Zdravko Reić: Torcida postala važnija od Hajduka
Evo, minula je i ova fešta, jedinstvena proslava rođendana Torcide, po svemu originalne navijačke obitelji na radost splitskog kluba. Jer „bijeli“ desetljećima uživaju najveću, od tolike mase odanih ljubitelja Hajduka, presudnu snagu. To traje 70 godina, premda se tijekom dobrog dijela povijesti Hajduka za Torcidu baš i nije znalo obzirom su „bijeli“ oduvijek uživali fantastičnu podršku drukera od osnutka 1911. do ovih dana.
I to ne samo u Splitu nego i širom Jugoslavije, danas Hrvatske. Torcida je rođena povodom legendarne utakmice Hajduk – Crvena zvezda 1950. na kojoj je momčad Frane Matošića, uz nezaboravnu podršku navijača, pod dramatičnim okolnostima izborila pobjedu 2:1 koja je značila osvajanje naslova prvaka Jugoslavije, prve titule poslije Drugog svjetskog rata.
Poslije tog prvenstva 1950. uslijed političkih pritisaka i progona Torcida je zamrla, pa se razbudila, reinkarnirala preseljenjem na stadion u Poljudu. O tome kako se pojavila Torcida, dosad je objavljeno mnogo toga, u tim pričama okosnica činjenica je poznata, premda su zvani i nezvani protokom vremena dodavali i izmišljali detalje kako bi dobili na osobnom značaju.
Tako se na primjer jedan osvjedočeni, istinski navijač Hajduka predstavljao kao jedan od osnivača premda je 1950. bio tek šesnaestogodišnjak, pa je osmislio i to da se grupa njih dogovorila skinuti zvono sa crkvice svetog Nikole na Marjanu, kojeg su navodno kasnije vratili na svoje mjesto (usput, to zvono je teško stotinjak kilograma).
Reprezentativci raširili priču o brazilskim navijačima
O Torcidi, brazilskoj, prvi put se čulo među navijačima „bijelih“, po povratku reprezentativaca Jugoslavije sa Mundijala u Brazilu 1950., na kojem su od “bijelih“, prema FIFA-i, na tri utakmice sudjelovali Bernard Vukas (igrao na dvije), te pričuve Vladimir Beara, Božo Broketa, Ervin Katnić i Ive Radovniković. Oni su bili zadivljeni navijanjem na utakmici protiv domaćina (Jugoslavija je u prva dva susreta pobijedila Švicarsku 3:0 i Meksiko 4:1 u Porto Alegreu) na stadionu Maracana, tada pod imenom „Estadio jornalista Mario Filho“ (slavni novinar i književnik kojeg su u Brazilu nazvali „ocem navijanja“ ).
Tako je Vjenceslav Žuvela sa vršnjacima dobio ideju da navijače Hajduka, za presudni susret protiv Crvene zvezde, krsti imenom Torcida. Malo nas je ostalo koji smo svjedočili toj legendarnoj utakmici na Starom placu. Kao devetogodišnji dječak pratio sam je s privilegirane pozicije, uz aut liniju, točno uz korner zastavicu do doma Hajduka. Naime, splitski suci su smješteni unutar terena, pa me tata Bruno poveo sa sobom.
Iz blizine sam vidio gol Vukasa za 1:1, kao i onaj drugi Brokete za pobjedu 2:1. Tada je nastalo neopisivo oduševljenje, gledatelji su provalili na teren, do kraja se jedva odigralo preostalih par minuta. U trenutku kad je Broketina bomba gotovo rasparala mrežu Srđana Mrkušića, pomoćni sudac na zapadnoj strani, Splićanin Tonko Simonelli, od radosti bacio zastavicu u zrak.
Dozvolite mi, malu privatnost, o tome sam pisao i svjedočio u više navrata: sutradan, poslije odigrane utakmice, u školi Manuš, naša učiteljica Anka Vlajčić (vrhunska pedagoginja) zadala nam je zadaću sa slobodnom temom i ja sam, ponesen pobjedom, obradio događanja sa derbija i tada je drugarica Vlajči pred razredom kazala:
- Ovo kako je Zdravko opisao utakmicu, govori mi da će on biti sportski novinar!
Meni je ta pobjeda ostala u srcu kao jedna od dvije najvažnije. A vidio sam ih „mali milijun“ kao tić, pa junior Hajduka, pogotovo kao novinar. Druga je također povijesna - trijumf u finalu Kupa maršala Tita, u Beogradu 1991., također protiv Crvene zvezde (1:0, gol Alena Bokšića), kojom je taj trofej zauvijek dobio počasno mjesto u vitrinama „bijelih“.
Poznato je da su tada krenuli politički progoni aktera te utakmice iz tabora Hajduka, pa osim što je Žuvela završio u zatvoru, treba znati da su partijski odgovarali tadašnji predsjednik Ante Jurjević Baja, narodni heroj bivše države, kao i Jure Bilić, visokopozicionirani partijac, ali i Frane Matošić, koji je zbog nokauta Branka Stankovića u završnici susreta čak isključen iz partije (knjižica mu je vraćena kad se požalio predsjedniku Titu 1961., prigodom proslave pola stoljeća kluba).
Torcidu obnovili ‘Nesvrstani’
Hajduk je poslije pobjede nad Crvenom zvezdom igrao još jednu utakmicu protiv titogradske Budućnosti (2:0), pa su torcidaši, pod prismotrom brojnih milicionara i agenata, za tog susreta burno bodrili ljubimce, skandirali su ustrajno: Hajduk Tito, Hajduk Bakarić, kako bi onemogućili nova hapšenja.
Torcide nije bilo na sceni tridesetak godina, obnovljena je od fanatičnih mladih navijača zvanih „Nesvrstani“ (svjedok Vranjičanin Mario Grubić Kula) i od tada raste snaga te navijačke obitelji pa je postala važan, po nekima i presudni društveni faktor u Splitu. Radi se o tome da se Torcida od logične uloge podržavatelja Hajduka malo po malo pretvorila u važniji čimbenik od samog kluba.
