ali znala sam da želim postati časnica“, kaže.

Od šminke do maskirnih boja

Nakon temeljne obuke uslijedila je tromjesečna specijalistička obuka, a prvo postavljenje dobila je u 1. motoriziranoj bojni Vukovi u Gospiću. Zahvaljujući završenom fakultetu, upućena je na temeljnu časničku izobrazbu.

Početak nije bio romantičan.

„Prva tri-četiri dana pitala sam se: što je meni ovo trebalo, gdje sam došla?“

Promjena životnog stila bila je potpuna.

„Jedina šminka bile su maskirne boje. Ali odlučila sam dokazati sebi da mogu i u štikli i u čizmi.“

Na kraju obuke, umjesto olakšanja – suze. „Bilo nam je žao što je gotovo.“

Vojska nije samo oružje i rat

Danas Ivana Cvitković radi u sustavu informiranja i promidžbe MORH-a. Posao uključuje svakodnevnu komunikaciju sa srednjoškolcima, studentima, roditeljima i građanima svih generacija. Upravo joj operativno iskustvo iz manevarskih postrojbi daje dodatnu vjerodostojnost.

„Vojska nije samo puška i rat. Tu su logistika, IT, inženjerstvo, ali i humanitarna dimenzija – poplave, potresi, mirovne misije.“

Predrasude, kaže, nestaju u izravnom kontaktu.

„Kad nas ljudi vide u odori i čuju naša iskustva, shvate da smo normalni ljudi – s obiteljima, prijateljima, radnim vremenom. Ovo je posao. Odgovoran posao.“

Žene pitaju kako ući – muškarci kako izbjeći

Najzanimljiviji dio njezina svjedočanstva odnosi se na aktualne upite građana.

„Ponekad se čini da ima čak i više upita od žena nego od muškaraca.“

Razlika je, međutim, vrlo jasna: Žene pitaju mogu li se prijaviti, kako izgleda obuka i kako je ženama u vojsci. Muškarci pitaju hoće li morati ići, hoće li doći na red s 27 godina, što ako studiraju. „Dakle, muškarci češće pitaju kako to izbjeći, a žene kako doći. Dolaze neka druga vremena.“

Vrijednosti koje ostaju cijeli život

Poruka mladima jasna je i bez patetike: „Temeljno vojno osposobljavanje traje kratko, ali vrijednosti koje se ondje usvoje ostaju do kraja života. Ne bojte se testirati vlastite granice.“

U vremenu kada se odgovornost često doživljava kao teret, a disciplina kao problem, priča natporučnice Ivane Cvitković pokazuje suprotno: da su motivacija, smisao i služenje zajednici sve češće – ženski izbor.