In memoriam - Ivan Vekić

• Dana 17. prosinca 2014. preminuo je hrvatski domoljub, političar, pravnik i književnik, Ivan Vekić.
• Rođen 18. listopada 1938. godine u Poljicama Kozičkim (između Vrgorca i Imotskog), zaselak Vekići.
• Godine 1941. dolazi s obitelji u Podravinu, seoce Zrinj.

Preživljava Križni put na kojemu od tegoba puta umire najmlađa sestra, dvogodišnja Smiljana. Po dolasku nove vlasti biva s obitelji koloniziran u selo Kravice, u kuću protjeranoga Nijemca, gdje sa starijim bratom Nedjeljkom završava osnovnu školu, a potom i Gimnaziju "Ivo Lola Ribar" s izvrsnim uspjehom. Budući da su oba brata bili podareni stipendijama, nastavljaju školovanje na Sveučilištu u Zagrebu. Brat Nedjeljko Vekić završava agronomiju te s radom nastavlja na Poljoprivrednom institutu u Osijeku gdje dostiže zvanje doktora znanosti. Ivan Vekić završava Pravni fakultet, te se odlučuje za odvjetništvo.

Jedan je od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice.

Kao dugogodišnji odvjetnik, postaje s liste HDZ-a zastupnikom u Saboru od 1990. do 1992. godine.

Od 31. srpnja 1991.[6] do 15. travnja 1992.[7] bio je drugi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske; prethodnik mu je bio Josip Boljkovac, a nasljednik Ivan Jarnjak.

Nakon prestanka profesionalne političke karijere, radi ponovo kao odvjetnik.

Poslije Domovinskoga rata nastavlja borbu pravničkim putem podigavši sam kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (DORH) protiv generala armije, Veljka Kadijevića, zbog ratnih zločina nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj za vrijeme njegova mandata glavnoga zapovjednika u agresorskoj JNA. Tijekom osam godina nastupila ja zastara za neka zlodjela, a na dio kaznene prijave za genocid nikada nije odgovoreno, niti je prijava odbačena.

U svojim političkim govorima isticao je da Hrvatska zaslužuje pravičnu i poštenu vlast, osvrnuvši se na tadašnju (2011. godina) vlast Kukuriku koalicije: "Hrvatska je zaslužila pravičnu i poštenu vlast, a ova današnja to nije."

U kontekstu ozbiljnog neslaganja s vodstom HDZ-a kojemu je na čelu bio Ivo Sanader imao je priliku, svjedoči osobno Vekić, 2004. godine u novinama pročitati da više nije član te stranke u čijem je osnivanju sudjelovao 1989. godine: pisanu odluku o isključenju iz stranke, navodi, nije od HDZ-a nikada dobio.

Jedan je od osnivača (2010. godine) i predsjednika stranke Hrvatska straža.

Umro je 17. prosinca 2014. u Osijeku, u bolnici, u 76. godini života.[12] Sprovod je održan 19. prosinca 2014. godine na groblju u prigradskom naselju Višnjevcu. Ni jedan od trenutačnih predstavnika vlasti, počevši od predsjednika i premijera, kao i ministra unutarnjih poslova i ravnateljstva policije, nije došao na pogreb, niti su poslali ikog od svojih mnogobrojnih izaslanika. Pogrebu su nazočili predstavnici braniteljskih udruga, HDZ-a i mnogobrojni građani.[13] Osim najviših državnih dužnosnika, pogreb su ignorirali i neki mediji, počevši od HRT-a, koji pogreb nije spomenuo ni u jednoj informativnoj emisiji.

U jeku prosvjeda hrvatskih branitelja u Savskoj 66 u Zagrebu,[15] Josip Klemm je izjavio: "Posebno sam žalostan jer se i na današnji dan pokopa Ivana Vekića pokazalo da se ne poštuju hrvatski domoljubi koji su sudjelovali u stvaranju Hrvatske jer nitko iz Vlade nije bio na sprovodu ratnog ministra unutarnjih poslova."

Ivan Vekić bio je oženjen Ružom Vekić, r. Uršanić, te otac jednoga sina, Vjekoslava Vekića (1964.-1990.) koji je tragično preminuo u automobilskoj nesreći.

Književni rad:

Godine 2000. odlazi u mirovinu, a od 2004. godine sve se ozbiljnije bavi književnošću: njegov roman "Polje puno krizantema" iz 2012. godine bio je te godine 4. najčitaniji roman u Hrvatskoj.

U godini smrti, objavljuje roman "Peta zapovijed: Roman o Domovinskom ratu".

Roman je posvećen "zaboravljenim suborcima", a predgovor je pisao Ivan Tolj. Roman je promoviran u Šibeniku 22. rujna 2014. godine u sklopu obilježavanja 23 godine od Rujanskoga rata, a promocija se održala u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić".

Druga promocija romana "Peta zapovijed" održala se u Vrgorcu, 26. rujna 2014. godine, a na promociji je bio velik broj ljudi budući da Vekić dolazi iz ovoga kraja. Na promociji je istaknuo: "Školovani ljudi su najveće kukavice u Hrvatskoj, osim liječnika koji su bili u postrojbama i dali doprinos u Domovinskom ratu", kritizirajući dio hrvatske inteligencije koja prigovara da nije uzela puške u ruke kada je trebalo braniti zemlju.

Treća, ujedno i posljednja promocija romana, održana je 17. studenoga 2014. godine u Osijeku u Domu HV-a. Promociju knjige organiziralo je "Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Podružnica Osijek".

Bilo je to zadnje obraćanje Ivana Vekića hrvatskoj javnosti.

U svom književnom radu, isticao je, uvijek se vodio samo istinom: "O čemu god da pišem i govorim, oslanjam se samo na svoju istinu, jer pišem i govorim samo o istinitim događajima i pravim ljudima. Ništa u mojim knjigama nije piščeva fikcija ili izmišljen lik."

Djela:

Da se ne zaboravi: zbornik radova Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Vukovar, 16. i 17. lipnja 2001. godine, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb, 2002., ISBN 953-97340-4-5

Koraci u povijest: sjećanja i događaji, Osijek, 2004., ISBN 953-99645-0-4

Priče "Između četiri zida" (suautori Simo Đamić, Darko Janković, Ante Nazor), Posavska Hrvatska, Publicum; Slavonski Brod, 2008., ISBN 978-953-6357-70-3

Polje puno krizantema, (roman, 266 stranica), vlastita naklada: Osijek, 2010., ISBN 978-953-99-645-3-3 [21] (4. najčitaniji roman u Hrvatskoj 2012.) prema podatcima Hrvatskog knjižničarskog društva

Peta zapovijed: Roman o Domovinskom ratu, (roman, 500 stranica), vlastita naklada: Osijek, 2014., ISBN 978-953-99645-4-0

Posthumno: Brojim do sto! (In memoriam: Ivan Vekić 1938.-2014.), (priredila: Antonija Vranješ), Matica hrvatska, Ogranak Osijek; privatna naklada Damir Buljević i Antonija Vranješ, 2016., ISBN 978-953-242-107-1

Odlikovanja:

Red Ante Starčevića