Hrvatska ima ključni adut na kojem im mnoge zemlje zavide, ali to je nekad ‘dvosjekli mač’ (VIDEO)

Jedan od najboljih pivota svih vremena Igor Vori nedavno je komentirao: “Mi Hrvati ne volimo baš sport. Jer da volimo ne bi dvorane na košarci, rukometu i ostalim sportovima bili prazni kao i stadioni. Mi volimo pobjedu i euforiju.” Dosta je to precizan i točan opis praćenja sporta u Hrvatskoj, a rukomet i vaterpolo su najbolji primjeri.

Ipak, nećemo se lagati. Svi mi volimo kada nacija diše kao jedno i navija za reprezentaciju bez obzira što od 100 navijača njih 87 vjerojatno ne zna ime kluba u kojem igra Mario Šoštarić ili Marko Bijač. Euforija je ove godine što se tiče momčadskih sportova nikad više jer praktički sva tri igramo doma. 

Službeno samo je Zagreb i Dubrovnik, ali očito je da puna arena u Njemačkoj dok igraju rukometaši jasno sugerira na ono što nas čeka u lipnju. Arena je prepuna Hrvatima, samo se naši navijači i čuju te su svi spremni za najviše ciljeve. Koln je slijedeća faza, a nema sumnje da će i tamo velika skupina Hrvata doći i glasno bodriti momčad u toj kultnoj rukometnoj dvorani.

Njemačka voli Hrvate

Što se tiče uspjeha nismo baš u rukometu (a ni u nogometu) previše briljirali na njemačkom tlu. U rukometu smo 2007. na prvenstvo svijeta otišli kao jedni od favorita da bi na kraju završili peti. Doduše, tada je povijest sporta ispisao Ivano Balić koji je postao jedini rukometaš u povijesti koji je dobio MVP nagradu, da njegova momčad nije došla ni do polufinala.

U oba ta turnira kao i na ovom na tribinama je bila ludnica i zapravo jedini koji nam mogu parirati su Nijemci, a često su i oni poraženi. Sve je to zagrijavanje za vrhunac u lipnju koji stiže. 

Veselimo se Euru nogometaša

Njemačka je od naše samostalnosti samo jednom bila domaćin velikog natjecanja, a bilo je to Svjetsko prvenstvo 2006. Hrvatska je dobila itekako prolaznu grupu s Brazilom, Japanom i Australijom. Rezultat je ispao za zaborav, ali navijači i sve što se događalo bilo je za pamćenje. 

Prva utakmica s Brazilom. Hrvatska je na Mundijal došla bez ijednog poraza u kvalifikacijama. Cico je ispraćen i s euforijom i kritikama zbog odabira igrača  (prije svega se tu misli na ne pozivanje Eduarda). Bio je to onaj Brazil koji je čitajući popis imena ulijevao strah u kosti. Igralo se u Berlinu pred 6o tisuća ljudi od čega je bar pola bilo u kockicama. I onda je krenula “Lijepa naša.”

Emocije, uzbuđenje, ljubav prema domovini sve se to moglo osjetiti u samo 40tak sekundi za vrijeme intoniranje himne. Cicina suza u oku zbog koje zapravo nije ni mogao pjevati himnu, emocije su bile prejake. 30 tisuća ljudi je na olimpijskom stadionu u Berlinu pjevalo hrvatsku himnu je nešto nestvarno i dokazuje koliko zapravo volimo tu euforiju, ali i uspjehe naše zemlje. Kaka je zabio jedini gol na susretu i bio je to jedini Cicin poraz u službenoj utakmici. 

Zato i nema previše sumnje da nas u lipnju ponovno čeka isto. Ponovno Berlin i ponovno taj velebni stadion. Zanimljivo, ponovno Španjolska koju vaterpolisti kao i rukometaši već dobili na otvaranju EP ove godine. Za ulaznice u Hrvatskoj se prijavilo 2 milijuna ljudi što dovoljno govori o svem. Mnogi će doći u Berlin, Leipzig ili Hamburg i ako nemaju kartu. Čeka nas možda i nikad viđena navijačka euforija, a nadajmo se onda i nikad viđenom rezultatu, a to je reprezentativni trofej u rukama Luke Modrića.