ISELJENA MLADOST Vlada nije prstom mrdnula da ih zadrži: Tisuću eura za Hrvata previše, ali dvije tisuće za Nepalca ili Filipinca nije

Nevjerojatno zvuči podatak, ali statistika kaže kako je ipak istinito, da je Hrvatska postala useljenička zemlja. Nakon valova iseljavanja, a posebno posljednjeg nakon ulaska u EU, u kojem smo izgubili od 350 do 370 tisuća stanovnika, Hrvatska je posljednjih godina počela uvoziti na desetke i stotine tisuća stranih radnika. Turizam, trgovina, građevina i ostaci industrije doslovno vape za radnom snagom, a nje, zbog niza iseljeničkih valova, jednostavno više nema na domaćem tržištu.

Nema ga ni u, prema Hrvatskoj tradicionalno emitivnom tržištu radne snage, Bosni i Hercegovini. Domaće agencije, koje posreduju u pronalaženju radne snage, pokušale su pronaći radnu snagu na Kosovu, u Srbiji, Makedoniji i Albaniji. Međutim, navedeni bazen odavno su iscrpili mnoga bogata tržišta poput Austrije i Njemačke. Na koncu su se u posljednjih nekoliko godina  okrenule tržištima Filipina i Nepala .

.

Nakon nekoliko godina intenzivnog ulaska radne snage na naše tržište postupno, samo ove godine država  planira izdati čak 200 tisuća radnih dozvola , možemo vidjeti kako su Filipinci, Nepalci i Indijci postali neizostavan dio radne snage od turizma i trgovine do građevine. Tihi, mirni i povučeni, pokušavaju zaraditi za svoje obitelji u domovini kako bi im omogućili bolju budućnost.

Visoka tolerancija

Baš kao što su naši djedovi i očevi išli trbuhom za kruhom od SAD-a, Južne Amerike, Australije do Njemačke. Hrvati znaju što znači biti stranac u tuđini i raditi kako bi se prehranile brojne obitelji  u domovini. Možda upravo zbog toga u Hrvatskoj dosad nije zabilježen niti jedan ozbiljniji incident ili ispad povezan s rasnom ili vjerskom netrpeljivošću prema uvezenim radnicima. Možda je i urođena, prirodna, smirenost i visoka tolerancija Nepalaca i Filipinaca pridonijela njihovom lakšem prilagođavanju u naše društvo.

Hrvatska je, nažalost,  politika korištenja i kretanja strane radne snage prepustila agencijama za posredovanje radnom snagom . U cijelom neredu i izostanku sustava državne migracijske politike imali smo i sreće. Agencije su se orijentirale prema tržištima i kulturama koje nisu konfliktne pa porast useljavanja nije pratio porast stope kriminaliteta i kaznenih djela kao u brojnim zapadnim zemljama koje su se ranije susretale s fenomenom dolaska strane radne snage. Dakle, nije uopće upitan propust države koja nije izradila jasnu strategiju o strukturi radne snage koju želi, tržište s kojeg želi uzimati radnu snagu, ali ni jasan plan adaptacije doseljene radne snage. Iako broj useljenika stalno raste, još nitko nije izašao s jasnim planom što ćemo sutra s tim ljudima.

Središnja država pretvara se da to nije njezin problem i posao. Kao da misle kako će ti ljudi sutra otići nekamo drugamo te kako im je RH samo usputna postaja. Sve dok su strani radnici na relaciji posao – kontejnerska naselja u kojima su smješteni, oni nisu izazov za društvo. Međutim, kao što se to događalo i na zapadu, tako će iu Hrvatskoj, s protokom vremena, ljudi “izaći” iz svojih kampova i kontejnerskih naselja i pokušati pronaći svoje mjesto u društvu. Dio njih će dovesti žene i djecu, dio će se nastojati obrazovati.

Iseljena mladost

Ukratko, s vremenom će željeti, potpuno prirodan, bolji društveni položaj za sebe i svoje obitelji. Jesmo li, kao društvo, spremni za to? Treba imati na umu kako je  Hrvatska već nekoliko puta pala na ispit odnosa prema vlastitoj dijaspori . Podaci kažu kako je iseljena Hrvatska daleko brojnija od domicilne Hrvatske. No ta i takva domicilna Hrvatska nije učinila baš ništa kako bi se svoj rast i razvoj temeljila na potencijalu vlastite dijaspore. Nije iskoristila zanos koji je nastao osamostaljenjem, nije prepoznala trenutak – ili možda nije željela?

