EKSKLUZIVNO: Objekt je pao. Institucije nisu položile ispit, zbog čega je tako dugo trajalo

ULOŽENI TRUD SE NA KRAJU ISPLATIO - prijesek zbivanja

Borovo, 2. svibnja 1991.: 12 ubijenih redarstvenika – i 34 godine kasnije, ista sramota: šutnja, izbjegavanje i “rušenje”

Borovo je 2. svibnja 1991. postalo simbol onoga što se Hrvatskoj dogodilo na početku rata: zasjeda, masakr i poruka da se krv prolijeva planski, a ne “spontano”. Dvanaestorica hrvatskih redarstvenika ubijena su tijekom pokušaja spašavanja dvojice kolega koje su u noći s 1. na 2. svibnja zarobili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi. MUP i službene komemoracije godinama ponavljaju istu suštinu: radilo se o dobro organiziranoj zasjedi, brutalnom ubojstvu i događaju koji je – nakon Plitvica – označio da je rat praktički krenuo.

I sada dolazimo do apsurda: u mjestu gdje je prolivena krv hrvatskih redarstvenika, godinama je stajala nakaradna građevina – mauzolej Vukašinu Šoškočaninu, osobi koju se u javnim izvorima povezuje s događajima u Borovu 1991. i koju Večernji list opisuje kao jednog od vođa pobunjenih Srba; njegova smrt na Dunavu navodi se kao nerazjašnjena – od “utapanja” do obračuna među frakcijama.

Zakon, rješenje, politika – i onda zid šutnje

Prema javnim izjavama Ivana Penave, uklanjanje mauzoleja se “napokon” pokreće sukladno izmjenama Zakona o grobljima, uz pravni slijed preko rješenja Službe za opću upravu Vukovarsko-srijemske županije. Penava je javno govorio da je uklanjanje krenulo i da žalba ne odgađa izvršenje te da očekuje dovršetak uoči 18. studenoga.

No, problem počinje ondje gdje u normalnoj državi završava: dok političari daju izjave, institucije bi morale pokazati dokaze.

Portal Dnevnih novosti mjesecima je slao upite, požurnice i tražio ono najosnovnije – fotodokumentaciju očevida i stvarnog stanja. Umjesto fotografija – dobili smo prebacivanje odgovornosti, nedorečenosti i tišinu. U našem ranijem tekstu jasno smo upozorili: na terenu nema vidljivog rušenja, dok se pojavljuju metalna konstrukcija, “oblačenje” objekta i videonadzor, uz pitanja tko snima, zašto snima i što se skriva.

Najgore pitanje: ako je srušeno – zašto nema nijedne fotografije?

Ovo nije pitanje “politike”, nego minimuma transparentnosti. Ako je očevid obavljen, ako je dokumentacija nastala u postupku, ako se javnosti poručuje da je objekt uklonjen ili u uklanjanju – tada je logično i zakonski očekivano da se pokaže dokaz: fotografije prije, tijekom i nakon.

Umjesto toga, javnost dobiva “priču”, a ne dokument. A bez dokumenta, svaka izjava je samo – izjava. Jučer smo opet dobili odgovor da se fotodokumentacija nalazi negdje drugdje, a ne tamo gdje bi trebala biti.

Videonadzor kao dimna zavjesa

Posebno je sporno što se paralelno s navodnim uklanjanjem pojavljuje i videonadzor. U našem članku smo pitali ono što se svaka normalna osoba pita: zašto se snima groblje i objekt koji je navodno “pred rušenjem” – i tko je to odobrio? Ako je sve čisto, čemu kamere i lim? Zašto se javnost nadzire, a dokumenti uskraćuju?

Vukovarsko-srijemska županija – ključni problem

Vukovarsko-srijemska županija u ovom slučaju nije sporedni promatrač. Ona je tijelo koje mora biti sposobno odgovoriti na pitanje: što je točno utvrđeno, kada, tko je fotografirao i gdje su fotografije. Šutnja na zahtjeve za pristup informacijama u ovako osjetljivom predmetu nije “administrativni propust”. To je poruka građanima da se zakon primjenjuje selektivno, a dokaz skriva kad postane neugodan.

Istina se mora znati

Borovo je mjesto gdje se istina platila životima. Upravo zato današnja Hrvatska nema pravo na “mutno”, “nejasno” i “rečeno je”. Uklanjanje ovakve građevine nije PR-kampanja, nego ispit pravne države: ili postoje fotografije i zapisnici, ili netko skriva stvarno stanje.

A mi smo ipak došli do fotografije, unatoč šutnji merotornih institucaija. "Vukašin" je pao!