Povijest kaže kako se hrvatska dijaspora kočila i onemogućavala na svakom koraku pri pokušaju investiranja u RH. Napisane su i  ispričane stotine priča o našim uspješnim poslovnim ljudima iz dijaspore koji su se odazvali zovu domovine  i pokušali izgraditi posao u Hrvatskoj. Redom su njihovi pokušaji završavali propašću, a nerijetko su se u inozemstvo vraćali potpuno opljačkani. Kako to da ljudi koji su uspjeli u surovu kapitalizmu SAD-a, Australije ili Kanade ne mogu uspjeti u RH? Odgovor je dosta jednostavan, ali i poražavajući za nas kao društvo i državu. Ti naši ljudi, zanesenjaci, uletjeli su u žrvanj socijalističke birokracije koju je naslijedila RH.

Cijeli sustav bio je postavljen tako da ne dopusti uspjeh ljudima koji su neovisni o domaćoj politici i koji su svoj kapital stekli svojim radom u inozemstvu. Strukture koje hrvatskim društvom upravljaju u kontinuitetu posljednjih osamdeset godina vrlo dobro znaju kako s kapitalom i uspjehom dolazi i politički utjecaj. Jer, kako kontrolirati nekoga tko ti nije dužan ugovor, koncesiju ili kredit? S vremenom bi dio povratnika vrlo vjerojatno težio političkim promjenama u zemlji, a to se nije smjelo dogoditi. Najbolji primjer povratnika koji se želio ogledati u politici je Boris Mikšić i njegova sudbina. Stoga nije ni čudno što se uspješni povratnici u Hrvatskoj mogu izbrojiti na prste jedne ruke.

Isti obrazac

Analize kažu kako su se i Jugoslavije i Republika Hrvatska trudile uputiti izvan granica dio stanovništva kada je situacija u zemlji bila pred političkim vrenjem. Najpoznatiji primjer smirivanja stanja u državi otvaranjem granica zbio se 1966., kada Jugoslavija dopušta odlazak radnika u inozemstvo pod prijetnjom unutarnjih nereda. Od tada kao da se ništa nije promijenilo. Stječe se dojam da su vlasti u RH odahnule pošto su, nakon ulaska u EU, državu napustile stotine tisuća mladih obitelji. One su, potencijalno, kao i 1966., mogle biti opasnost za vladajuću oligarhiju.

Ovaj zaključak nameće se nakon analize koja nam potvrđuje da država nije učinila apsolutno ništa kako bi te mlade ljude zadržala u zemlji. Umjesto buntovnih Hrvata, sustav su došli održavati tihi, mirni i radišni Nepalci i Filipinci. Kada ovaj zaključak ne bi bio točan, onda bi država, ali i poslodavci koji su u Hrvatskoj produžena ruka države, učinili sve da zaustave val iseljavanja iz države. Dok je iseljavanje bilo na vrhuncu, od poslodavaca i države dolazile su poruke kako svako povećanje plaća, pa i minimalno, može dovesti do eksplozije javnog duga, urušavanja cijelog sustava i opće nekonkurentnosti hrvatske ekonomije. No čim je iseljavanje posustalo, odnosno kad se bazen ispraznio, krenulo se u potragu za novom radnom snagom. Radna snaga bila je potrebna kako bi se održavao sustav. Međutim, ne bilo kakva – jeftina radna snaga. Barem su tako govorili poslodavci. Krenulo se u potragu za radnom snagom na trećim tržištima kako bi se jeftinom radnom snagom zadržala konkurentnost hrvatske ekonomije.

Plan je jasan

No jesu li Nepalci i Filipinci zaista jeftiniji od hrvatske radne snage koja je napustila državu? Podaci kažu kako strani radnici u Hrvatskoj rade za plaću od 500-700 eura neto. Također, osiguran im je smještaj, plaćene režije, a imaju i osiguranu hranu. Kada sve to zbrojimo, dođemo do cifre od 1600-2000 tisuće eura po radniku. U ovaj zbroj su uključena i davanja na plaću, ovisno o vrsti posla. Dakle, u jeku iseljeničke krize za državu i poslodavce bio je problem Hrvatima osigurati minimalac od tisuću eura kako bi se barem dio njih zadržao u zemlji, ali danas nije problem platiti 2000 tisuće eura kako bi se doveo i zadržao Nepalac ili Filipinac. Je li možda problem u tome što su Hrvati postali glasni, a Nepalci i Filipinci još šutke rade i podnose sve? Jednoga dana moglo bi se dogoditi da Hrvati, Filipinci i Nepalci, rame uz rame, krenu u borbu za bolje i pravednije društvo. Stoga je integracija novopridošlih radnika jedan od prioriteta ovog društva.